Traži

Mlada hrvatska redateljica svjetskog kalibra

Mlada hrvatska redateljica svjetskog kalibra

Judita Gamulin

Tekst: Latica Martinis Filković


Fotografija: John Pavlish

Judita Gamulin ima tek 24 godine, 3 zapažena kratkometražna filma, od kojih je onaj posljednji imena "Cvijeće" bio nominiran za studentskog Oscara Američke filmske akademije... Povod i razlozi za ovaj intervju bili su i više nego dovoljni!

Jako volim (hrvatski) film. Ne samo da ga volim, nego ga i cijenim. No, u posljednje vrijeme još i puno snažnije, intenzivnije. Jer, činjenica je da se u recentnoj hrvatskoj filmografiji, koja je itekako zapaženo buknula i procvala, čemu svakodnevno doprinosi novi val mladih redateljskih snaga i vizionara, pojavio niz oduševljavajućih, inspirativnih te ono najvažnije, kvalitetnih projekata svjetskog kalibra. Ono čime su se nekako istaknuli, ne samo u našoj regiji nego i globalno, što potvrđuju i mnoga prestižna priznanja i nagrade, jest činjenica da su velikom većinom zaobišli onu "staru dobru formulu" - da hrvatski film vječito mora biti građen na puno scena nasilja, sirovog seksa i dijaloga temeljenih na vulgarizmima. (op.a. svaka čast iznimkama i unaprijed isprika onima koji su toj formuli pružali uzastopni, višegodišnji otpor). No, vratimo se na sadašnjost i bližu budućnost. Činjenica je da se u posljednje vrijeme uistinu susrećemo sa sjajnim filmovima hrvatskih autora, koji ne samo da žare i pale kino dvoranama, nego briljiraju i na svjetskim cijenjenim festivalima gdje su se nametnuli u svim postojećim konkurentskim kategorijama. Ono što me posebno razveselilo u ovoj cijeloj priči jest i činjenica, koja je ujedno bila i povod ovog teksta, da se u toj domeni posebno ističu i mlade redateljice, a jedna od njih koja me se posebno dojmila jest mlada, perspektivna i odvažna Judita Gamulin

Riječ je o 24-godišnjakinji koja je završila BA studij montaže na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a koja je trenutno pred diplomom istog fakultetu na MA studiju filmske i televizijske režije. Osim što je strastvena filmašica koje se u tom smjeru željela oduvijek razvijati, iza nje su trenutno tri sjajna kratka filma od kojih je onaj posljednji imena "Cvijeće" bio nedavno nominiran za studentskog Oscara Američke filmske akademije, što je bio samo još jedan bonus razlog da se nađem sa simpatičnom, pristupačnim i iznimno talentiranom Juditom te doznam sve o tome, ali i njoj samoj, njezinim ambicijama, stavovima, previranjima, filmskom ukusu, što voli, a što ne, i da joj jednostavno pružim ruku i čestitam na upornosti, hrabrosti i samouvjerenost... Jer upravo to je ono što je najsnažniji pokretač, vjera u sebe i svoje ideje te u projekt u ne tako bajnim uvjetima rada (znatno boljim u odnosu na prije, ali ne toliko boljim), koje u tom slučaju mogu rezultirati samo dobro, rekla bih i više nego dobro.

U posljednje vrijeme u hrvatskoj kinematografiji osjeti se snažan proboj među mladim redateljskim snagama, redateljicama posebno (među kojima si i ti), što misliš što je tome doprinijelo, gdje se prelomilo?

Ne mogu procijeniti radi li se o nekom fenomenu ili se sve dogodilo potpuno slučajno. Veselim se za 20-ak godina otvoriti novu knjigu teoretičara Nikice Gilića koji će do tada sigurno detektirati i uperiti prstom u razloge ovog uzleta naše kinematografije. Mislim da Akademija zadnjih godina okuplja mlade ljude koji su prije svega radnici i koji vole surađivati. Svi ti uspješni kratki filmovi su u velikom broju proizvedeni na završnim godinama Akademije i to tako što su sufinancirani od HAVC-a i pomognuti čistim altruizmom ljudi koji se bave rentanjem opreme, a koji nam često posuđuju kamere u vrijednosti od pola milijuna kuna za nikakve novce. Osim toga, imam osjećaj da se naša kinematografija do danas na neki način "materijalizirala". Kroz festivale (Pulu, ZFF, Kockice, ZagrebDox), HAVC i gomilu materijala i aktivnosti koje on proizvodi i provodi, kinematografija kao da nam je postala opipljiva i za mlade ljude ohrabrujuća. Nećemo se zavaravati - redateljica je još uvijek jako malo i na tome treba raditi, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da moja baka u mojim godinama nije mogla na posao doći u hlačama - nekako mi se čini da nam ide okej.

Iza sebe imaš tri kratka filma, "Daddy Issues", "Minus 4" i najnoviji "Cvijeće" koji je bio nominiran za prestižnu svjetsku nagradu, studentski Oscar Američke filmske akademije. Kako je to prošlo za tebe osobno i tvoj projekt, jesi li očekivala tu vrstu priznanja i koliko je to možda promijenilo poimanje tebe same kao redateljice, je li to sada svojevrsni boost možda u nekom obliku?

Ništa nisam očekivala jer je festivalski život "Cvijeća" u tom razdoblju počeo lagano ugibati, a ja sam već bila u novom filmu. Otkad se dogodila nominacija imam osjećaj da taj film cijelo vrijeme ide za mnom po gradu i šapće mi na uho koliko su mogućnosti brojne i kako ću ih sigurno sve redom zeznuti (smijeh). Prezanimljivo je koliko to ima opterećujući efekt, čini mi se da sam se efektivno veselila sve skupa jedva 20 minuta. Evo, sad završavam diplomski kratki film i svako malo se uhvatim da razmišljam o tome kako svi nešto od njega očekuju i, naravno, što je to zapravo što oni očekuju? Sa svakim filmom moraš sve ispočetka.

Prošla si razne "uloge" i domene posla u filmskim projektima, radila si (radiš) kao skripterica, montažerka, asistentica režije, naposljetku i kao redateljica, koliko je to sve skupa korisno bilo ili je, svi poslovi se čine kao prilično zahtjevne dužnosti i odgovornosti, kako se ti sa svime time nosiš?

Imala sam 20 godina kad sam počela raditi u velikim produkcijama, to je dosta rano i osjećala sam veliku odgovornost, tako da sam dugo vremena trošila previše emotivne energije na sve što sam radila. Pritom su, jasno, rijeke suza tekle oko stvari na koje danas ni ne trepnem. Radeći te stvari sam shvatila da nisam osoba koja može sjediti u montaži sama sa sobom i da obožavam raditi u kolektivu - zato sam i upisala režiju nakon BA studija montaže. Mislim da je jako bitno za mlade redatelje da su na bilo kakvom setu i gledaju kako funkcionira, kako ljudi rade, kako ne rade, kako bi možda trebali raditi, jer u ovako maloj kinematografiji neće dobiti dovoljno šansi da sve što treba nauče na vlastitoj koži



Kada pričamo o međugeneracijskom jazu u tvojoj branši, posebice mislim na recimo primjenu tehnologije kod snimanja i kontekstu poimanja trendova, što misliš koliko vašoj generaciji to ide u korist ili pak možda i ne ide u smislu razvijanja nekih popratnih vještina koje su vam sad servirane, u odnosu na starije filmske generacije koje nisu imale priliku koristiti sve današnje blagodati?

Mislim da je tehnologija nama dostupnija i da zbog toga imamo više prilike za vježbu - i to već na Akademiji (u slučaju da se zbilja potrudimo odraditi film na nekoj razini). Evo na primjer, u Hrvatskoj imamo puno dobrih direktora fotografije i to je možda zato što oni rade na puno više projekata, vježbaju, a redatelji ovdje u prosjeku dobiju priliku napraviti tri filma u životu, i to ako. Na taj način je gotovo nemoguće ispeći zanat. Pa treći film Michaela Hanekea je grozan i to bi trebalo biti normalno. S druge strane, ta mogućnost da se gigabajti beskonačno troše nosi nuspojavu da se redatelji često ne pripremaju dovoljno precizno.

Čula sam (oprosti ako je riječ o nekoj kuloarskoj glasini) da kod stvaranja filma "Cvijeće" nisi baš naišla na podršku od struke za njegovu realizaciju, kao ni za samo ideju, da mnogi nisu u projekt vjerovali jednako kao ti… Ako je to istina, kakvo je to iskustvo bilo za tebe, gdje se prelomilo i kada i kako si odlučila da svejedno ideš dalje (makar i sama) i da projekt ima itekako smisla? Jer u konačnici itekako ima!

Joj mislim da je ipak trač u pitanju. Ljudi su bili sumnjičavi oko toga hoću li ga uspjeti režijski izvesti, ali nitko se nije previše opirao.

Koliko je prema tvom iskustvu općenito bitna podrška kolega i struke u tvom poslu, ima li je uopće, a ako nema, što misliš zašto je to tako?

Kao i u svakom poslu neki te mrze, neki podržavaju, a na kraju je to potpuno nebitno.

A podrška obitelji i prijatelja, dečka...?

Ne mogu zamisliti da ovo radim bez podrške ljudi oko sebe. Srećom sam okružena nekim divnim osobama koje mogu nazvati sa snimanja usred noći i zvati ih u pomoć, to je neprocjenjivo. Osim toga, strpljivo trpe stanje u kojem se nalazim svaki put kad nešto pripremam - kad sam beskrajno anksiozna i uglavnom gledam kroz njih dok mi nešto govore. Ta anksioznost je paralizirajuća, ali i na neki način esencijalna u ovakvom poslu - ako je ne osjećaš, vjerojatno nisi svjestan svih mogućih mogućnosti i rješenja. Redatelji su teške osobe - kad su u nekom projektu on im je na prvom mjestu i to je teško za prihvatiti. Isto kao što je teško shvatiti to radno vrijeme, promjene raspoloženja i team buildinge. Mislim da je teško živjeti s redateljem ili redateljicom, nikome to ne priželjkujem (smijeh). Ali ako su dovoljno dobri u svom poslu, njihova (povremena) euforija to vjerojatno nadoknađuje.


Prema tvom mišljenju, što misliš u kojem smjeru je otišao hrvatski film danas u odnosu na godine prije, meni se čini da se osjeti znatno veliki napredak u svakom smislu? Sve je više priznanja, kvalitetnih projekata, sjajnih glumaca, kombinacija, žanrovskih preokreta koji nisu bili dominantni toliko kod nas?

Izgleda mi kao da sada beremo plodove sustava koji je profunkcionirao uspostavom HAVC-a. Puno više ljudi dobiva priliku i tako se stvara kvaliteta. Samo u sljedećih pola godine dolaze nam četiri filma za koje znam da će biti jako dobri i uspješni, to su novi filmovi Hane Jušić, Snježane Tribuson, Nevija Marasovića i Rajka Grlića.

Od mlađe generacije koja je u domeni filmografije kao i ti, u Hrvatskoj, koga bi recimo izdvojila kao posebnog filmaša/icu, za kojeg ti misliš da ima potencijala probiti se, da radi nešto posebno što se tebi osobno sviđa? Znam da je nezahvalno izdvajati kolege, ali koga bi istaknula?

Joj, ja jako volim kratke filmove Jasne Nanut. Odlično radi s glumcima, sve najmanje detalje ima pod kontrolom i genijalno je koliko je zaljubljena u taj posao. Jedva čekam njen debitantski dugi metar.



S kim bi recimo voljela surađivati, a nisi imala dosad prilike i voljela bi jer misliš da bi mogli zajednički stvoriti nešto dobro i vrijedno?

Baš sad razmišljam kako bih trebala Jasnu nagovoriti da nešto zajedno radimo. Užasno cijenim i mladog dramatičara Dinu Pešuta, Matiju Ferlina… Sanjam o tom nekom malom kolektivu kreativnih ljudi, bez veze je i nije pametno raditi sam.

Što te najviše živcira u hrvatskoj kinematografiji i produkciji? Što bi instantno mijenjala da možeš, a da misliš da bi uvelike olakšalo i unaprijedilo film?

Treba nam više novaca.

Judita, kako je uopće nastao tvoj kratki film "Cvijeće"? Kada si ga počela razvijati, definirati ideju, glumce i sve popratno? Kada si ustanovila da je to to? Reci nam malo više o tom projektu?

"Cvijeće" je nastalo kao vježba na Akademiji. Imala sam jako malo vremena, mislim da je od prve ruke scenarija do zadnjeg dana snimanja prošlo dva mjeseca. (Ne)srećom mi je djed u to vrijeme bio u bolnici i postala sam opsjednuta tom scenom u kojoj su dvije potpuno različite obitelji u posjeti svojim članovima u istoj sobi, i pritom se pogledavaju, prisluškuju, empatiziraju, osuđuju. Zapravo me držalo fokusiranom i sigurnom to što sam se nabrijala na formu svojevrsnog diptiha - "Cvijeće" se sastoji od dva dijela, film gledaš dvaput iz različitih perspektiva i to me zanatski jako zanimalo. Ludom srećom sam uspjela dobiti glumce koje sam htjela i od tada je sve išlo nekako glatko, kao da su svi znali što i kako treba raditi. Institut za tumore nam je dao sobu na korištenje, užicala sam čak i buket cvijeća Saše Šekoranje (hvala!) Naravno, do zadnjeg kadra nismo znali hoćemo li film snimiti ili nećemo, ta neizvjesnost ipak nikad ne zaobilazi studentske filmove. Zaljubila sam se u ekipu s kojom sam tamo radila i više ih nikad neću pustiti na miru.

Kako izgledaju dani snimanja projekta, kaos, tempiranje, borba s vremenom (meteorološki, prolaznost vremena), sinkroniziranost, organizacija, koliko je to sve skupa zapravo stresno i na koliko toga možeš ili ne možeš utjecati?

Pa ono što ja sada radim su studentski filmovi, a njihov je križ u tome što su budžetirani s 10-ak puta manjom količinom novaca, nego što glume da jesu. To znači da moramo žicati profesionalce da rade za besplatno, poklone nam nekoliko dana svog vremena nauštrb posla i svojih obitelji, a najčešće bez da imaju išta od toga svega. Blagodat je da je našim glumcima i filmskim radnicima to normalno, da pristaju na to kad god fizički mogu i hvala im na tome. Sto se parametara mora poklopiti da bismo mogli krenuti u snimanje, a opet se nekim čudom uvijek sve snimi. Snimanje je pritom najmanji problem, ali pripreme - što si tamo napravio, takav ti je film. Tri tjedna pred snimanje samo se s time bavim i svaki put me unakazi, ali bar za nagradu u tom razdoblju uredno izgubim 3 do 4 kilograma. Nitko nije plaćen i svatko te legitimno može zeznuti. A onda krene snimanje i za mene je to čista sreća! Jer sve ostalo u tom trenutku moraš potisnuti.

Za koji film bi mogla trenutno reći da ti je najdraži, koji te oduševio sa čime točno? Hrvatski i inozemni?

"Turist" Rubena Östlunda je film na koji se u zadnje vrijeme stalno vraćam - fascinira me taj minimalistički prikaz složene ljudske psihologije, to je nešto čime bih se i sama htjela baviti. Od hrvatskih trenutno Matanićev "Zvizdan". Patim na koncepte, strukturu, pasivni PTSP i Tihanu Lazović. (smijeh)

Najbolji OST iz filma koji uvijek rado poslušaš?

U autu uvijek imam OST iz "Drivea" i "(500) days of Summer".

Judita, slijedi li sada u tvojoj karijeri nakon 3 kratka metra i dugi metar? Je li ti to želja, vjerujem da je? I sigurna sam da već možda imaš neku ideju, žanr, temu… Možeš li nam malo više otkriti svoje planove u tom segmentu? Čemu se možemo nadati?

U međuvremenu sam snimila još jedan kratki film i čeka me bar još jedan. Zapravo se ne bih htjela odreći te forme, zabavna je. Nadam se nekoj dobroj TV seriji sa skandinavskim prizvukom. Dugi metar trenutno pišem i to je teže od života. U pitanju je obiteljska drama s više različitih obitelji i različitih oblika svađanja. Trenutno mi je jako zanimljivo koliko je obitelj jedna grozna konstrukcija u koju se, s druge strane, što god napravio, uvijek možeš vratiti.

I za kraj, kako se u svemu tome posložio tvoj privatni život, kako provodiš svoje slobodno vrijeme, gledajući filmove (smijeh) ili? Kaži nam što radi jedna redateljica kad tehnički ne radi? Što ju ispunjava?

Ispunjava me internet i hranjenje u društvu dragih ljudi. Ovo drugo je najbitnija stvar za zdravlje u glavi. Previše vremena provodim na Instagramu, pa onda Tumblr, AnOther, Brainpickings i natrag. Jako volim voziti, isplanirala sam sto različitih izleta koji će morati pričekati do zime. A kad zima dođe vjerojatno ću radije htjeti ostati doma i gledati skandinavske serije. (smijeh)

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više