Search

Može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe?

Može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe?

... a da niste Severina ili Jelena Rozga...


Image: J. Zivkovic,
Vesna Zednik,
Edna Jurcan,
Marko Nakić,
William White

Kako bih dobila kompletniju sliku, na sva moja pitanja strpljivo su mi odgovorile četiri mlade, sjajne, ambiciozne i talentirane hrvatske glazbenice Sara Renar, Irena Žilić, Luce i Nina Romić

Dok god postoje narodnjački i turbo-folk klubovi, očigledno postoji i interes publike. Mentalitet ljudi se generalno po tom pitanju evidentno sporo mijenja, a u Zagrebu, Hrvatskoj i regiji spomenuti klubovi itekako postoje i već su godinama sveprisutni, tako mi barem kažu. Međutim, ni turbo-folk nije više što je nekada bio, jer su se tom popularnom melosu i narativnim "inspirativnim lirikama" (evo sjajnog primjera: Šta će meni kola i kuća sa spratom / kad ja volim jednog s debelim vratom / pa ga često molim, dok radi masažu / uteraj mi uteraj, kola u garažu…) počeli priklanjati svi.

U nekim prošlim vremenima hrvatska mainstream glazba je mirno spavala pod kategorijom "zabavna", međutim kako je publika narodnjaka rasla i kako su stasale nove generacije obožavatelja, ta "zabavna" glazba je potpuno izbrisana s diskografske mape i većina izvođača se okrenula k istočnjačkim melodijama. Danas ćete rijetko gdje čuti melodije starog Magazina koji je bio predvodnik zabavne glazbe u Hrvata. Vremena se mijenjaju, a s njima i opus nekih izvođača koji se održavaju na sceni. Neki potezi su poslovno logični i nitko ne može uprijeti prstom u Severinu i Rozgu koje su postale mašinerija za sebe i na njihove koncerte dolaze deseci tisuća ljudi. Žene svoj posao rade pošteno i od njega dobro žive. Skrenule su u "trend" koji trenutno vlada i ako misle ostati na vrhu u svom glazbenom segmentu, onda se moraju ponašati po sistemu "Adapt Or Die".  U cijelom tom miksu se pojavio i novi val mlađarije koji "uspješno" kombiniraju narodnjake i elektroničku glazbu. Tako će do 4 h ujutro lomiti čaše s Anom Nikolić, a nakon 4 će doći u neki klub elektroničke glazbe, poput zagrebačkog Mastersa i nastaviti u ritmu, samo s drugačijom glazbenom podlogom.  



Ono što je mene u ovoj cijeloj priči zasmetalo i što me već dugo vremena iritira jest stanje s one druge strane hrvatske glazbene scene, alternativnije ajmo to tako reći, gdje je priča oko vrijednosti njihove glazbe doista opravdana, ali se o njoj premalo priča, a koju rijetko uspijevaju pristojno unovčiti ili nedajbože od nje živjeti, pristojno, ne luksuzno...

Naime, svi ti glazbenici uvijek će vam reći kako je glazba njihova najveća i jedina ljubav, no svi isto tako znamo, a oni sami pogotovo, da se od ljubavi nažalost ne živi. Naime, prošla su ona neka davna vremena kada su se diskografske tiraže hrvatskih glazbenika brojile u stotinama tisuća primjeraka od koje su fino živjeli, dok je danas ta brojka ljudi moji sramotna uopće za navesti ju. Naravno da svaka, pa i ova konkretna glazbena priča, točnije njezina druga strana ima i trenutno svoju svjetliju stranu, jer to sve skupa navedeno danas lakše podnose oni glazbenici s nazovimo ih alternativnije A liste (pritom mislim na recimo Hladno Pivo, Urbana, Vatru, Natalie Dizdar..) koji od glazbe pristojno žive jer se na tjednoj razini mogu pohvaliti s nekoliko koncerata, a osim rasprodanih dvorana i klubova, izvor prihoda su im paralelno i tantijemi te autorska prava na vlastiti rad, kao i razni dodatni angažmani koje sve češće imamo prilike vidjeti: mentorstvo u raznoraznim glazbenim tv zabavnim emisijama ili su pak postali zaštitna lica, odnosno brend ambasadori.

No, poražavajuće je eto da se diskografija danas gotovo niti ne računa kada je tiraža, jednostavno i kratko rečeno - premalaPa se tako uglavnom kod ostalih glazbenika s te strane, u biti većine njih u konačnici sve svelo na: budi uporan i snađi se kako god znaš i umiješ, druge ti nema, sviraj koliko god hoćeš, ali imaj i neki side job koji će ti ipak osigurati sigurniju i bezbrižniju egzistenciju.

No, da ova tema ne bi ostala na nekim mojim nagađanjima i (ne)utemeljenim tvrdnjama, odlučila sam na svoje naizgled jednostavno pitanje, Može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe? potražiti odgovor na pravom mjestu, odnosno na tu temu napraviti raspravu i svojevrsni dijalog u koji sam uključila četiri hrvatske mlade, sveprisutne, iznimno talentirane i ambiciozne glazbenice koje ne treba posebno predstavljati jer ih sve redom znate kao i njihov glazbeni opus, a one su: Sara Renar, Irena Žilić, Lucija Ćustić Luce i Nina Romić.

Sara Renar

"Može se živjeti u Hrvatskoj od glazbe. Treba se jako voljeti taj posao, biti spreman na puno rada, manjak komfora, nesigurna primanja i veliki rizik. Naravno, govorim iz svoje perspektive kao osoba koja nema vlastitu obitelj i djecu, ima riješeno stambeno pitanje, većinski je autor pjesama i nastupa kao dvočlani sastav." odmah mi je vrlo jasno i argumentirano dala do znanja Sara Renar, koja se drži premise da ukoliko želi probijati vlastite granice kao skladateljica i izvođačica, da joj glazba mora biti primarni posao s punim radnim vremenom. Zbog toga je kako ističe, napustila posao za koji se formalno školovala, dok sa strane pomaže obiteljskom standardu poslovima u turizmu.

Na moje pitanje o kompromisima i bi li pristala na njih u kontekstu zarade rekla je: "Život je jedan veliki kompromis i konstantno se nameće pitanje gdje podvući crtu. Najviše strada vrijeme - vrijeme koje mogu utrošiti u pisanje novog materijala svjesno žrtvujem radi medijske vidljivosti. Ali samu suštinu - glazbu, tekstove i aranžmane uporno i uspješno branim od ikakvih "komercijalnih" intervencija." S obzirom da je svaki posao, pa i ovaj svojevrsna i konstanta borba, logično mi je bilo priupitati ju je li ikada razmišljala da jednostavno odustane od glazbe... "Nikad. Što sam starija to mi je manje stvari u životu jasno, ali u ovaj sam poziv sigurna" odlučna je u svom naumu Sara, koja kaže kako joj je plan i dalje gurati svoj film, raditi najbolje što zna i vidjeti gdje će ju život odvesti. "Možda sam potpuno nerealna, ali ne bojim se. Nismo stvoreni da bi plaćali račune i čekali u redu u banci."

Irena Žilić

Sličnog, ali i ipak malo drukčijeg razmišljanja je Irena Žilić koja kaže kako osobno ne živi samo od glazbe, ali smatra kako je to moguće te da ovisi o vrsti glazbe kojom se netko bavi. "Danas postoji velik broj profesija koje zahtijevaju neku vrstu multitaskinga i paralelnih projekata i čini mi se da je za većinu glazbenika (osim nekih izuzetaka) to isto postao standard. Privilegija je imati mogućnost baviti se samo svojom glazbom i od toga živjeti." pojašnjava Irena, koja je inače biolog i radi u struci te se paralelno i intenzivno bavi i glazbom. Ističe kako je već nekako navikla biti u dvije potpuno različite profesije, a najveći problem vidi u tome što joj nekad nedostaje da se može fokusirati na samo jednu stvar. I unatoč tome, nije nikada pomišljala na odustajanje jer je na samom početku, kako kaže, ionako imala puno manja očekivanja od onoga kako joj je sada. 

Naime, Irena nema svoj label koji ju je stavio pod svoje okrilje već je "self-released" tako da u biti ovisi o vlastitim odabirima i mogućnostima, ali naravno da tu postoje oni koji joj pomažu na način da rade dio posla koji izlazi izvan okvira stvaranja i izvođenja glazbe. Na moje pitanje o tome kakva joj je prema njezinom mišljenju perspektiva kaže: "Ne razmišljam predaleko po tom pitanju jer mislim da tako nešto ne mogu ni procijeniti. Moj osobni cilj i želja su baviti se glazbom jer mi je to bitno. Fokusiram se na stvaranje glazbe i težim tome da radim na sebi. Voljela bih da mogu živjeti samo od nje, ali isto tako sam svjesna da se to može, ali i ne mora ostvariti." A svima onima koji se namjeravaju baviti glazbom i upustiti u glazbene vode u Hrvatskoj poručuje da to naprave prvenstveno radi sebe. 

Lucija Ćustić - Luce

"Zeznut je ovo način života i pun je paradoksa, oscilacija i krajnosti. Očekuje se od tebe da budeš čvrst i samouvjeren, na stageu, na kritike, a u isto vrijeme si hipersenzibilna osoba koja se ogoljava pred svim tim ljudima i daješ im nešto toliko svoje i privatno, ne znajući kako će oni reagirati, posebice mi koji smo i autori, ne "samo" izvođači. Danas te gledaju i slušaju na tisuće ljudi, a sutra možeš biti vrlo brzo i lako zaboravljen i skupljati za kiflu i jogurtBorim se i ne dam se, ali shvaćam zašto mnogo glazbenih sudbina nije završilo lijepo kako je moglo ili je završilo prerano" objasnila je mlada glazbenica Luce, inače punog imena Lucija Ćustić, koja očigledno čvrsto i svjesno stoji na zemlji, što je lako iščitati na temelju njezinih zdravih i racionalnih promišljanja. No, na pitanje može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe kaže: "Mislim da je nažalost za većinu to svakodnevna borba, ovisno naravno kojim žanrom glazbe se bavi pojedini izvođač, a pogotovo je teško za nas koji smo još u početcima i vijugamo negdje između mainstreama i nekakve kvazi alternative."

I iako je nakon diplome radila tri i pol godine u tatinoj firmi za krajobraznu arhitekturu, Luce ističe kako su samo jednog jutra u uredu zajednički došli do zaključka da nitko ne profitira od njezinih dolazaka tamo jer eto na sreću ili žalost, ustanovila je da nije tip za uredski posao od 8 do 16, a niti je više u tom periodu uspijevala uskladiti sve obaveze oko glazbe. Kada priča o svojoj nekoj perspektivi u budućnosti, smatra kako smo svi trenutno na nekoj vrsti prekretnice između starog načina funkcioniranja i digitalizacije svega, neke nove ere te objašnjava: "Svi to osjećamo na vlastitoj koži u određenim aspektima života i kao u svemu, tako i u glazbi; neki će se snaći bolje, neki lošije, ali vjerujem da će se za najbolje uvijek naći mjesto pod suncem."

A na moje pitanje što misli kako bi se mogla perspektiva glazbenika u Hrvatskoj poboljšati, Luce, koja ujedno smatra da je ego u ovom poslu bitno imati na uzici, ima jasnu poruku: "Širenje svijesti publike, a to se između ostalog postiže davanjem više medijskog prostora "manjim" izvođačima i kvalitetnoj, a ne samo zabavnoj glazbi. Vjerujem da bi se time s vremenom i financijski aspekt nas "manjih" poboljšao, jer bi nas se doživljavalo ozbiljnije." 

Nina Romić

"Ja još uvijek ne živim od glazbe, no mislim da se može živjeti od nje ako joj se posveti u potpunosti. Na godišnjoj razini uspijevam od glazbe osigurati određena sredstva za neke nove stvari, npr. novi instrument, pojačalo, pedale, kao i za pokoju haljinu i ratu kredita (smijeh)" kaže mi Nina Romić, koja već dugi niz godina radi kao odgojiteljica, što joj je ujedno i posao koji joj osigurava da se može baviti glazbom na način na koji želi. Osim toga, paralelno se također bavi i organizacijom koncerata, a u sklopu zagrebačkog kluba Močvara vodi autorski program Začarana Močvara koji je namijenjen prvenstveno kantautorskoj glazbi, bendovima i pojedincima. Ističe kako promoviraju nježne stihove nježnih muzičara.

Na pitanje je li se našla u situacijama da zbog novaca u svojoj glazbenoj karijeri napravi ipak neke kompromise, kaže: "Glazba je moja ljubav i zauzima posebno mjesto u mom životu. Rano sam odlučila da ne želim raditi kompromise u smislu mijenjanja same glazbe radi podilaženja tržištu, da ju želim dati onakvu kakvu ju ja osjećam, svidjelo se to nekome ili ne. To mi je jako važno. Neki mali kompromisi u bavljenju glazbom, kao i u životu su uvijek potrebni jer bez njih ne bi stvari funkcionirale."

Isto tako, Nina otkriva da profesija glazbenice nije med i mlijeko te kako je u glazbenoj sferi doživjela i razna razočaranja, no da je to kao i u svemu posve normalno. "Malo plačeš, pa kreneš dalje. Nitko me nije tjerao da se bavim glazbom, došlo je samo od sebe sa svim svojim dobrim i lošim stranama koje prihvatiš ili ne prihvatiš" kaže te nadodaje kako nema velike planove, niti vidi u budućnost. Nina otkriva kako će se glazbom baviti sve dok budu imale svoju posebnu vezu i dok ju bude mogla iskreno stvarati. Kaže kako je glazba za nju hram i utjeha te da joj duguje takvu iskrenost. Za kraj Nina još samo poručuje kako je važno biti svoj jer da smo sve ostalo već ionako čuli na radiju. 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više