Search

Je li zbilja nemoguća misija steći prijatelja u odrasloj dobi?

Je li zbilja nemoguća misija steći prijatelja u odrasloj dobi?

Tekst: BURO.

Nisam sigurna je li đačko doba najljepše. Bilo je i tada mikro borbi u našim unutrašnjim i vanjskim svjetovima, silovitih pokušaja za uklapanjem, štipkanja za obraze na koja nikada nismo pristajali, ali nismo znali kako reći ne. Bilo je tu svega i svačega što tada nismo razumjeli, milijun pitanja koja smo htjeli postaviti nerijetko nemajući kome, bilo je i nesigurnosti i koječega. Ipak, postoji jedna stvar koja ja tada bila nevjerojatno laka - steći novog prijatelja.

Ako smo u istom razredu, već smo prijatelji. Ako treniramo u istom timu. Ako mi se upišeš u leksikon. Ako smo zajedno skakale gumi-gumi. Ako se zajedno vraćamo kući. Sve te stvari smještale su nas na pola puta da još postanemo i prijateljice. Ako ti otkrijem pokoju tajnu, stvar je zapečaćena. Ali, ako očekujemo da će stjecanje prijatelja ići prirodno kao kad je bilo dovoljno da obje skupljamo salvete, ja imam plavu, a ti zelenu, sjednemo na beton i teme za razgovor, kojih se apsolutno ne sjećam, se utrkuju koja će prva doći na red, takva prijateljstva baš i nećemo dočekati. Sada, da bismo stekli nove prijatelje, moramo uložiti trud. I baš zato je vraški teško.

Čak i s dugogodišnjim prijateljstvima, stvar ne stoji posebno drugačije. Potrebna je posvećenost, ostajanje usprkos "promijenio-si-se" zaključcima, jer pobogu, naravno da se mijenjamo, prisjećanje prvih suza i poljubaca, slavljenje sitnih i krupnih trenutaka, ali i kreiranje nekih novih. Ipak, odrasteš i odjednom imaš milijun i jednu obavezu, ne možeš nigdje stići, zauzet si, malo izmišljaš, izbjegavaš, bježiš u svoje tišine. Ako tome dodamo obitelji i djecu stvari se dodatno kompliciraju. I tako se prijateljstva nađu na ozbiljnom testu. Naposljetku se stvar svede na to da imaš nekolicinu ljudi na koje zaista možeš računati, i to je u redu. Ali, što kada poželimo steći novog prijatelja u već dovoljno teško podnošljivoj odraslosti?

Sramotno je. Jesmo li mi to sebi utuvili u glavu ili je posrijedi još jedna u nizu prešutnih društvenih normi koje ponovno ne vode nikamo osim u otuđenost u koju smo se svi kolektivno smjestili, odbijajući da joj prkosimo uslijed "to-je-glupo" stava, ishod je isti.

Većina ima oformljen krug prijatelja, i naravno da se pitaš što ćeš ti tu? I baš nedavno mi se dogodila situacija, mada tko zna koliko ih je i prije bilo, da sam prepoznala u tom nekom potencijal za prijateljstvo, za početak. Prepričavam to meni bliskoj osobi, istina, dijametralno suprotnih socijalnih kapaciteta od mene, i pita me: pa što vas sprečava? Mislim si: glupo je, ispast ću napadna, reći ću previše, ne mogu dijeliti intimne stvari s nepoznatom osobom, a do prijateljstva nas, ipak dijeli, makar onaj prvi sloj dubine. Sve u svemu, što-će-ova-osoba-pomisliti-o-meni mantra ne napušta misaoni tok kroz čitav proces tih divnih razgovora s ljudima s kojima na prvu kliknem i onda ništa. Doziramo, važemo, naslušavamo se glupih pitanja, štedimo sebe i svoju ranjivost i većina potencijalnih prijateljstava se završi mišlju: mi bismo se baš mogli družiti. I nevjerojatno je teško pretočiti je u riječi.

Ako je s druge strane muškarac, postoji velika šansa da će blagonaklonost protumačiti kao flert. Netko iz njegove ili njene ekipe je bivši tvoje najbolje prijateljice i to je jedno nepremostivo no-no. Najbolji prijatelj od kojeg si to posljednje očekivao slomio je povjerenje koje ste godinama gradili i najmanje od svega ti je potrebno da to potencijalno doživiš s nekim koga, za početak, apsolutno ne poznaješ.

Odraslost dolazi začinjena anksioznošću, bezizlaznim misaonim tokovima, raskrsnicama na kojima stojiš sam, nema svjetla i putokaza, kamoli drugog čovjeka da ti pruži ruku. Već ti je dovoljno teško i nemaš vremena ni kapaciteta za blamiranje, cimanje oko nekog potpuno novog odnosa za koji ne znaš ni što uopće znači. Ne upuštaš se u iste tako lako, jer do tada si već ostao povrijeđen nebrojeno puta. Ali, biti ranjiv je elementarna mjera bivanja čovjeka, a čovjeku je potreban drugi čovjek. Biti ranjiv je krajnje hrabar čin. I ne, nije nimalo ugodno osramotiti se u ovom dobu (kao da ikad jest), prevaliti preko usta neke nesvrstane riječi koje te mogu odvesti direkt u propast, ali i nenadano ugodno iznenađenje. Ako se otvoriš, a baš to je najteže.

Postoji i jedna Carrie Bradshaw koja se u tri dana uspije zbližiti sa svojom agenticom za nekretnine, posvađati, a čak postane i ortakinja kad s njom zapali cigaretu u znak ozvaničene intimnosti. Ne znam ni sama zašto gledam ovu glupavu sezonu, možda i meni treba novi prijatelj, umjesto što besciljno trošim dragocjeno vrijeme na sadržaj koji mi ne godi. I možda bih ga sad i imala, da se nisam štedjela. No, možda zaista nije toooliko teško steći prijatelja kad si odrastao, ali Carrie, stvarno nije ni tako lako.

Možda se trebamo naći na pola puta. Postanemo za mrvu otvoreniji i ranjiviji, naučimo govoriti iskreno i od srca. Uostalom, najgora stvar koja se može dogoditi je da se ne dogodi ništa. Ali, s druge strane je prostor za neke nove priče, podijeljene cigarete na zadnjem sjedištu auta i ljepota čuvanja straha drugome. A u nove prostore je svakako daleko lakše ući držeći nekoga za ruku. Zašto to ne bi bila neka sasvim nova? Tko zna gdje nas nepoznata mjesta i neki novi ljudi mogu odvesti. Možda se čak dogodi da ih ubrzo potom nazovemo prijateljima.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više