Search

Otkrijte posve drugu stranu legendarnog izbacivača berlinskog kluba Berghain

Otkrijte posve drugu stranu legendarnog izbacivača berlinskog kluba Berghain

Intervju: Sven Marquardt


Image: Privatni album

Iako je mnogima poznatiji kao zloglasni izbacivač iz berlinskog kultnog kluba Berghain, posjetio je Beograd iz posve drugog razloga, a to je izložba njegovih fotografija "Future's Past" koja je otvorena jučer u Velikog galeriji KC Grada

Sven Marquardt je ljubiteljima tehno zvuka i clubbinga poznat kao izbacivač čuvenog berlinskog kluba Berghain. Međutim pored imidža, gotov mitskog bića i čuvara ulaza u gore navedeni klub, gospodin Marquardt posjeduje bogatu umjetničku karijeru koja je uvelike bila obilježena društveno-političkom situacijom prije i poslije pada Berlinskog zida. Rođen 1962. godine svoju karijeru započinje ranih osamdesetih godina u Istočnom Berlinu, radeći prvo kao asistent poznatog fotografa Rudolpha Schafera, prvenstveno modnog fotografa. Od 1986. kao samostalni fotograf objavljuje svoje radove u mnogim poznatim njemačkim časopisima poput Das magazin, Der Sonntag, Neues Lieben, te izlaže samostalno i grupno. Njegov rad je i cenzuriran u Istočnoj Nemačkoj, a i sam se susretao s cenzurom zbog njegovanja specifičnog osobnog vizualnog identiteta koji, kako se navodi, nije bio u skladu sa standardima izgleda muškaraca u socijalističkoj državi.

Svako tko je ušao ili nije ušao u berlinski klub Berghain zna da upravo Sven čeka na kraju reda i odlučuje hoćete li ući u klub ili ne. Svako tko je planirao odlazak u Berghain zna ili misli da zna strategiju sigurnog ulaska, a o tome je pisano i na blogovima i u drugim medijima, ali se zna ili možda ne zna, da je Marquardt od 2007. godine zaslužan za oblikovanje vizualnog identiteta Berghainovog labela OstGut Ton. 

Čitajući do sada objavljene intervjue sa Svenom, ne možemo ne primijetiti da se svatko od novinara s izvjesnom dozom strepnje i nelagode pripremao za sastanak s njim. Mi smo ga sreli nedavno u New Yorku i u vrlo opuštenom razgovoru popričali o Istočnom Berlinu, Berghainu, ali najviše o fotografiji kojom se bavi još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Na početku nam reci kako to da si odabrao fotografiju? Postoji li neka prekretnica u tvom životu, jesi li oduvijek osjećao da je fotografija nešto čime ćeš se baviti ili je to bio posve slučajan izbor?

Više je to slučajan izbor moram priznati. Trebalo je izabrati profesiju po završetku škole. Sjećam se da je tada postojala reklama za tečaj fotografije, više kao trening za fotografe, na koji sam se prijavio bez posebnih očekivanja. Od tada je fotoaparat sredstvo kojim mogu prenijeti svoje stavove i osjećaj života.

Sjećaš li se svoje prve fotografije? Prve fotografije ikada?

Moja prva fotografija je portret mladića u kišnom ogrtaču. On je bio moja prva inspiracija. Imao je tu bezvremensku ljepotu kojom je zračio. Upoznali smo se na groblju u Istočnom Berlinu 1982. U to vrijeme sam upoznao i Helgu Paris, kao i ljude iz njezinog kruga, njenu djecu. Ona je jako poznata fotografkinja važna za Istočni Berlin. Tada su se događali moji počeci u fotografiji, a ona mi je bila prva mentorica.

Otkrijte posve drugu stranu legendarnog izbacivača berlinskog kluba Berghain (фото 1)

Je li to bio odlučujući trenutak da se opredijeliš za portretnu fotografiju?

Tada nisam to planirao, ali iz ove perspektive bi se moglo reći da je tako.

Objavljivao si fotografije u poznatim časopisima Der Sonntag i Das Magazin. Što si prvo objavio, modni editorijal ili fotografije s nekom drugačijom temom?

U Sonntagu sam objavio prvi modni editorijal 1984. godine. Zatim su slijedili editorijali u drugim magazinima i u Sibylle magazinu. Prva fotografija u Das Magazinu bio je portret mladića o kojem sam upravo govorio, a na fotografiji se vidio njegov odraz u ogledalu. Ta fotografija nalazi se i u mojoj knjizi Future's past, a bila je i dio izložbe koja je bila postavljena u Istočnom Berlinu, a tada je bila planirana i za Pariz. U Istočnoj Njemačkoj osamdesetih izlagao sam uglavnom bez problema na više grupnih predstavljanja fotografa.

Kako sada biraš svoje modele? Prilaziš li nekome tko ti je zanimljiv na ulici?

Nikada do sada nisam to radio, možda bih trebao... Možda uskoro kada budem kao fotograf boravio u nekom drugom gradu. Uglavnom svoje karaktere nalazim među prijateljima i kolegama i to tek onda kada zamislim priču koju želim stvoriti oko njih.  

Znači nisi se bavio dokumentarnim fotografijama Istočnog Berlina, noćnog života, scene?

Nikada zaista. Iako su mnoge moje starije kolege, poput Heralda Hauswalda na primjer, bili inspirirani takvom dinamikom i stoga su odlični dokumentaristi berlinske scene. Ja ne volim fotografirati ljude koje ne poznajem dobro. Na tulumima se ljudi kreću brzo i to mi nije inspirativno u smislu priče Dugo sam koristio samo analogni fotoaparat uz dnevno osvjetljenje. Međutim, događalo se da se na tulumu ili koncertu inspiriram i da od tuda razrađujem ideje, čak se događalo da neke modele upoznam u klubu, ali od upoznavanja do fotografiranja prođe dosta vremena jer trebam tu osobu zaista upoznati da bih ju mogao staviti u određenu kompoziciju. Od 2005. me više zanima konceptualna fotografija.

Neke od fotografija su dosta filmske i evociraju scene iz starih filmova, a tome doprinosi i crno-bijeli kontrast. Tvoj fotografski rukopis uključuje simbolizam i reference iz povijesti umjetnosti, ali uvijek suptilno, nenapadno. Kako konstruiraš fotografiju? Određuje li model kompoziciju i priču ili biraš modela za unaprijed razrađenu ideju?

Kada radim samostalne projekte prvo dolazi ideja. Ta ideja se pretvara u sadržaj kada ju razradim sa svojim timom, set dizajnerom Janom, frizerkom i vizažisticom Saskiom te asistentom Hardyem. Ja sam tu u vrlo zgodnoj poziciji jer moj tim razumije moje ideje i što želim postići njome. Onda slijedi razgovor s modelima. Važno je da ih poznajem, da imam u vidu njihov karakter, stil i osobine. Bitan mi je karakter jer nečiji karakter se uklopa u moju ideju za određenu fotografiju. Nikada ne želim stvoriti lažni karakter ili karakter suprotan toj osobi, već da iz onog stvarnog vučem snagu. Mogu nekada predložiti odjeću za snimanje, ali samo ako znam da bi ta osoba to dobro iznijela. Bitno mi je da karakter ostane istinit. S druge strane izazov je raditi s DJ-evima iz OstGut Ton-a, jer se događa da neke od njih uopće ne poznajem. To je pravi izazov: uklopiti njihov karakter i atmosferu njihovog albuma (ako se radi o omotu ploče) s mojim senzibilitetom. To vodi u razne epizode koje su uvijek izazovne, nekada iznenađujuće, ali ja u tome uživam. Kada putujem uglavnom ne nosim aparat. U Manili sam prvi put fotografirao nekoliko portreta, kao što planiram da to i sada. 

Otkrijte posve drugu stranu legendarnog izbacivača berlinskog kluba Berghain (фото 2)

Kada govorimo o modnoj fotografiji i kampanjama razlikuje li se tu proces zbog potrebe klijenta? Meni se svidjela kampanja koju si uradio za njemački brend ITEM m6, kampanja koja predstavlja čarape, koje su tu, doduše ne i u krupnom planu, ali promatrač jasno razumije o čemu je riječ...

Iz mog iskustva klijenti se odlučuju za mene kada žele nešto što nije konvencionalno. Svakako je i tu proces razrađivanja ideje dosta dug. Prije realizacije obje strane moraju biti suglasne oko finalnog plana. Klijenti znaju da ja neću raditi motive komercijalne fotografije koje uključuju suncokrete (smijeh). ITEM m6 je upravo imao povjerenja u mene zato što su htjeli nešto drugačije. Za mene je to bio važan posao, a kada su se javili, moja asistentica mi je poslala poruku sadržaja: "Čarape". Bilo je važno da kampanja bude nestandardna i da bude jaka, s obzirom na to da je u pitanju kvalitetan brand. Generalno kada radim komercijalne kampanje važno je dogovoriti se s klijentima oko vizije, ali ne mogu pristati na nešto što nije blisko mom izričaju i zato nekada odbijem suradnju ako nam se ideje ne susreću.

Katarina Hausel je pisala o tvom radu za poznati magazine Sibylle, takozvani East Vogue, u katalogu posljednje izložbe Bygone in the Future. Tijekom godina rada u redakciji nisi se smio viđati s glavnom urednicom niti se slobodno kretati centrom Istočnog Berlina, što je pomalo šokantno. Kako je to utjecalo na proces rada? Znamo da su tvoje fotografije bile urednici uzbudljive...

To iz sadašnje perspektive izgleda šokantno, ali tada sam bio panker, a pankeri se nisu smjeli kretati po centru. To je bilo normalno, bar sam ja tako doživljavao tu situaciju. Tada sam bio u ranim dvadesetima i nije me to pogađalo. Čak ni to što nisam viđao urednicu... Možda se ona bojala mene (smijeh) i mog pogleda na svijet. Tada se nisam bojao ničega, a bio sam ponosan što radim za poznati modni magazin. Urednicu sam upoznao nešto kasnije i nismo imali nikakvih problema u suradnji jer se njoj sviđala moja fotografija.

Kako su izgledali editorijali u Sibylle magazinu? Možeš li izdvojiti neki omiljeni? 

Dva editorijala iz osamdesetih su mi i dalje vrlo draga. Ipak, s obzirom na to da je magazin zahtijevao razne stvari nekada su pred aparatom bili ljudi koji su meni bili dosadni. A jedna od omiljenih fotografija iz magazina je žena u bijeloj haljini u stilu Marylin Monroe, koja sjedi na stepenica. Prilično je nekomercijalna i tada mi je bila važna.

Otkrijte posve drugu stranu legendarnog izbacivača berlinskog kluba Berghain (фото 3)

Meni je jedna od omiljenih fotografija za omot albuma Len Fakija, zbog misteriozne starije žene prodornog pogleda. Kakva se priča krije iza toga?

Tu je ideja zapravo bila kontrast, kontrast mladosti i starosti, vatre i vode koju smo koncentrično postavili na setu, ideja o početku i kraju.

Poslije pada Berlinskog zida sve se promijenilo? Ili nije? Kakve impresije imaš o tome iz sadašnje perspektive?

Svakako sam bio uzbuđen i sretan, ali sam se istovremeno pitao: Što sada? Veliki sistem se srušio i mnogi su se pitali što će se dalje dogoditi. Neizvjesnost je bila u zraku i bilo je čudno. Milijuni ljudi su izgubili identitet u društvu koje je prestalo postojati. Tada sam na to gledao kao na dramatičnu promjenu, ali sada kada znam da sve mijenja to djeluje kao samo jedna u nizu promjena.

Jesi li ikada bio u Beogradu? Što očekuješ od ovog putovanja? 

Očekujem novo iskustvo, nikada nisam posjetio Beograd, jer je vladalo uvriježeno mišljenje da taj dio Europe treba izbjegavati, slično Rusiji i drugim zemljama u Istočnoj Europi. Zato očekujem da ću saznati nešto novo, pronaći inspiraciju i prevladati te predrasude. Zato se veselim posjetu Beogradu, jako se veselim. Bit će to promjena u odnosu na moje nedavne destinacije, Hong Kong i Manilu.

Za kraj mi reci nešto o medaljonu koji nosiš?

Na medaljonu je dio jedne pjesme Oscara Wilda.

 

Autori: Ljudmila Stratimirović i Aleksandar Stojanović

Related articles

Buro 24/7 Selection

više