Search

Mlade snage hrvatske arhitekture o kojima biste trebali znati više

Mlade snage hrvatske arhitekture o kojima biste trebali znati više

Arhitektonski studio NFO


Image: John Pavlish

Nisu se poput NLO-a spustili na vrh naše scene, već predanim radom dugi niz godina ‘grizu' i stvaraju, pobjeđuju na iznimno važnim natječajima i projektiraju odlične projekte, ilustrirajući kako neka sasvim nova i mlada imena, uz opsežan trud i neosporiv talent, mogu dobiti pažnju struke te sjajne projekte, poslove i realizacije

Glavni zadatak postavljen pred mene u kontekstu ove kolumne i serije tekstova bio bi artikulirati izvrsnost, podcrtati ono ponajbolje, pozitivne primjere i kvalitetu domaće arhitektonske scene. Kad kažem arhitektonske scene, kad koristim riječ arhitekt, njome ovdje namjerno ne obuhvaćam dekoraterstvo i dizan interijera. Zašto? Daleko od toga da arhitekti ne potpisuju takve projekte, i da ih ne mogu odlično odrađivati, ali arhitektonska praksa znatno je sveobuhvatnija, kompleksnija i zahtjevnija od stiliziranja prostorija, a upravo takvi angažmani znatno češće dolaze do medija i javnosti, dok za bitne aktere suvremene hrvatske arhitektonske scene vjerojatno ne znate, jer neki drugi ljudi, s nekim drugačijim projektima, preotmu medijski prostor i 'epitet' arhitekt. Umjesto čestih ‘blitz' predstavljanja, kojekakvih lista ponajboljih ili brzih i nesmotrenih nabrajanja nekih imena ili ‘kuća' koje čine domaću top arhi-scenu, ovo je prilika da poveći prostor dobiju oni koji zbilja zaslužuju.

NFO je kratica koja označava ime ureda kojeg čine mlade snage domaće arhitektonske scene. Nisu se poput NLO-a spustili na vrh te naše scene, već predanim radom dugi niz godina ‘grizu' i stvaraju, pobjeđuju na iznimno važnim natječajima i projektiraju odlične projekte, ilustrirajući kako neka sasvim nova i mlada imena, uz opsežan trud i neosporiv talent, mogu dobiti pažnju struke te sjajne projekte, poslove i realizacije. NFO znači neformalna organizacija, i baš na tragu neformalnosti jest primarna karakteristika njihovog kolektiva jer ne sjede u predizajniranom uredu i ne naslikavaju se u predizajniranim prostorima, već rade, rade i rade, oblikujući si danas ozbiljnu karijeru. Premda u arhitektonskim krugovima prepoznati kao ured njegovih osnivača, Kate Marunice i Nenada Ravnića, NFO su množina, u ovih par godina proširili su se u pravi mali kolektiv koji danas čini desetoro zaposlenika, s uredskim prosjekom godina od impresivnih 28 i pol. Ono što je posebno pohvalno, i u arhitekturi rijetko, jest činjenica da se u kolektivu stvorio svojevrstan bezhijerarhijski odnos te tako i funkcionira, pa ćete pod imenom NFO uvijek pročitati ravnopravno potpisane sve autore pojedinog projekta, preuzimanja zasluga i rada za ‘brend' ovdje nema. NFO je danas ozbiljan arhitektonski studio koji često ‘mete' konkurenciju na arhitektonskim natječajima. Samo u 2015. su pobijedili na njih tri, a uz njih ugovaraju ozbiljne poslove, te se svojim projektantskim portfeljom nameću kao najvažnije ime ove mlađe generacije i sve ozbiljnije konkuriraju za važne arhitektonske nagrade. Za ovu najaktualniju, nominaciju spomen obilježja Gordanu Ledereru (o kojem smo pisali ovdje) za nagradu Bernardo Barnardi Udruženja hrvatskih arhitekata, im držimo palčeve.

Spomenik Gordanu Ledereru

Krenimo prvo s temom u kojoj se direktno nalazimo. Mediji! Što više radite i stvarate dobre projekte vjerujem da se povećava i medijski interes za vaš rad? Kakva su bila dosadašnja iskustva? Arhitekti u novinama?

Kata: Mislim da je čest pristup kod mainstream medija da tema razgovora s arhitektima često dolazi u kontekstu nečeg senzacionalnog, ili s druge strane sasvim osobnog i nevažnog za struku, što je nužno da se širi krug čitatelja poistovjeti s temom, ali donekle banalizira struku. Publiciranje i medijska prisutnost su apsolutno važni, i to svakako generira dio posla, ali draže nam je kada su tekstovi o nama ili kolegama bazirani na konkretnim projektima. Premda je izgledno da potencijalni investitori ipak najviše čitaju te velike i pop medije, sve češće nam se događa da nam prilaze klijenti koji su za nas čuli na Vizkulturi ili u sličnom stručnom mediju ili kontekstu.

Neno: Ova tema s medijskom prisutnošću, i eventualnim novim poslovima radi nje, je zasigurno promjena koja nam se dogodila u posljednjih par godina i naravno da smo sretni zbog toga, no glavne poslove ipak dobivamo putem arhitektonskih natječaja i osobnih poznanstava i preporuka.

Kata: Po meni mediji moraju imati još bolju ulogu u edukaciji javnosti, osobito u kontekstu kulture prostora. Zato uvijek volim vidjeti kada je negdje publicirana dobra kuća ili projekt, makar bio i od najljučeg nam konkurenta. Smatram da je to izuzetno važan način kroz koji se ljudi uče dobroj arhitekturi, boljoj arhitekturi, ili barem srednje dobroj (smijeh). U našem se društvu češće događa da ljudi gledaju samo priloge o uređenju upitne kvalitete, i nemaju gdje i kako saznati relevantne informacije i upoznati aktere arhitektonske scene, a važno je da javnost nauči i vidi da postoji i nešto drugo.

Kad smo već kod podržavanja i međusobnog strukovnog hvalisanja, kako gledate na strukovne nagrade, za koje ste i sami nominirani?

Neno: Prvenstveno smatram da bi trebalo posvetiti veću pažnju formiranju ocjenjivačkih žirija za strukovne nagrade. I nije stvar tu o nominaciji ili nenominaciji pojedinih arhitekata, jer smo i mi jedne godine bili nominirani uopće to ne očekujući, ali za struku je bitno da takve odluke donosi arhitektonski multidisciplinaran i šarolik žiri, makar da je raznolik po godinama i kontekstu iz kojeg dolazi da se izbjegne situacija gdje jedan žiri okuplja ljude iz istog miljea.

Kata Marunica i Nenad Ravnić

Tu dolazimo do još jedne arhitektonski ‘goruće' teme o kojoj se uvijek priča - javnim arhitektonskim natječajima. Upravo natječaji su za početak vaše karijere bili izuzetno važni, a činjenica je i da su baš takvi oblici ‘dobivanja' novih arhitektonskih zdanja formirali jedan veliki dio današnjeg vrha hrvatske scene?

Neno: Natječaji su priča za sebe i nešto o čemu bi se trebalo puno više pisati. Postoje projekti i realizacije od velikog značaja za prostor, a prošli su bez javnih arhitektonskih natječaja. Ponekad je rezultat izvrstan, no svejedno to je nedopustiv rizik jer je rezultat jednako tako mogao biti vrlo loš kako za prostor tako i za krajnjeg korisnika. Nekad mi se čini da smo premala scena u kojoj se rijetko dogodi nešto arhitektonski izvrsno i onda se rijetko kritiziraju potencijalno kontroverzne procedure, jer su jednostavno arhitektonski pozitivne.

Kata: Dosta smo osjetljivi na natječaje, jer nam je to, osobito u početcima kao mladom i novom uredu, dalo mogućnost da se odvažimo u neke projekte većeg mjerila. Na taj način i kroz takve projekte polako dobivaš povjerenje klijenta, koje bi inače teško dobio. Rijetko se događa da će nekim mlađim i anonimnim autorima privatni investitor ‘iskrcati' hrpu novaca za projekt. Zato je vrlo važno steći povjerenje realiziranim projektima, a natječaji su za to idealan poligon.

Sudeći po 2015., bili ste opet izuzetno uspješni s natječajima. U godinu dana osvojili ste čak tri prve nagrade, od natječaja za obalni pojas Malinske na Krku do studentskog paviljona na kampusu u Osijeku te interkulturne škole u Vukovaru? Znači li to da trenutno imate jako puno posla?

Neno: Da, tako je sada, jako puno radimo i dosta se tog dobrog dogodilo u prošloj godini, ali smo uvijek oprezni s projektima koji su u ranim fazama jer se situacija zna promijeniti u kratkom vremenu. Kako sada stvari stoje sve se zahuktalo, sva ova tri natječaja imaju izvjesnu realizaciju i to je odlično!

Plaža u Malinskoj na Krku

Kada sam zadnji put razgovarao s vama, sada već prije tri godine, imali ste tu jako puno ljudi, ali nitko nije bio za stalno zaposlen. Danas su, kako mi kažete, svi ovi ljudi stalni zaposlenici NFO-a. To je velik napredak u tri godine!

Neno: Trenutno imamo posla, možda bi trebali zaposliti i još ljudi, ali to je uvijek teško jer čak i s velikim (i natječajnim) projektima stabilnost nije osigurana. Znalo se dogoditi da se potpisani ugovori otkazuju i onda se gubi konstanta i sigurnost pa gubiš i ljude, a to nam trenutno ne treba jer pokušavamo oformiti uhodani tim.

Ajmo par brzih pitanja za vaše mlađe snage! Ekipa, što biste istaknuli kao vama posebno važno i drugačije u radu u NFO-u?

Filip: Ono što je najvažnije jest da nema hijerarhije, da je odnos između svih po pitanju projektiranja u potpunosti horizontalan, i to je velika razlika u odnosu na druge urede. Neusporedivo više sudjelujemo baš u projektima, nemamo par projektanata ‘iznad' sebe i automatski smo zadovoljniji.

Andrija: Manje više svi imamo odgovornosti, i direktno komuniciramo sa suradnicima i partnerima i investitorima. Vodimo svaki svoj projekt, i jako mladi smo direktno odgovorni za najvažnije segmente projekata. To možda jest riskantno, ali je nama fenomenalno!

Sandra: Funkcioniramo kao kolektiv i među sobom dogovorno dijelimo zadatke. Na pojedinom projektu radimo kako se dogovorimo, ovisno tko ima preference biti na kojem projektu, ali to ne znači da nema svađanja i rasprava! (smijeh)

Goran: Najčešće po projektu radimo kako se tko osjeća da mu odgovara tema, jel' mu odgovara kontekst i tema ili ne. Ako se pak radi o predaji natječaja ili nekom drugom projektu gdje je u zadnjim danima ‘frka' onda smo, naravno, svi u projektu!

Mlade snage hrvatske arhitekture o kojima biste trebali znati više (фото 1)

Izračunali smo vaši mlađi kolege i ja da je prosjek godina u uredu 28,5 godina, što je zbilja impresivan podatak. Zanima me jeste li u komunikaciji s investitorima i izvođačima još uvijek ‘mladi' arhitekti i je li mladost, koju će mnogi poistovjetiti s neiskustvom, problem u komunikaciji?

Neno: Čini mi se da je to sve manje problem, naravno, ako na sastanak i gradilište dođeš pripremljen, onda si jednostavno arhitekt, nije važno mlad ili star. Sad kada se sjetim recimo projekta rive u Crikvenici i tadašnjih rasprava s izvođačima, sigurno im jesmo bili klinci, ali kad bi inzistirali na stvarima do kojih nam je stalo, detalja koji se moraju izvesti na određen način, nije im bilo svejedno. To iskustvo i gradilište te formiraju kroz vrijeme i suradnici te, bez obzira na godine, krenu doživljavati kroz posao, naravno ovisno kako se prezentiraš.

Projekt rive u Crikvenici

Kad već to spominjemo, čini mi se da je, uz prezentiranje sebe, upravo način prezentiranja radova izuzetno bitno za napredak. U vašem je slučaju, po pitanju kompleksnosti elaboracije projekata, 3D prikaza i grafike rada, izvrstan i vjerojatno dosta zaslužan za brojne nagrade i uspjehe. Jesmo li generacija koja, pred nešto starijim kolegama, ima prednost zbog upotrebe suvremenih softvera krucijalnih za arhitekturu danas?

Neno: Slažem se da je taj segment jako bitan, ali najvažnije je da je nešto što je upakirano u dobar vizual, 3D render ili vizualizaciju primarno dobro projektirano! Mi, zapravo, ciljano nastojimo dobar projekt ‘podvaliti' kroz izvrsnu vizualizaciju, prilagođenu onom tko je gleda. Na tržištu je jaka konkurencija, većina kolega radi kvalitetne prikaze, tako da to više nikome nije jedino "oružje". Kod natječaja za školu u Vukovaru je, recimo, bilo zabranjeno koristiti fotorealistične vizualizacije, bili su dozvoljeni samo linijski crteži, makete i slično. Bit je u tome da moraš stalno biti angažiran, i svaki projekt upakirati tako da ga shvate svi akteri kojima se obraćaš, od kolega i struke do političara ili birokrata koji o tim projektima često odlučuju.

Interkulturna osnovna škola "Dunav" u Vukovaru

Koji vam je od ranije spomenuta tri pobjednička projekta iz prošle godine najdraži?

Kata: Vrlo su različiti pa ih je teško uopće svrstati u komparativne kategorije, svaki donosi nešto svoje. Obalni pojas Malinske je ogroman projekt urbanističkog značaja za razvoj mjesta i za njega je važna faznost izgradnje i suradnja s lokalnom zajednicom, dok je interkulturna škola u Vukovaru baš ‘bombon" - mala kompaktna škola, za koju bi nam bilo jako drago i važno da se realizira pošto smo već za Vukovar radili puno projekata. Studentski dom u Osijeku je veliki projekt s vrlo kompleksnim programom koji je bio izazov projektirati, a bit će izazov i izvesti ga.

Ajmo malo detaljnije o tim projektima, krenimo s obalnim pojasom Malinske, projektu koji je u medijima dobio jako pozitivan feedback. U kojoj je to fazi?

Neno: Izuzetno su ozbiljno pristupili projektu, sada se radi prva faza, najuži centar, jedna plaža i još nekoliko manjih intervencija. Vizualno dominantan segment projekta lukobran je velika investicija gdje investitor razmatra mogućnosti modela realizacije. Ono što nam je najbitnije jest da investitor, predstavnici Općine Malinska-Dubašnica poštuju čitav naš projekt i viziju, i sagledavaju to kao cjelinu te od natječaja na ovamo nije bilo velikih izmjena u koncepciji projekta. Moramo napomenuti da smo jako smo zadovoljni s tom suradnjom i odnosom s njima. Odgovorni ljudi iz grada su vrlo profesionalni i ugodni, razumiju struku, sve što im je nejasno pitaju i sve je stvar dijaloga.

Lukobran u Malinskoj

Pretpostavljam da nije sa svim projektima tako, da brzo krenu u realizaciju i da se sve posloži kako treba, od financija, preko suradnje, te uvjeta i reakcija javnosti?

Kata: Tako je. Ne idu baš svi natječajni projekti od javnog značaja lagano. Recimo, projekt za uređenje centra Senja, natječajni rad za koji smo dobili 1. nagradu prije 6 godina, također stoji. Radi se o projektu tri trga i par ulica, to je jedan od dražih nam pobjedničkih natječajnih radova. Nažalost još uvijek se radi na modelima financiranja.

Neno: Još jedan natječajni projekt koji također čekamo jest uređenje centra Selca, također prvonagrađenog rada na javnom arhitektonskom natječaju. Tu smo pak naišli na podvojene reakcije građana na projekt, doslovno se dogodila pobuna! Na kraju se čak održao i gradski referendum, potenciran navodnim nezadovoljstvom, gdje je naš projekt ipak dobio 260 glasova za, a 60 glasova protiv. Pokazalo se da se radilo o glasnoj manjini, no sve to je usporilo razvoj i tijek projekta. Zbog iskustva sa Selcem smo bili jako nabrušeni i dobro se pripremili za Malinsku, a kad tamo sasvim drugačija priča (smijeh).

Za komentar nam ostaje najrecentniji od dobivenih natječaja, studentski dom u Osijeku?

Neno: Radilo se o kompleksnom programu, zbilja smo se namučili sa zadatkom. Kapacitet doma je 800 ležajeva i smješten je u kampusu blizu studentske menze, poljoprivredni i građevinski fakultet, a zajedno s dva ranije izgrađena paviljona čini jedan kompleks studentskog doma sa zajedničkim trgom, parkiralištem za bicikle i slično. Upravo je težina zadatka generirala koncept s kojim smo probali fragmentirati tu veliku zgradu i prilagoditi je okolišu uz zadovoljenje svih zahtjeva investitora. Također smo jako zadovoljni s ekipom osiječkog sveučilišta s kojima radimo na pripremi projektne dokumentacije. Upravo zato što su već imali iskustva s realizacijama projekata provedenim putem javnih natječaja jako su dobro pripremljeni i komunikacija s njima je na zavidnom nivou.

Studentski paviljon Osijek

Konačno dolazimo do meni najdražeg vašeg projekta, sasvim subjektivno jer sam ga i snimao, a to je spomen obilježje "Slomljeni pejsaž" koji ste radili u suradnji s kiparom Petrom Barišićem. Kako vi gledate na taj projekt, hvaljen od struke i javnosti?

Kata: Bilo je to zanimljivo i drugačije iskustvo. Ranije smo s Barišićem surađivali na nekim projektima i kada smo vidjeli raspis ovog natječaja kontaktirali smo ga i odlučili zajedno se prijaviti. Ne radimo često ovakve zadatke i upravo zato je bio veliki izazov osmisliti drugačiji ratni spomenik, koji odaje počast snimatelju poginulom na zadatku, koji je zapravo na neki način ‘koautor' rada. Najviše od svega nas se dojmila sama lokacija spomenika, koja je bila glavni generator inspiracije. Puno ideja nam se rojilo po glavi, a najvažnije nam je bilo da afirmira samo mjesto i njegova zatečena ljepota te da se istovremeno spomenik "vidi" iz grada, da ostvari komunikaciju s ljudima ‘dolje' u Hrvatskoj Kostajnici. Tako je nastala ideja za taj svjetlosni efekt odbljeska leće vidljiv iz grada. Moram naglasiti da je projekt baziran na potpunom koautorstvu s kiparom Barišićem.

Neno: Moram priznati da ovakav zadatak nije nimalo lak. Nije to kao što se često događa kod arhitektonskih projekata, gdje iz niza nedostataka i konteksta lokacije, zadatka i brojčanih inputa moraš projektiranjem riješiti neki problem i tako kompletirati projekt, ovdje se radi o praznom prostoru i velikoj odgovornosti. Meni je osobno lakše raditi s ograničenjima i što više problema, nego s oblikovanjem spomenika koji treba ‘nešto reći', jer tada treba čekati da se ono "nešto" dogodi... Iz ovog razloga mislim da je multidisciplinarnost, odnosno suradnja arhitekta i kipara na ovakvim natječajima idealna kombinacija.

Mlade snage hrvatske arhitekture o kojima biste trebali znati više (фото 2)

Nominirani ste za nagradu Bernardo Bernardi za spomenik. Kako to komentirate?

Kata: Drago nam je zbog nominacije, posebno zato što je projekt bio zaista dobro primljen i u stručnoj i općoj javnosti. Povezao nas je sa stanovnicima Kostajnice koji su ga prihvatili kao svoj i svako toliko nam netko pošalje novu fotku spomenika u nekom drugom ambijentu što nas jako veseli.

Spomenuli smo dosta projekata, a niti jednu obiteljsku kuću?

Neno: Projektiranje obiteljskih kuća arhitektima je onoliko teško koliko je teško s investitorima. Često treba investitora "preodgojiti" jer dođu s krivo naučenim predrasudama (iskustva susjeda, mišljenja familije) što znatno ograničava i otežava proces projektiranja. Neće ravni krov, neće betone jer su "radioaktivni", neće skrivene oluke (smijeh). Zna se dogoditi da nam dođu s već gotovim projektima na milimetarskom papiru, sa željom da im ih precrtamo i tako... Trenutno radimo na nekoliko projekata obiteljskih kuća, jedna je upravo pred dovršetkom izgradnje.

Obiteljska kuća Vodice

Obiteljska kuća Baška

Ipak najčešće nađemo zajednički jezik, pokušamo u startu objasniti koji je naš pristup projektiranju i uz dosta međusobne komunikacije pokušamo generirati rješenje koje će u konačnici zadovoljiti i investitora i nas. Jasno, privatni kapital je privatni kapital, i u našem slučaju budžeti su vrlo ograničeni, a investitori hoće imati potpunu kontrolu nad projektom i svojim troškovima. Zato mi je uvijek impresivno kada vidim da neke kolege nađu klijente koji financiraju drugačije, inovativne i posebne detalje (čitaj: skupe) različite obloge, specijalne segmente. To svakako treba cijeniti i na tome biti zahvalan. Upravo ti završni detalji i budžet čine kuću prezentabilnijom u medijima, ali i bolje prolaze u strukovnim nagradama tako da često neka skromnija kuća ostane zasjenjena bitno skupljom neovisno o kvaliteti same arhitekture.

Obiteljska kuća u Zagrebu

Pred sam kraj moram postaviti pitanje o prostoru u kojem radite (smijeh)! Pred tri godine bili ste tu, u malom simpatičnom potkrovlju na Kajzerici, ali čini mi se da vam prostorno puca po šavovima, a i studio raste! Jel' u planu neki novi prostor?

Neno: Da, u pravu si, jako nam je mali prostor tu gdje jesmo, ali iskreno posljednjih 6 mjeseci od kada se dogodio niz novih poslova jednostavno ne stignemo tražiti alternative. Od previše posla nemamo vremena ‘uzeti' niti 3-4 dana za seljenje.

Ni 3-4 dana nemate?
Neno: Trenutno nemamo ni 3-4 sata.

OK, onda ovaj intervju moramo što prije privesti kraju. Evo, na samom kraju mi još recite na kojim projektima trenutno radite, koji su aktualni, u gradnji ili pred skorim završetkom?

Kata: Trenutno radimo na jednom interesantnom projektu, radi se o Demonstracijskom vinsko-vinogradarskom pokušalištu u Mandićevcu pored Đakova za Poljoprivredni fakultet u Osijeku, odnosno njihove studente. Radi se o svojevrsnom hibridu male vinarije i istraživačko-edukativnog centra za buduće mlade vinare. Također je zanimljiv projekt rekonstrukcije i dogradnje tvornice želatinoznih proizvoda u Ludbregu, radi se o velikom projektu s izrazito kompleksnom tehnologijom i zahtjevima na kojem radimo posljednjih godina.

Pokušalište Mandićevac

Drago nam je da se upravo dovršava rekonstrukcija objekata u kampu Mon Perin kod Bala u Istri, gdje smo radili na seriji manjih, ali jako interesantnih projekata koji bi trebali biti zgotovljeni do sezone. ‘Kuha' se i jedan projekt izvan Hrvatske, čak izvan Europe, ali o tome ćemo kad bude sigurno potvrđen!

Mlade snage hrvatske arhitekture o kojima biste trebali znati više (фото 3)

 

 

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više