Traži

Nevio Marasović: sjajan redatelj koji pomiče granice hrvatskog filma

Nevio Marasović: sjajan redatelj koji pomiče granice hrvatskog filma

Intervju za Büro 24/7


Fotografija: Privatni album

Mladi redatelj Nevio Marasović ovih je dana na Zagreb Film Festivalu predstavio svoj treći film "Goran", što mi je bio odličan povod da ga na kratko "zarobim" pitanjima

Nevija Marasovića imala sam prilike upoznati prije nekih 10 godina kada smo surađivali na snimanju reklama. Znala sam ga tek površno, ali sjećam se da je uvijek nešto kombinirao, smišljao i iznosio ideje na glas. Bio je užasno zabavan i strastven oko tadašnjeg posla i nekako, dok sam ga promatrala, imala sam dobar osjećaj da će jednog dana raditi samo dobre stvari. Danas nakon jednog debitantskog i dva filma "za pravo" mogu sama sebi reći kako sam imala pravo (smijeh). Svaki na svoj način je ostavio drugačiji utisak i mjesto za razmišljanje nakon filma. Za Büro 24/7 Nevio je otkrio detalje svojeg najnovijeg filma "Goran", kao i zanimljive crtice iz privatnog života. 

Kada si znao da ćeš biti redatelj?

Otac mi je slikar, stric orguljaš, a pokojni djed je bio renesansni čovjek, slikao je, skladao glazbu, svirao klavir i orgulje, fotografirao, pisao predstave... Očito je taj umjetnički gen oduvijek bio u meni, tako da sam notno pismo naučio prije abecede, a kako sam naučio pisati sa šest-sedam godina, odmah sam napisao nekoliko kazališnih predstava koje sam želio režirati. (To je bila neka vrsta sage o Robin Hoodu kojeg sam kao klinac obožavao). Postavio sam cijelu scenografiju u mojoj dječjoj sobi i tjerao sam prijatelje da glume. Radili smo probe, sve je to bilo jako ozbiljno za klince od sedam godina. Nažalost, nismo ipak nikada imali premijeru, (smijeh). Kroz naredne godine sam i dalje pisao, fotografirao, radio stripove, izdavao u školi časopis o filmu, sve je nekako vodilo tome da se bavim režijom.

Što si snimio prvo ikad? 

U srednjoj, kada sam shvatio da želim biti redatelj, odmah snimio dugometražni film "Popravak kompjutera" na kojem sam, uz pomoć prijatelja, radio preko godinu dana. Prije nego sam se upustio u to proveo sam cijelo ljeto čitajući forume indie filmaša i postavljajući im pitanja. Počeo sam od apsolutno osnovnih pitanja tipa "što mi treba osim kamere za snimiti film i kakve kamere uopće postoje" da bih nakon bezbroj sati na forumima napokon stekao dosta respektabilno znanje o osnovama snimanja filmova. Uz to, jako puno sam naučio iz kratkog posebnog dodatka na DVD-u filma "El Mariachi", Rodriguezovu "Desetminutnu filmsku školu" koji se danas naravno može naći na YouTube-u: 

Tako sam se pun novostečenog znanja upustio u snimanje svog prvog filma. Taj film "Popravak kompjutera" sam nakon godinu dana snimanja montirao i sam, pa sam se tokom montaže ispraksirao i u tom aspektu filmskoga posla. Odmah nakon toga sam snimio još jedan film od 45 minuta ("Sedmi Gost") i potom nakon završetka srednje otišao na prijemni za režiju na akademiji, gdje sam i primljen.

U kojim mentalnim fazama nastaju ideje za scenarij tvojih filmova?

Uf, u raznim. Nema zapravo pravila. Ideju za moj prvi film "The Show Must Go On" sam stvorio kombinirajući jedan moj san o vanzemaljskom napadu na zemlju s epidemijom ptičje gripe koja je harala dok je trajao Big Brother show. Mislio sam što bi bilo da, umjesto karantena po Hrvatskoj, natjecatelje koji ispadnu iz showa vani zatekne nešto puno gore, tipa svjetski rat. Ideja za "Vis-À-Vis" je nastala tako što smo glumac Janko Popović Volarić i ja bili na Visu i radili na jednom drugom scenariju i prepričavajući nekim prijateljima kako nam je bilo smo shvatili da bi trebali snimiti film o tome. Neke ideje pak dobivam gledajući nešto, čitajući o nekoj temi, sanjajući nešto, stvarno nema nikakvih pravila.

Debitantski film "The Show Must Go On" snimljen u SF žanru koji je u Hrvatskoj vrlo rijedak, s obzirom na to da velika većina redatelja ipak gazi problematiku prošlosti, nekako mi je već dao naslutiti da ćeš raditi dobre stvari po pitanju filma. Vrlo hrabar potez, pogled u naprijed, kako si ti sa svojim prvim filmskim uratkom danas? Bi li nešto mijenjao sad kad odvrtiš vrijeme?

S obzirom na to da su taj veliki i zahtjevan film radili ljudi u ranim dvadesetima, bez ikakvih financijskih sredstava osim mog vlastitog novca, koji sam zaradio snimajući reklame, meni i dalje nije jasno kako smo mi to uspjeli zaista snimiti. Kada bih pak gledao objektivno ja bih bio prvi koji bi ukazao na brojne mane i greške i naravno da bi danas cijeli film napravio potpuno drugačije. Ali u kontekstu onoga kako i kada je nastao, ne mogu se na ništa požaliti. Taj film me lansirao u profesionalne filmske vode i za njega sam osvojio neke od najbitnijih nagrada na Pulskom festivalu, što je i dalje moje najveće domaće priznanje. Osim toga, to je moj jedini film o kojem je Jurica Pavičić napisao bar nešto pozitivno (smijeh).

S obzirom na to da je snimljen bez ikakvih novčanih sredstava, ja ga osobno smatram malim remek-djelom. Nakon njega je uslijedio fantastičan "Vis-À-Vis". Film koji je zapravo snimljen prema scenariju iz stvarnog života glavnog protagonista. Kako si (ste) došli do te pomalo kontroverzne ideje? Ili se ona, jednostavno sama nametnula?

Do ideje za film došlo se sasvim slučajno kada smo Janko Popović Volarić i ja otišli prošle godine u desetom mjesecu na Vis kako bi radili na scenariju za moj film "Comic Sans" (koji baj d vej krećem snimati u ožujku sljedeće godine) Janko se taman rastao, ja sam imao neke svoje probleme i umjesto da radimo na filmu postali smo jedan drugome psihijatar. Tako smo postali i dobri prijatelji te u jednom trenutku shvatili da bi bilo super napraviti film inspiriran tim našim boravkom na Visu. Tako da nam se film uistinu sam nametnuo!

Za njega si dobio posebno priznanje na ZFF-u, zasluženo, a ove godine si predstavio film "Goran" koji je definitivno premašio sva moja (vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom) očekivanja. Znaš ono kad nakon filma ostaneš bez teksta? E to. Prvi film koji si režirao prema tuđem scenariju, kako ste se ti i Gjermund Gisvold spojili? Kako je došlo do ideje da baš on radi scenarij za ovaj film? 

Gjermunda sam upoznao na jednoj scenarističkoj radionici na sjeveru Norveške gdje sam brusio scenarij za onaj isti film "Comic Sans". (Preko tog filma sam zapravo snimio već dva filma) Gjermund je bio u mojoj grupi i ja sam se oduševio s predloškom za scenarij s kojim je došao na radionicu. Tekst je nevjerojatno mračan, zanimljiv, atmosferski, kao kombinacija Tarantina i braće Coen, na skandinavski način. Moja grupa se par mjeseci kasnije ponovno sastala na Visu gdje sam predložio Gjermundu da napišemo scenarij koji ću ja potom snimiti. (Sad shvaćam da se također i svaka ideja za moj novi projekt rodila na Visu) Gjermund je pristao i već za Božić došao u Zagreb gdje je, radeći sa mnom, u deset dana napisao "Gorana". Povod te suradnje je bila moja životna želja da snimim atmosfersko neobičan film u Gorskom kotaru, triler u stilu "Farga" braće Coen. S druge strane, strašno patim na skandinavsku poetiku i stil, tako da mi je Gjermund omogućio da se obje stvari susretnu u u obliku filma "Goran". Taj skandinavski rukopis je, čini mi se, izrazito vidljiv u filmu, što je i bila moja originalna želja.

Janko Popović Volarić, Nevio Marasović, Franjo Dijak

Mnogi su komentirali da si inspiraciju pronašao u filmu "Fargo", pretpostavljam zbog izolirane lokacije u snijegu, a konkretno ova sredina je poslužila kao odlična  platforma za razvijanje karaktera i psihe samih likova. Dramska tematika koja je istovremeno veoma realna, ali i dosta uznemirujuća. Glumci su toliko dobro pogođeni da me svaki na svoj način oduševio. Kako si odabrao glumce? Za kojeg lika ti je bilo najkompleksnije pronaći glumca?

Pošto sam sudjelovao u radu na scenariju, već sam tokom pisanja u glavi imao određene glumce za pojedine likove. Najbitnije mi je bilo da Franjo Dijak pristane, jer mi je on bio prvi i jedini izbor. Da je rekao ne, vjerojatno film ne bih nikada ni snimio. Isto vrijedi za Natašu Janjić, ona je bila prvi i jedini izbor za lik Line. Janko Popović Volarić je pak zadnji ušao u cast jer, iako je i on pomagao tokom rada na scenariju, nije bila ideja da glumi u filmu. Prvotno sam za lik Nike, koji je u filmu gay, mislio uzeti jednog glumca koji je i u stvarnom životu gay. Onda sam shvatio da je bolje napraviti potpuno suprotno i uzeti Janka koji niti izgleda niti se ponaša gay. Tako smo i radili taj lik i očito je to bila dobra odluka jer je Janko dobio puno pohvala za svoju ulogu.

Najavio si "malo" drugačiji film i to se ostvarilo. Rekla bih: "Svjetski, a naše". Koliko dugo ste snimali i možeš li podijeliti neku anegdotu sa snimanja? Koje su scene bile najproblematičnije? Kako ste izdržali sulude zimske uvjete?

Tokom noćnog snimanja zapeli smo usred planine u snježnoj mećavi. To smo si sami bili krivi jer je taj dan bio oglašen crveni alarm i svi su nam govorili da ne idemo na planinu jer se nećemo više moći vratiti. Na kraju se ralica probijala do nas 8 sati, a gorska služba spašavanja nam je vadila opremu i ljude snježnim saonicama. Snimanje u zimski uvjetima je ekstremno teško i naporno, sve ide pet puta sporije. Ja sam to iskustvo nazvao 3-puta-15. Svaki dan sam 15 minuta na sebe navlačio slojeve alpinističke odjeće da bih 15 sati bio na minus 15.

Uz glavnog lika Gorana, posebno zanimljiv je i lik Line koja je slijepa i (kao) da nema pojma što se oko nje događa, a zapravo se sve događa upravo zbog nje. Kako je Nataši sjeo taj lik s obzirom da ga je jako vjerodostojno iznijela, jesi li se možda pribojavao kako će to sve ispasti?

Nataši je to bio jako zanimljiv glumački izazov, pošto još nikada nije glumila slijepu osobu. Ona se oko uloge konzultirala s jednim slijepim glumcem, koji joj je objasnio ponašanje i manire slijepih ljudi. Kao što nismo gazili po tome da je lik Nike gay, tako nismo gazili ni po tome da je ona slijepa. Zato različiti ljudi shvate na različitim dijelovima filma da je ona slijepa, to je isto namjerno, na taj način dobivamo svake minute u filmu neku novu informaciju, saznanje. Nisam se pribojavao hoće li Nataša biti uvjerljiva kao slijepa žena jer smo puno pričali o tome i dobro smo se pripremili. Uostalom, ona je fenomenalna glumica u čije sposobnosti nikada ne sumnjam!

Koliko vam je trebalo vremena i kako si odabrao kadrove za tako dobar trailer koji istovremeno jako intrigira, a zapravo malo otkriva?

Trailer je montirao vrhunski srpski montažer Stevan Marić. Dao sam mu potpunu slobodu, ali brušenje do finalne verzije je trajalo skoro tri tjedna. Stevan je napravio fantastičan posao, s obzirom na to da film ima nekoliko točaka u kojima se dogodi preokret u radnji i koje, ako otkrijemo, otkrivamo cijelu radnju filma.

Glazba je isto jedan od bitnijih elemenata na filmu. Zanimljivo je kako je gotovo svaki komad iz legendarnih hrvatskih dječjih filmova. Otkud ta poveznica?

Prvenstveno zato jer kontrasti nekad jako dobro funkcioniraju. Krv i nasilje dok djeca pjevaju. Drugi razlog je što je za priču bitno da tokom drugog djela filma likovi gledaju stare VHS kazete. Prava na američke filmove je praktički nemoguće dobiti, tako da sam odlučio staviti hrvatske klasike što u svrhu promocije naših filmova, što zato jer je za njih bilo lakše dobiti prava. Treći razlog je što "Tko Pjeva Zlo ne misli", koji u filmu gledaju veći dio večeri, radnjom odgovara radnji "Gorana" i prati ju na neki bizaran način. Odlučio sam zapravo da će ono što gledaju imati dramaturšku svrhu. Također, redatelj Krešo Golik je iz Fužina u Gorskom kotaru, što je nevjerojatno prikladna slučajnost.

Kakve su reakcije na film?

Koliko je do mene došlo, dobre iznad svakog mog očekivanja. Čuo sam od puno ljudi "Nisam gledala film, ali čula sam od svih da je odličan." To znači da ljudi stvarno pričaju dobre stvari o filmu. Kritike su nam isto za sada jako dobre, tako da sam trenutno jako sretan i zadovoljan!

Sad kad si već nametnuo taj stilski odmak od klasičnog hrvatskog film otkrij nam u kojem smjeru ćeš ići na novom filmu koji je planiran za iduću godinu?

U novom filmu "Comic Sans" (koji će se na hrvatskom zvati "Povijest bolesti") vraćam se više stilu koji ste gledali u "Vis-A-Visu". Nakon trilera i snijega Gorskog kotara vraćam se međuljudskim, muško-ženskim odnosima, neurotičnim likovima i komici. "Povijest bolesti" će opet biti nešto drugačije od svega do sada. Možemo taj film opisati kao kombinaciju Woodyja Allena i Alexandra Paina. Glavne likove tumače Janko Popović Volarić i izvrstan Zlatko Burić kojeg smo gledali u filmu Hane Jušić "Ne gledaj mi u pijat".

Koje mlade hrvatske redatelje kolege smatraš da rade dobar posao i da imaju perspektivu?

Na moju sramotu nisam baš gledao toliko filmova mlađih kolega koliko sam trebao (osim na Kockicama nema se baš ni gdje), ali bih svakako izdvojio Juditu Gamulin za koju mislim da je fenomenalno talentirana mlada redateljica.

Kakva je perspektiva u smislu financijske realizacije u Hrvatskoj po pitanju snimanja filma?

Mislim da je jako dobra. HAVC radi odličan posao, a očito i pravi filmovi dobivaju sredstva, s obzirom da gotovo svaki od njih vani redom osvaja nagrade na prestižnim festivalima.

Imaš li neke filmske uzore?

Ne, pokušavam raditi kako sam osjećam da moram.

5 (ili manje, više) omiljenih filmova!

Ne znam nikad odgovoriti na to. Imam uvijek filmove koji su mi trenutno super. Obožavam "Prisoners" Denis Villeneuvea, "Djeca čovječanstva" Alfonsa Cuarona, "Nebraska" Alexander Paynea. Ima još milijardu filmova koje volim, ali evo ovi su mi pali na pamet jer su na neki način utjecali na mene.

Bi li se ikad okušao s druge strane kamere?

Okušao sam se u svojem prvom filmu "Popravak Kompjutera". Igrao sam glavnu ulogu. U jednom trenutku filma me Bojan Glavašević kidnapira i drži zatočenog. Imao sam čudno djetinjstvo. Ali nemam glumačke pretenzije. A s obzirom da imam i tikove, mogao bih glumiti samo nekog neurotika (smijeh).  

Najbolji hrvatski film? (smijeh)

"Tko pjeva zlo ne misli", "Breza", od recentnih "Ustav Republike Hrvatske" i "S one strane".

Koji si posljednji film pogledao koji te ostavio bez daha i zašto?

"Amour" od Hanekea. Počeo sam nezaustavljivo plakati i nisam stao pola sata. Ubilo me, zadnjih 20 minuta nisam vidio od suza. Bio sam potpuno mokar. Ne znam zašto, valjda sam se trebao isplakati, ali tako nešto nisam nikada doživio.

Na ljestvici od 1-10 koliko je stresan tvoj posao?

Objektivno može biti jako stresan, ali ja sam stres potpuno eliminirao iz života tako da je meni osobno 1.

Što Nevio Marasović radi kad ne radi?

Vježba, kuha, jede, pije, visi na internetu, gleda žene.

Omiljena mjesta za večernji izlazak?

Što se tiče hrane, moje društvo i ja barem 3-4 puta tjedno visimo u restoranu "Pri Zvoncu". Po zimi se uvijek ide na pive u irski pub "Sheridan" na Savskoj, a nama redateljima i glumcima je za okupljanje omiljen kafić "Kolaž" u Amruševoj. Ako baš želim partijati, najčešće odem kod moga prijatelja Marija Petrekovića u Katran.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor