Search

\"Otac hrabrost\" - pucanj u prazno

"Otac hrabrost" - pucanj u prazno

Grgo Zečić s premijere Dubrovačkih ljetnih igara


Image: Foto: PR

Kod fetivih Dubrovčana rijetko što izaziva konkretno podizanje lijeve ili desne obrve. Ali upravo su to činili ovih dana gledajući glumce kako po Gradu vode zbunjene grupe gledatelja koji u maniri školskog izleta zure iz jednog kraja starog grada u drugi. "Otac hrabrost" redatelja Borisa Bakala zasigurno je najočekivanija premijera 64. Dubrovačkih ljetnih igara. Ipak, nakon sinoć odgledane predstave kući odlazite s neugodnim okusom u ustima. Bakal je poznat po interaktivnim komadima čiji specifikum leži u intrigantnom dešifriranju skrivenih i otkrivenih poruka. Nakon što odgledate njegovu novu ekshibiciju ne ostajete samo žedni i umorni već bezgranično frustrirani. "Otac hrabrost", u trajanju od gotovo četiri sata, doima se poput instant katarze bez ikakvog rezultata. Na kraju ovog tunela nećete pronaći svjetlo. Problem ovog ambijentalnog, interaktivnog, konceptualnog komada upravo je u količini pridjeva koji su potrebni za opis onoga čemu smo svjedočili. Sirova ideja više je nego zanimljiva: Bakal je odabrao pet lokacija u starom gradu kojima hodočastite pod palicom svog glumca/voditelja u nadi kako ćete barem na kraju posložiti svu kompleksnost mozaika. Unutar pet sekvenci kojima svjedočite, najvažniju ulogu igra sam grad Dubrovnik koji kao lik koji izranja i uranja negdje između granica vječnosti i smrtnosti. Upravo je smrt, odnosno, nesvjesnost vlastitog postojanja, esencija kojom se Bakal poigrava od prve minute.

"Otac hrabrost" - pucanj u prazno (фото 1)

Moja sreća ležala je u činjenici kako je "vođa" moje skupine bio Goran Bogdan, glumac izvanrednih sposobnosti čija je energija konstantno bila na vrhuncu. Prva sekvenca, na legendarnoj Minčeti, govori o svemu onome što nesretno obilježava hrvatsko (ali i dubrovačko) društvo: ekstremni nacionalizam, seksualna diskriminacija i ksenofobija. U kompleksnom labirintu tog prvog dijela predstave kritiziraju se uvredljivi stereotipi koji proizlaze iz prisutnosti straha, odnosno, odsutnosti hrabrosti. Tako se "udara" po Srbima, Židovima, Hercegovcima, Slavoncima, pa čak i turistima kojima Dubrovnik vrvi. Sve to odvija se na beskrajno zabavan način uz bezobrazni humor koji publika zapravo dočekuje sa smijehom. Razina Bakalove skrivene manipulacije vidljiva je već u tim prvim minutama susreta, jer se relativno profinjena i intelektualno semi-superiorna premijerska publika beskrajno smijuckala na stereotipne ksenofobične uvrede upućene i prema "crncima" i prema "pederima". Bakal je skrivenu dozu fašizma izvukao od onih koji se u "normalnom svijetu" takvih riječi naprosto užasavaju.

"Otac hrabrost" - pucanj u prazno (фото 2)

Bogdan nas s Minčete vodi prema osnovnoj školi kroz Stradun, dok pritom humoristično objašnjava povijesne znamenitosti Grada. Za školskim klupama uranjate u posve novi svijet gdje vas dočekuje Srećko Horvat koji profesorskim tonom lamentira o građanskoj hrabrosti koje kronično nedostaje kod većine vlasnika hrvatske putovnice. Iz Horvatove lekcije o manama i vrlinama političkog bića, uskim dubrovačkim ulicama odlazimo do Jezuitskog samostana gdje ulazimo u treći svijet Bakalovog bodljikavog labirinta. Naši domaćini sada su Emil Matešić i Marija Šegvić kao utjelovljenje bipolarnog ljubavnog para, koji Bogdana primaju u svoje odaje samo kako bi ga izložili bolesnoj igrici ljubomore. Impresivan Matešić briljira u ovom dijelu kao uvjerljivi sadist s beskrajnom dozom dramatike u psihotičnoj, uznemirujućoj maniri. Emil se u jednom trenutku transformira u zvijer koja impozantnom koreografijom napada Bogdana kao uljeza koji ne pripada njihovom brlogu.

"Otac hrabrost" - pucanj u prazno (фото 3)

Četvrti dio rezerviran je za jedinstvenu Sponzu, gdje doslovno ležimo i gledamo u zvijezde dok Hrvojka Begović sa svojim kolegom bezgranično reže naše umorne živce filozofirajući o arhitekturi prostora u kojem se nalazimo. Upravo zbog tih napornih propovijedi Bakal nas ovdje tjera da isključimo svoju svijest, ignoriramo glumce i fokusiramo se na nebo iznad nas. Slijedi holistička seansa uzdisaja i izdisaja svih naših očekivanja nakon čega nas Bogdan entuzijastično još jednom poziva na posljednju postaju ovog kriznog puta koja se nalazi na Buži. Tamo smo pozvani kao gosti u ožalošćenu kuću koja uz rakiju i kavu oplakuje pokojnika. Sjedimo skrušeni, smijemo se Bogdanovim upadicama, svjedočimo ulozi žene i majke kao nositeljice svih stupova na kojima kuća počiva. I tada nastupa kraj predstave. Sasvim je vidljiva kronična nepovezanost sekvenci od kojih svaka egzistira sama za sebe, dok se kao jedino lijepilo pojavljuje Bogdan. Za nas je on poput nekakve čudne mješavine Vergilija i stand-up komičara koji zabavlja narodnim, ruralnim humorom od prve do zadnje minute ovog iskustva. Iako se publika relativno dobro zabavila zahvaljujući tim pošalicama, nakon četiri sata nitko nije imao pojma čemu je svjedočio i što je naučio. Bogdanova najveća mana leži u tome da je njegov humor jednostavno progutao cijelu predstavu, pa čak i one dijelove koji su nam bili koliko-toliko jasni. Njegove pošalice usmjerene prema pripadnicima drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti često su bile potpuno nepotrebne i više nego neugodne. Kredit "umjetnost u svrhu umjetnosti" nije mogao opravdati dobar dio onoga što je Bogdan izgovorio u tim trenucima. 

"Otac hrabrost" - pucanj u prazno (фото 4)

Bakalov komad kao da je dijete anksiozne dadaističke filozofije, koju ne razumije nitko drugi osim redatelja koji udiše nama sasvim nepoznate pare. "Otac hrabrost" nije konceptualni performans već megalomanska konfuzija koja istražuje granice strpljenja gledatelja. Adrianina nit koja nas je trebala voditi kroz sekvence već se na početku poput pitona omotala oko naših vratova, da bi nas na koncu zadavila pod zidinama jednog od najljepših gradova na svijetu. Uz Bogdana najvažniji lik njegove pojave je "Cvijeta", nepostojeća ljubav i žudnja. Cvijeta se u Bogdanovim mislima nameće kao povod, izgovor, motiv i otrov kojim je obilježen svaki milimetar Grada. Bakalova kriptičnost i hermetičnost nepotrebno frustriraju, kao da vas redatelj konstantno pokušava dovesti do orgazma da bi vas trenutak prije zalio ledenom vodom. Nad predstavom vlada konstantan osjećaj improvizacije od strane čak i najdarovitijih glumaca, a taj nedostatak kontrole prilično ih užasava. Na svojim leđima moraju vući komad koji levitira između duboke filozofije postojanja i narodne travestije. Još jednom valja napomenuti kako su Goran Bogdan i Emil Matešić briljantni performeri koji predstavu čine minimalno podnošljivim iskustvom. Ambijent izuzetnih lokacija dodatno olakšava situaciju, ali tu prestaje Bakalova ljubaznost prema publici. 

"Otac hrabrost" - pucanj u prazno (фото 5)

Nitko od gledatelja u konačnici se nije uspio povezati s bizarnim iskustvom kojem su svjedočili. Iz trenutaka prividne jasnoće komad se zabija u zid trivijalnog apsurda, koji je ništa više doli sadističko zlostavljanje umjetnosti. Svjesnost ili nesvjesnost, život ili smrt, hrabrost ili kukavičluk, pitanja su koja su se konstantno raspadala u naletima shizofrene slojevitosti koja nas je četiri sata vukla u svoju utrobu poput živog pijeska. Čak ni Bogdanova dobronamjerna ruka nije bila toliko snažna da nas izbavi iz ralja frustrirajuće kompleksnosti ovog nepotrebnog pucnja u prazno. 

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više