Search

Mogu li nam uspavanke pomoći da se osjećamo bolje? Katarina Juvančić kaže da!

Mogu li nam uspavanke pomoći da se osjećamo bolje? Katarina Juvančić kaže da!

Tekst: BURO.


Image: PR

U sklopu online izdanja 14. Vox Feminae Festivala, a koji traje do 24. svibnja, autorica, antropologinja i istraživačica tradicionalnih uspavanki Katarina Juvančić jučer je putem aplikacije Zoom govorila o uspavankama, o podjednako općem i skrivenom oko uspavanki, o njezinim tabuiziranim značenjima i praksama pjevanja te spavanju nekad i danas. Snimku predavanja možete pogledati na Facebook stranici platforme Vox Feminae, a intervju s njom možete pročitati u nastavku.

Inače, Juvančić uz istraživanje uspavanki ima i dva albuma uspavanki - "Al' že spiš? ali Kako uspavamo v Sloveniji" te "Uspavanka v meni: Pesmi z delavnic uspavank". Također, više od desetljeća održava radionice uspavanki u Sloveniji, Velikoj Britaniji, Austriji, Srbiji i Portugalu. Trenutačno priprema treći studijski album uspavanki (za odrasle) pod nazivom "Težkonočnice".

Autorica si, antropologinja i istraživačica tradicionalnih uspavanki. Zašto si se odlučila baviti uspavankama, odnosno istraživati uspavanke. Što te privuklo k njima?

Život mi je usko povezan s glazbom. Sve je krenulo s bakom, opernom pjevačicom dok me rock i blues glazba koju sam slušala u tinejdžerskim danima formirala u osobu koja sam danas (hvala Patti Smith, Sandy Denny, Billie Holiday). Nakon preseljenja u Ljubljanu otvorila mi se prilika da radim na doktorskoj disertaciji koju nažalost nisam nikad završila. Kao istraživačica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani počela sam predavati folk i tradicionalnu glazbu. Za vrijeme istraživanja naišla sam na veliku količinu tradicionalnih uspavanki iz cijelog svijeta koje su postale predmet mojeg interesa. Većinom zbog "uznemirujućeg sadržaja" koji je paradoksalno bio oprečan s općenitom percepcijom uspavanki kao nježnim pjesmama za smirivanje djece. Odlučila sam prestati tražiti nove stvari za svoja istraživanja jer sam, očito, pronašla nešto što sam čekala cijelo vrijeme. Nešto što je okupiralo moj široki raspon interesa i neobilježenih teritorija: od folklora, istraživanja trauma, mitologija, psihologije do glazbenih žanrova.

Mogu li nam uspavanke pomoći da se osjećamo bolje? Katarina Juvančić kaže da! (фото 1)

Uspavanke djeluju kao jednostavne pjesme, ali kako u svojim predavanjima ističeš one pokazuju kompleksnost društvenih i intimnih veza i emocija. Na koji način?

Uspavanke su funkcionalne pjesme u kojima funkcija - uspavljivanje nekoga korištenjem glasa-kretanjem-dodirom, prethodi estetici. Drugim riječima: nije bitno kako netko pjeva ili što netko pjeva. Bitna je pažnja koja se daje primatelju, najčešće djetetu. Ali ta pažnja može biti usmjerena na bilo koje drugo ljudsko biće, na životinju, biljku ili neki drugi entitet. Uspavanka je sama po sebi blago, bez obzira iz kojeg svijeta dolazi ili iz kojeg povijesnog trenutka. Ona je poput kodirane poruke, Morseovog koda žene koja glasom ili riječima pokušava komunicirati. U tijeku je rasprava o političkoj korektnosti uspavanki. Mnoge tradicionalne uspavanke se bave osjećajima bijesa, očaja, straha, depresije ili traumama. Uspavanke izravno ili podsvjesno putem jezičnih kodova poput metafora tematiziraju rat, glad, obiteljsko zlostavljanje, alkoholizam, preljube, usamljenost, kolonijalizam, ugnjetavanje, nejednakost. Smatram da su takve uspavanke zanimljive, jer se ne odriču teških aspekata života žena. Štoviše, one u isto vrijeme artikuliraju hrabro riječima i nježno glazbom.

Možemo li razlikovati dobru uspavanku od loše? Je li to moguće? I jesu li uspavanke rijetki glazbeni žanr koji se prenosi s koljena na koljeno?

Dobro i loše u glazbi je proizvoljan pojam ako ga gledamo kroz prizmu estetike, kroz ono što je glazbeno, društveno, kulturno, moralno ili prihvatljivo. Ako bismo tako gledali tradicionalne uspavanke tada se većina uspavanki ne bi uklopila niti u jedan od spomenutih kriterija. Artikuliranje krajnje intimnosti u svim je nijansama pjevanje o njoj, a za to je potrebna hrabrost i snaga. Posebno kad promatramo uspavanke generacija žena i majki.

Mogu li nam uspavanke pomoći da se osjećamo bolje? Katarina Juvančić kaže da! (фото 2)

Kolike su uspavanke bitne za djecu, a koliko za odrasle? Trebaju li one biti vezane samo uz dječje snove ili su bitan dio odraslog života?

Uspavanka je najčešće prvi kontakt kojeg čovjek ima s melodijom, ritmom i harmonijom. One na neki način pružaju ljubavni red i rutinu u ovom kaotičnom svijetu. Uspavanke su esencija humanosti, povezivanja sa svijetom i drugima oko sebe. S njima učimo kako se postaje ljudsko biće i kako se možemo povezati s drugima sve dok ne umremo. Uspavanke nam trebaju za cijeli život, trebaju nam za pjevanje i da o njima pjevamo.

Mogu li nam uspavanke pomoći da se u doba distanciranosti osjećamo bolje?

Tri su kamena temeljca iz kojih se rodila uspavanka: dodir, pokret (ritam tijela) i glas. Oni zahtijevaju fizičku prisutnost, blizinu i bliskost. Kako prakticirati sve ovo u trenucima kad fizička udaljenost postaje norma? E to je pravi izazov. Sve što imamo je glas koji, sam po sebi, obuhvaća i nosi fizičku blizinu, dodir i pokret. Glas kao utjelovljeno iskustvo i umirujuća praksa. Putem svoje Facebook stranice razvijam projekt pod nazivom "Singing lullabies for our live" u kojemu će ljudi moći prenositi svoje uspavanke ili, pak, one tradicionalne. A mogu li nam uspavanke pomoći da se osjećamo bolje? Putem WhatsAppa sam prijateljici koja se u Škotskoj borila s virusom COVID-19 pjevala uspavanke. Pomogle su i njoj i meni.

Mogu li nam uspavanke pomoći da se osjećamo bolje? Katarina Juvančić kaže da! (фото 3)
Ilustracija Klare Rusan Klarxy za festival VoxFeminae

Na koji su način uspavanke povezane s pozicijom žena u društvu?

Uspavanke osvjetljavaju rodne uloge, položaj žena u društvu, životne uvjete, društvene (i bračne) norme, pravila, propise i njihova odstupanja. Primarna uloga žene ili majke (ili skrbnice, dadilje) bila je (u mnogim dijelovima svijeta još uvijek je) da zadovolji potrebe djece, čovjeka iz kućanstva (i rodbine koja živi u njemu), da udovolji društvu, zajednici i religiji. U tradicionalnom patrijarhalnom društvu ženu su tretirali kao radničku snagu koja odgaja djecu i radi kućne poslove ili one terenske, tvorničke. Žene su uspavankama mogle izraziti svoje skrivene, prikrivene, tabuizirane i subverzivne misli i osjećaje prema suprugu ili ocu djeteta; osjećaje prema obitelji, zajednici, prema društvenim normama koje nije smjela javno osuđivati ili ih osporavati. Žena je ponekad dijete koristila kao medij između nje i partnera. U tim uspavankama žene često zauzimaju centralno mjesto. Uspavanke nisu bile namijenjene samo djeci, već i onima koje su ih pjevale – ženama iz mraka.

Nedavno sam pročitala poglavlje "Bolno materinstvo" iz knjige "Socijalizam i domovina" autorice Giuseppine Martinuzzi, učiteljice, spisateljice i feministkinje iz Labina, u kojemu opisuje teške uvjete rada žena i majki u Labinu početkom 20. stoljeća. To me natjeralo da pomislim kako većina uspavanki koje opisuju onu okrutnost života vjerojatno nikad nisu bile zabilježene i prenesene, jer svijet bi se istinski raspao da ih je čuo.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više