Search

O postvarenju iluzije i potrazi za podnošljivom težinom postojanja

O postvarenju iluzije i potrazi za podnošljivom težinom postojanja

Intervju s Bobom Jelčićem povodom premijere predstave u zagrebačkom HNK-u


Image: John Pavlish

"Na kraju tjedna" je predstava o jednoj običnoj večeri gdje jedna posve obična ekipa razgovara o posve običnim stvarima, misleći, kao što svi mislimo, da je "u jednoj specifičnoj životnoj situaciji"

Jako je pretenciozno započeti bilo kakav tekst referirajući se na Nietzschea, ali ne mogu odoljeti. Kaže Friedrich da imamo umjetnost da ne umremo od istine. I onda odeš u Hrvatsko narodno kazalište i Bobo Jelčić te natjera da umalo od umjetnosti o istini poželiš umrijeti. Ili bar otpuzati pod neki kamen ili pokriti se preko glave. Piše jedna moja kolegica novinarka kako joj je Bobo prije predstave rekao da je to predstava o njoj i njemu, aludirajući da je to predstava o svakom od nas. Piše onda da ju je, nakon što je pogledala predstavu, strah.

Ja sam nakon što sam pogledala predstavu bila ljuta. Ne odmah. Na samoj predstavi zajedno s publikom i ja sam se smijala. Ali poslije sam bila ljuta. Baš ljuta. I to primarno na Bobu Jelčića jer on je i redatelj i scenograf i kostimograf i na neki način scenarist ove predstave. On je kao neki mali Bog tog malog privremenog svijeta koji je stvorio u nešto više od sedam dana, zapravo potpuno uništivši, svjetove svakog gledatelja koji ima imalo samosvijesti.

Ne znam kako je Bobo svojim skicama za glumce i istraživanjem rubova histerije utjecao na osobne svjetove Ane Begić Tahiri, Jadranke Đokić, Vanje Matujec, Livija Badurine, Gorana Grgića, Ivana Jončića, Damira Markovine i Bojana Navojca. Na sceni oni, kao likovi, stalno traže neko udobno mjesto, neku ugodnu poziciju, neku podnošljiviju stvarnost. Smiju se na rubu histerije, plača i grča. Zabrinuti su, nervozni, nezadovoljni, nesigurni, oni nisu dobro.

O postvarenju iluzije i potrazi za podnošljivom težinom postojanja (фото 1)

"Na kraju tjedna" je predstava o jednoj običnoj večeri gdje jedna posve obična ekipa razgovara o posve običnim stvarima, misleći, kao što svi mislimo, da je "u jednoj specifičnoj životnoj situaciji." Povremeno netko od glumaca potrga iluziju magične crne kutije teatra i obrati se publici. Ili netko od glumaca ili likova sruši dio scenografije, propadne kroz kazališne daske... Povremeno te Bobo kao gledatelja zbuni. A i to me onda naljutilo. Još ljuta, pokušala sam s Bobom nakon predstave secirati i njegovu predstavu i svoju ljutnju svjesna da je potrebno respektirati da me natjerala i da se smijem i da sam zbunjena i da se ljutim i da imam sto pitanja za njenog autora.

Dobro, pa zar vi muškarci stvarno mislite da ste vi tako cool u svojim neurozama i psihozama, a da smo mi žene u svojima toliko izgubljene i histerične?
Ja ne mislim. Što predstava zorno pokazuje. Osim uloge koju igra Ana Begić, koja je prije svega afektirana, najhisteričniji su upravo muškarci – Markovina, koji cendra nad svojim velikim stomakom, i Grgić koji nikako ne uspijeva izgovoriti jednu riječ. Ili Boki Navojec u svojoj sceni. S druge strane, Jadranka Đokić je prilično cool, zar ne?

Meni ne baš. Tijelo joj emanira strašan grč. Čemu tolika naglašenost unutarnjih lomova, raštimanosti, izobličenosti, neprilagođenosti kroz tijelo? Služe li ti svojevoljni koreografirani tikovi, grotesknost scenskog pokreta naglašavanju ili pokušaju odmaka od realnosti?
Tijelo pokazuje ono što razum ne bi. Što skriva. Provrije tijelo, unatoč naučenoj samokontroli. Tako tipično za svakodnevne odnose. Dakle, to je odmak koji potencira tu stvarnost.

O postvarenju iluzije i potrazi za podnošljivom težinom postojanja (фото 2)

Koliko je sitničavo biti ovako narcisoidno histeričan u današnjem svijetu koji se raspada po šavovima? Jesu li samoubilačke namjere postale inherentne današnjem vremenu i ljudima?
Ako kažeš da svijet puca po šavovima, zar se onda ne čini logičnim da pojedinac postaje histeričan? Ili možda griješim. Pa je histerija, ili kako ti kažeš narcisoidna histerija, nusprodukt događaja u svijetu oko njega. Za samoubilačke namjere – ne znam. Oni imaju nešto od samouništenja, ali to nije samoubilački nagon, već naprotiv, nagon za samoodržanjem.

Misliš da nema ljudi koji u sebi nose neke druge energije? Mir svojeg skromno, ali hrabro omeđenog mikrokozmosa u kojem nemaju potrebu mijenjati cijeli svijet nego samo svoj mali svijet napraviti toplim i maksimalno sigurnim? Ne znaš nikog takvog ili takvi likovi nisu kazališno potentni ili tebi zanimljivi?
Možda su to upravo ovi ljudi kojima to nije uspjelo. Taj mir omeđenog mikrokozmosa. No, generalno, jedna predstava ne predstavlja svijet u cjelini nego sublimira jednu ideju kroz prepoznatljive situacije. Tako da ta gestualnost koju spominješ nešto znači i nešto govori, nadam se, o čovjeku danas. Kazalište ne preslikava svijet, već sublimira. Dešifrira. Proniče. Isto bi bilo pitati Lyncha misli li on da su svi ljudi pomaknuti kao u njegovom "Twin Peaksu", ili Čehova jesu li sve ljubavi neostvarive.

O postvarenju iluzije i potrazi za podnošljivom težinom postojanja (фото 3)

Jesu li ljudi otrcani, bijedni i opustošeni poput scenografije predstave ili u tim životima koje misle, a možda ne mogu ili ne znaju živjeti, ima nekih još sjajnih i mekanih plišanosti i glazbe koja traje dulje od 7 sekundi?
Ljudi nisu, ali kako kažeš scenografija – jest.

Kužim dekonstrukcije i rekonstrukciju teatra, ali mi pobjegnemo u kazalište, a onda nam ti potrgaš iluziju u koju smo pobjegli. S kojom svrhom?
Postvarenja iluzije. Stvoriš iluziju pa onda nešto radiš s njom, uključujući i da ju rasturiš sijalicom kojoj ne radi žarulja, pucanjem kazališne daske. Potreba za stvarnošću je jednaka potrebi za iluzijom. Zato i radim u kazalištu.

O postvarenju iluzije i potrazi za podnošljivom težinom postojanja (фото 4)

Related articles

Buro 24/7 Selection

više