Search

Moć ekipe: Zašto su grupni chatovi izuzetno važni?

Moć ekipe: Zašto su grupni chatovi izuzetno važni?

Tekst: BURO.


Već se neko vrijeme pokušavam sjetiti koji sam telefon imala 2011. godine, ali mi nikako ne ide. U kaosu ladica, negdje na dnu, među zapetljanim punjačima bez vlasnika i uloge, ima svega. Kojekakvih cigletina naslijeđenih od rođaka iz Švicarske davnih 2000-ih, pa mala plava Nokia i ona 3310, pa baby Motorola na preklapanje, pa Sony Ericsson Walkman na koji je moglo stati čak 20 pjesama što je bila takva revolucija da sam bila uvjerena da bolje od toga ne može. Sad kad ovako nabrajam nevjerojatno me tješi što 2000-te doživljavaju comeback pa se ne osjećam baš kao sasvim neprihvatljivo pregažena vremenom jer svi znaju, makar iz spotova, kako izgleda telefon na preklapanje. U ladicama dakle svačega, ali taj telefon s početka 2010-ih, eto, nikako da se pojavi. Ono što sam, doduše, sigurna je da nije bio jedan iz kategorije “pametnih”. Da, bio je umjereno napredan, ali se ne bi mogao nazvati baš pametnim, jer se odnos s njim manje više i dalje svodio na poruke ograničenih karaktera i pozive. To znači da sam pri svakom odlasku u inozemstvo morala tražiti nekoga s pametnijom spravom od moje da pošalje koju riječ ili se potruditi da pronađem internet kafe gdje si mogu dati oduška i surfati (što više vremena prolazi to mi je ovaj termin genijalniji) koliko platim i pišem kome želim na mail ili na Face. Ludilo.

Znam, znam, u eri kada mozgovi ozbiljno prijete da će eksplodirati od komunikacije koja ne prestaje, a telefoni od broja aplikacija, i kada se sve informacije dobivaju u roku od odmah, ovog trenutka, "dok trepneš", djeluje kao da nikada nismo bili tako malo umreženi, a kamoli da je bilo tako nedavno kad smo stvarno znali što znače “nedostupnost” i “sporost”. Ali da, tako je bilo.

Ne sjećam se dakle koji sam telefon imala ali se veoma dobro sjećam internet kafea u Firenci u kojoj sam te godine provela nekoliko tjedana, i jednog spasonosnog zajedničkog chata koji je zamjenjivao svu komunikaciju i nadomještao sav njen manjak.

Nisam ja tu pisala ništa posebno revolucionarno, niti su mi prijatelji odgovarali neke ingenioznosti, ali sama ideja o tome da nisam sama u nepoznatom gradu koji tek trebam otkriti, i među ljudima koje tek trebam upoznati i zavoljeti (možda) mi je davalo dovoljnu dozu sigurnosti i mira. Svaki dan sam odlazila u internet kafe na mini terapiju, i čekala da se netko od mojih prvi oglasi, ili bih ja bila ta koja počinje s dnevnim raportom. Malo sam plakala u prazno jer mi nedostaju (hvala sentimentalnosti koja uvijek dođe iz sasvim neočekivanog pravca), malo se smijala prepričavajući što se dogodilo, malo slala i primala fotografije, ali sam uvijek izlazila iz kafea bolja nego što sam u njega ušla.

Iz godine u godinu, naše grupe su mijenjale platforme, mijenjale imena, dobivale i gubile članove, ali je nukleus ekipe ostao isti. Onaj kome i danas u po dana i po noći mogu pisati i znam da će uvijek netko biti online. Nečiji SOS centar radi, neka glava je budna i overthinka život i odluke, netko čeka da se vratim s dejta. Tijekom pandemije, izolacije, karantene i svih ostalih riječi koje mi od pretjerane upotrebe prestaju buditi ikakve osjećaje, sve mi se čini da se dogodio neki dodatni upgrade i u čestim nemogućnostima da se vidimo, grupni chatovi su dobili posebno mjesto u svačijim životima, i postali posebno snažna mjesta zajedništva i oruđe koje je mnogima pomoglo da izguraju sve što se dogodilo.

A dogodilo se i svašta i ništa i ne zna se što je bilo teže za izdržati.

I svejedno da li je u igri iMessage, WhatsApp, Snapchat, Instagram, ove kolektivne sesije nude nešto neprocjenjivo što su mnogi možda tek sada shvatili- prostor da ventiliramo, i istresemo sve što nosimo tijekom dana, mnogo podrške, i prilično lagan sistem da ostanemo umreženi i apdejtani bez nekog pretjeranog pritiska.

Sad kad malo bolje razmislim ja nekako nikada zapravo i ne prestajem komunicirati sa svojim prijateljima. Uvijek netko ima nešto za pitati ili javiti, netko se javlja s apdejtom od jučer, netko je nešto otkrio, netko šalje pjesmu koja uporno ne izlazi iz glave, netko pita kako se zove ono što smo jele onda kad smo išle na one stepenice i bilo je baš vruće, netko piše monologe, netko kasni s odgovorom, nekada sam taj netko ja pa se uključim tek poslije cijelog dana samo da snimim voice i kažem da mrzim sve, glupo sunce i još gluplju kišu i da je sve glupo i da idem spavati, nekad da javim da je sve prelijepo i da ih puno volim, nekad je netko malo down, nekad netko ima lijepe vijesti koje smo jedva čekali, ali što god da se događalo taj momentum zajedništva i razmjene traje konstantno.

Grupni chat je suvremeni perpetuum mobile. Samoobnovljivi izvor energije koji ne zahtjeva puno pažnje i energije, a uvijek vraća što god radio. Možeš biti uključen koliko želiš, ali si nekako uvijek uključen. Pratiš sve interne fore, pratiš kretanja i događanja, znaš gdje su svi i kako su, čak i kada im ne odgovoriš. Tu si, čak i kad nisi. I nitko te ne krivi ako si premoren da baciš adekvatnu foru na nečiji posljednji meme. Uostalom, netko će već uskočiti. Grupni chatovi su sigurnosna mreža i ozbiljan sistem podrške koji je svima potreban. Ono “naručite mi piće, dolazim”, i “moram vam nešto ispričati”, i “stiže netko po tebe, budi tu”. Mjesto gdje je ekipa. I to uvijek.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više