Traži

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad \"Tit Andronik\"

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik"

U pitanju je predstava koja sutra ima premijeru u ZKM-u. Kakvog ćemo Shakespearea vidjeti?


Fotografija: Senja Vild

Godina je ovo u kojoj ZKM obilježava 70 godina svog postojanja. U tu svečanu proslavu kreću izvedbom najkrvavije Shakespeareove tragedije "Tit Andronik" koju režira hvaljeni i ambiciozni Igor Vuk Torbica. Veliki je to izazov, ali i test nakon njegovog super uspješnog "Hinkemanna" i svojevrsnog buđenja hrvatskog teatra. Tim povodom dan prije premijere sjeli smo s Torbicom, ali i glumicom Mijom Biondić koja u spomenutoj predstavi tumači Laviniju, evo što su nam sve rekli…

Nakon dugih 26 godina na repertoar hrvatskog kazališta, konkretno ZKM-a, vraća se jedna od najkrvavijih Shakespeareovih tragedija. U pitanju je brutalni "Tit Andronik" u režiji hvaljenog i prepoznatog redatelja, 31-godišnjeg Igora Vuka Torbice, koji je svojim "Hinkemannom" u hrvatski teatar unio neku novu energiju, nešto prodorno, nešto o čemu se priča i na što se stalno vraća, a sada su sve oči uprte upravo u njega, s razlogom jer postavlja se pitanje: kakvog ćemo Shakespearea vidjeti?

Naime, "Tit Andronik" prva je od deset Shakespeareovih tragedija. Napisana je 1593. godine, i dok je u izvornom stanju bila prilično popularna te se jedno vrijeme izvodila neprekidno, kasnije je bila posve ignorirana i marginalizirana zbog svog krvavog zapleta s kojom se sada u 2018. godini svjesno i potpuno u koštac uhvatio Torbica.

Drama je to kako stoji u najavi, o krizi vođe, o njegovoj odsutnosti: kao svjedočanstvo o generacijskom jazu, o slijepoj ambiciji starijih koji (doslovno) proždiru vlastitu djecu, kao poligon za ispitivanje trivijalnosti zla, danas tako akutno prisutnog. Ansambl ZKM-a (Sreten Mokrović, Katarina Bistrović Darvaš, Rakan Rushaidat, Mia Biondić, Petar Leventić, Adrian Pezdirc, Dado Ćosić, Vedran Živolić, Frano Mašković, Jasmin Telalović, Milivoj Beader i Robert Budak) laća se tako ovog izazova sa spomenutim redateljem, u potrazi za drugačijim motrištima koja ovaj kompleksni komad nudi, u potrazi za novim pogledima na pitanja kojih se bojimo i ne želimo u njih gledati, a svjesni smo da su nam od presudne važnosti. Kako bismo doznali više o ovom kazališnom komadu koji će svoju premijeru doživjeti sutra, 23. ožujka, sjeli smo s redateljem Igorom Vukom i glumicom Mijom Biondić koja u predstavi utjelovljuje prilično kompleksan lik, Laviniju… 

"Tit Andronik" je ujedno jedan od Shakespeareovih najkontroverznijih tretiranih komada, kojim se usuđuju baviti samo rijetki, kako i kada si se ti odlučio na taj potez?

Igor: Kada smo završili "Hinkemanna", odmah smo počeli razgovarati o drugom tekstu i vrlo brzo se rodila ideja da to bude Shakespeare. Bila su tu u igri čak tri ili četiri naslova kao prijedlog, "Mjera za mjeru", "Macbeth", "Kralj Lear" i naravno, "Tit Andronik". Nisam siguran kako se dolazi do tog konačnog izbora, ali valjda u jednom trenutku ti sam sebi kažeš da ti treba izazov. S druge strane, "Tit Andronik" nije tekst koji se može uspoređivati s drugim uprizorenjima. Ne postoji neko naročito kolektivno sjećanje na šest, sedam, osam verzija tog teksta. Jedna od mojih općenitih ljubavi u radu jest moj izbor da rehabilitiram tekstove koji su manje poznati. S jedne strane, Shakespeare je kanoniziran u holivudskoj produkciji kao jedan obiteljski autor, a sve drame koje imaju političku dimenziju su marginalizirane. "Tit Andronik" je jedna od njih. Zanimljivo je vidjeti što je on sam morao skloniti iz "Tita Andronika"...

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 1)

A Mia, kako si se ti našla, pronašla u tom projektu, vjerujem da sama privlačnost leži u opisnoj činjenici da je "Tit Andronik" jedan od najkontroverznijih i najkrvavijih Shakespeareovih komada. Je li se pojavio neki strah na prvu možda? Kad pogledaš trenutak ulaska u projekt i sada, što se sve zbivalo u tom procesu?

Mia: Gledala sam pretprošlo ljeto u kinu Tuškanac snimljene predstave iz Shakespeare's Globea i među njima je bila jedna snimka "Tita Andronika". Nije mi se na prvu svidjela, ali sam ubrzo shvatila da je "Tit Andronik" nešto s čime se dosad nisam susrela. I onda, nakon gledanja te predstave koja mi je bila u biti dosta teška, u smislu da me nije taknula, dok me sam materijal dirnuo, hodajući doma sam si odgovorila na jedno od prvih pitanja u intervjuima općenito - što bih voljela raditi… Tu me nešto energetski zanimalo, uzela sam tekst, pročitala i bila strašno pod dojmom.

Ono što je u cijeloj priči bilo simptomatično jest da smo se nakon "Hinkemanna" Igor i ja nastavili družiti. Vidjeli smo se na ljeto, nismo doduše pričali o komadu niti sam ja njega pitala za to. Nije da nisam znala da radi na tome, ali jednostavno smo imali hrpu drugih tema i znali smo nekako da ćemo u dogledno vrijeme nešto raditi. Trenutak kad je Igor došao u Zagreb i poslao mi poruku - radi se "Tit Andronik", meni su se noge odsjekle. Na nekoj višoj razini neke priče osjetila sam da sam se uspjela rasteretiti te neke činjenice, a to da se radi Shakespeare mi je vratilo unutarnji ponos. Rekla bih, kao što te knjiga odabere, odabere te i predstava.

Vi sad već neko vrijeme surađujete zajedno, Mia se rado odaziva na tvoje projekte, ti Igore voliš vidjeti Miju u svojim projektima? Što mislite oboje gdje ste kliknuli, u kojem trenutku ste shvatili da vaša suradnja ima itekako smisla, kako ste se upoznali?

Igor: Ja vjerujem vrlo brzo. Mia i ja smo se sreli puno prije "Hinkemanna". Kroz razgovor inače odmah vidite polje interesa te osobe i neku mentalnu mapu o svijetu koju ima. Vrlo brzo shvatite odgovara li to i vašim pogledima. Mi smo zapravo vrlo brzo stekli vokabular i asocijacije koje su nam zajedničke. 

Mia: Tu je ulogu odigrala i Igorova djevojka, koja nije samo Igorova djevojka, nego glumica (smijeh), Hana Selimović koju ja poznajem. I tako se krenu razvijati neke suradnje i neka platforma koja nikad nije slučajna... za razvoj puno drugih stvari. Tko zna u kojim sve zadacima ćemo se još naći zajedno i tko će sve u tome biti prisutan.

Igor: Inače, samo da napomenem, vrlo rado se nađemo uvijek izvan konteksta i institucije ZKM-a.

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 2)

Imali smo prilike pogledati "Kralj Rikard III" - William Shakespeare (Aleksandar Popovski) u Gavelli i "Kralj Lear" - William Shakespeare (Janusz Kica) u HNK-u. Čini se kao da je Shakespeare vrlo "in", a sada su sve oči uprte u tebe? Jesi li to htio tako, je li ti taj izazov motivator, s obzirom na tvoj sadašnji status i uspjeh, mislim velika su očekivanja? Plaši li te to sve skupa? Je li to s tvoje strane Igore sve strateški servirano, posloženo, mislim na Shakespeareove komade koji se trenutno obrađuju/prikazuju ili je sve bilo spontano… je li to uopće bitno na kraju?

Igor: Mislim da je spontano, a ako nije, onda su svi prekopirali nas (smijeh). Ma ne, mi nikoga nismo slijedili, jako je rano nastala ta ideja, čak prije dvije godine. Ono što mogu reći, sigurno će postojati neke vrste komparacija, razgovora o tome, lagao bih kad bih rekao da ni sam u tome ne pronalazim neku zanimljivost, i da nisam rado trčao vidjeti što su moji kolege napravili, i Popovski i Kica. 

A koji je tvoj dojam njihovih izvedbi, o kakvim je uprizorenjima riječ prema tvom mišljenju?

Igor: Popovski je po meni prezentirao sve skupa na jedan holivudski način, u smislu; jasan je negativac, nema tu nekog jakog prodiranja u prirodu zla. Ono što i piše na prvi pogled je i uprizoreno. A onda su tu i Ozren Grabarić i ansambl koji su to slijedili na jedan dobar tehnički način, ali Ozren naprosto briljira u smislu govora. E sada, s "Kraljom Learom" imam više problema. Prva greška je u castu glavnog glumca, to je netko tko po meni ne može nositi glavni lik, presloženo je i sve je završilo u nekoj drugačijoj režiji. Imam dojam da su uspjeli izgubiti priču. Ima nekih zanimljivih uloga, ali moram priznati da nisam bio oduševljen ni storylineom, nije mi bilo do kraja razumljivo.

Ali, pozivam i spreman sam čuti sve što će reći o našoj predstavi jer ja sad nemam više odmaka od onoga što smo napravili i ne znam kako će sada publika reagirati na prvu konstrukciju. Nisam sad dakle rekao nešto o kolegama što već ne mogu na svojoj predstavi vidjeti ili analizirati. Mi svi putujemo prema nekom cilju, ali na tom cilju sprječava nas mnogo stvari, ne mislim na ozbiljna sprječavanja da te netko fizički zaustavi, nego na izazove koje moraš naučiti prebroditi i na koje nisi nikad spreman. Naročito kad uzmeš nekog klasika za koji svi misle da znaju kako on treba biti postavljen. Prvo rušite konvencije, uvjerenja, način kako se nešto izgovara, kako se situacija realizira i to troši puno više vremena i snage, nego kad uzmete neki tekst ili autora o kojem nitko ne zna ništa. 

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 3)

Mia, možeš li mi molim te malo ispričati o svom liku, Laviniji, kako si se snašla u toj ulozi, koliko je ona zahtjevna i kompleksna, ima li nekih poveznica između tebe same i lika? Koliko je Lavinija utjecala na tebe, koliko ti na nju?

Mia: Samo ću reći treća godina ADU, Bobo Jelčić nam je nacrtao čiča Glišu, i rekao nikad ne igrate čiča Glišu, uvijek si to ti. Nije to netko tko je van tebe. Ali, ono što mi se dogodilo u ovom procesu jest to da mi se počelo prelijevati puno stvari na energetskom nivou, pa ih samim time racionalno ne mogu ukapirati i treba mi neko vrijeme da mi prođu kroz tijelo i da ih razumijem. Ja ti ne mogu reći ni da u ovoj fazi razumijem apsolutno sve što radim (smijeh). Vodim se intuicijom gdje dan danas na probi isprobavam razne stvari u dogovoru s Igrom i kolegama. Laviniju sam isključio radila kroz tijelo s obzirom na to da je silovana, osakaćena (bez ruku i bez jezika).

"Tit Andronik" je materijal koji ostvaruje moju veliku želju: egzistirati na sceni bez teksta. Interesiraju me ta neka unutarnja rješenja, dobiješ zapravo puno veći tekst nego što ga dobiješ sa samim tekstom. Moraš biti jako strpljiv da svi odrade svoj proces, da bi ti mogao dobiti odgovor na to, da bi mogao naći neku svoju mjeru. A tu je i treniranje jedne moje kvalitete koju nemam (smijeh), a to je strpljivost koja se morala istrenirati. S treće strane sam unutar procesa isprobala niz stvari za koje nisam nikada mislila da ću ih moći isprobati, bez obzira na to što se one neće vidjeti u finalu, no, to mi je dalo dodatni vokabular. Dobila sam riječi koje se mogu igrati bez teksta. Onda to postaje dio mene i ja dio toga.

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 4)  

Igor: Da se samo nadovežem malo na Miju. U jednom trenutku razvoja predstave imali smo odluku nastaviti je razvijati tom metodom ili krenuti ponovno ispočetka graditi predstavu. I ja sam donio odluku da bacim ono što smo dosad napravili, da bismo mogli napraviti jednu cjelinu za koju sam vjerovao da je osvojiva, ona koja će zadržati jedan prožimajući oblik koji neće padati i imati puno skokova, razlika. I u tome vjerujem kako je Mijin lik zapravo ostao bez ruku, ne samo u tekstu, jer da smo krenuli tom inicijalnom verzijom do kraja, imam osjećaj da bi njezin lik rastao u mnogo većem obimu. Ali, upravo to je zanimljivo da je Mia tu okolnost primila s jednom riješenošću, bez egoizma, bez da plače nad onim što je uklonjeno. To se nekad dogodi, da bi održali kvalitetu jedne cjeline dva sata, morate se rješavati nečeg što je užasno jako i snažno i nečeg zbog čega bi se kolege, partneri morali rastrgati u biti da bi joj parirali u tom procesu. 

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 5)

Igore, uvijek mi je zanimljiv moment u kojem redatelj donosi odluku tko će utjeloviti glavnog lika, nositelja radnja… Sreten Mokrović je Tit Andronik, zašto baš on? Kaži mi malo o samom glavnom liku i glavnom glumcu, gdje je nastala poveznica na toj relaciji u tvojoj glavi? Kada i u kojem momentu si odlučio da je to to - Mokrović je Tit Andronik?

Igor: Ima vrlo praktičan razlog. Sreten je jedina glava u ZKM-u koja zapravo to može odigrati. Druga stvar, Sreten je jedan glumac od kojeg zapravo ili nitko nije tražio tako nešto od njega ili se nije usudio napraviti korak dalje ili je to bio slučaj dok ja nisam postao svjedok zagrebačkog teatra. Ali, otkad jesam, on je bio sjajan u epizodnim ulogama i u glavnoj sporednoj ulozi, ali ga dugo nisam vidio u nečem što ima tako velikog zamaha. Mislim da je ovdje on ne samo glavni lik, on ovdje ima zaista amalgam svih stanja, i mislim da gledajući Sretena, da je napravio ozbiljan korak sa samim sobom.

Mia, kako je raditi s Igorom, ovo vam je već druga zajednička predstava, vjerujem da ste se uspjeli upoznati s obzirom na intenzivne probe i procese koje imate… što misliš da si ti naučila od Igora, i što si ti Igore naučio od Mije?

Mia: Naučila, hm, sad baš od Igora (smijeh). Naime, nepravedna je činjenica da kod glumaca toleriramo procese, a kod redatelja ne, i tu Igor nije pravedan prema sebi. On sam prema sebi ne tolerira da se pita, nego to postavlja kao problem u kojem promijeni diskurs ili kut gledanja. Ja mislim da je to nešto najdivnije kad netko s druge strane ima jednake procese kao i ti. To znači da smo se našli na startnoj poziciji koja je bazna iskrenost, a sve što je iskreno nenormalno boli i teško je. S druge strane, ne postoji ono što postoji s prve strane jer s druge strane nas ima 12 i jako puno različitih energija, stavova, angažmana i netolerantnosti spram nekoga tko treba voditi tu priču. Prva stvar s "Hinkemannom" koju sam shvatila jest da je to tip teatra ispod kojeg ne želim ići, s tim imam veliki problem. Jer jednom kad sjedneš u Mercedes ne možeš se više voziti u Škodi (smijeh). Onda ti je to umjetnički i izvođački postalo egzistencijalno… Zapravo se radi o tome da kad osjetiš jedan nivo u kojem možeš i umiješ egzistirati, pa i taj rast, to je zapravo ono što te u konačnici interesira. 

Igor: Ja sam pak od Mije naučio, uzajamno je čak mislim, strpljenje. Jer kad sam ja dovoljno snažan i strpljiv šaljem njoj znakove strpljenja i da da vremena samoj sebi, a ona mi radi to suprotno kad ja prelazim rub svojih frustracija tolerancije itd. Tako da, negdje sam u tom cijelom procesu naučio da postoji neki lanac razmjene i u tom smislu. 

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 6)

Igore što sve činiš ili misliš da činiš kako bi glumci dali sve od sebe na sceni?

Igor: Ja doslovno činim sve. Kada sam studirao, naučio sam da proces moraš voditi onako kakav je i tekst. Što znači da probe moraju postati sadržaj samog teksta. Ako putujemo u neku vrstu mraka moramo dati komadić sebe i moramo probuditi neke demone i duhove u sebi koji spavaju. Svi mi težimo miru, a mir je nažalost bliska smrti. A teatar je pak blizak životu, a onda su tu dobrodošla i strast i bura itd. Na sve moguće načine vršim presing buđenja, i ako vidim da stvar nije dovoljno probuđena spreman sam i na elektrošokove da bi se skupila neka druga koncentracija. Kada pokušavate raditi odgovorno, a ja vjerujem da to radim, ne znam, ali vjerujem, onda vi sami pred sobom možete ili pred drugima govoriti 500 stvari, ali nikada u biti ne prekidate rad na toj predstavi. Kad kažem odustajem od ovog i mrzim se ili mrzim vas, bez obzira, vi i dalje nastavljate raditi na toj predstavu. 

A kako onda izgledaju probe, koliko su intenzivne?

Mia: Intenzivne jesu, one su u biti kao takve završile za "Tit Andronik". Mi već neko vrijeme imamo najnormalnije predstave ako to tako možemo reći. Rješavamo stvari tipa tko gdje sjedi i neke detalje međusobno poput: aha, vidiš ovo si dobro napravio, ovo baci iz lika, ovo je višak… 

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 7)

Premijera "Tita Andronika" je zapravo u petak 23. ožujka u ZKM-u, a ovo jučer i danas, predstave otvorenog tipa, što je to u biti, kakav oblik izvedbe? Što na temelju toga dobijete?

Igor: Ovo je ona prva publika, koja će prodisati predstavu, od studenata, prijatelja, ali zapravo u tome je sljedeća stvar… Postoji segment predstave koji čini publika i to je posljednja režija, oni su autori predstave. Međutim, kad je ona toliko složena, i semantički i fizički i vremenski, što ova jest, u tom trenutku možete strateški napraviti probu nakon koje možete sjesti s glumcima, prokomentirati i pitati ih recimo: jeste osjetili stvar, znate li da ste u nekim momentima prejako krenuli, je li vas možda reakcija brzo uhvatila i zato ste prejako krenuli i onda ste počeli uništavati kompoziciju… Najbitnije je u cijeloj stvari znati raspodijeliti snagu, strategiju u predstavi… jer ako se zalijepiš za prvih sat vremena ili pola sata i daš se u njih potpuno, sigurno je i neminovno u čovjekovoj prirodi da počne padati pažnja, i publici i samom izvođaču. Isto tako, glazba i efekti na licu mjesta tijekom predstave recimo nisu toliko fiksni i postoje proboji, a postoje momenti kada glumci čekaju njih, a postoje i oni kada oni hvataju glumce. Cijela predstava je kao neki laboratorij, proces stvaranja…

A koja su vam očekivanja od predstave, ima li ih… vjerujem da ima?

Igor: Nemam više očekivanja, bit će mi zanimljivo vidjeti reakciju publike jer sam toliko u ovom materijalu da nemam više odstojanja.

Mia: Rekao mi je Igor jučer na probi kako nema dojam da se može odmaknuti od materijala i pretpostaviti kako će publika reagirati, što je meni samo dobra indikacija. Zapravo je teško prekinuti tu vezu jer si toliko unutra da ni ne možeš. Ja iskreno nemam očekivanja, mislim naravno da imam, ali ne u smislu da se opterećujem kao što sam se s "Hinkemannom" jer mi je to tada emotivno značilo u smislu hoće li ljudi osjetiti isto što sam i ja u samom procesu, hoće li publika prepoznati Igora kao nužnost na području naših bivših država. Imala sam tu odgovornost u smislu hoće li se to sve vidjeti, a sada sam u drugoj vrsti očekivanja jer se Igor već potvrdio kao takav kakav jest.

Igor: Ima još jedna stvar, dakle, kad ne znate što publika očekuje, ne slutite, to znači da ste zagazili u prostor dalje od vašeg znanja i niste samo operirali tehnikom i znanjem, nego ste se usudili ući dublje u spilju i dublji mrak i tražiti, a kad tražite, tj. onaj koji traži treba imati dovoljno dozvola da to čini i dalje…. 

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 8)

Može li umjetnost kao takva utjecati ili promijeniti društvo, pojedinca? Je li to možda neki konačni cilj svakog redatelja, glumca ili samo dio tog cijelog umjetničkog procesa…?

Igor: Ja imam samo jedan komentar na to - ja duboko to vjerujem, ne znam o tom mijenjanju svijeta, ali mislim da će umjetnost spasiti svijet.

Mia: Ima rečenica u "Hinkemannu" - kriza je put u mogućnost. Gledam kolege koji radi vani, teško im se probiti užasno radi konkurencije, ali postoje instituti kategorija poslovnih anđela koji vide Igora, vide Miju, vide tebe… i kažu, ja cijenim tvoj rad, ja ću uložiti u tebe lovu. To je higijena kulture u kojoj te države egzistiraju godinama, zato što znaju da je to nešto što čovječanstvo održava, to čak vide kao odgovornost… Ja osjećam odgovornost da mijenjam sredinu u kojoj jesam, ne svijet, nego Balkan, i to osjećam kao neku misiju, ne planiram odustati… Zapravo, raditi na tome da svoj travnjak napravim najboljim što mogu, pa da se onda drugi ugledaju i da se to naprosto spoji u neku zajedničku priču. Slažem se s Igorom, ja se nadam da će umjetnost spasiti Balkan. Nema drugog rješenja, teško je, ali moramo probati i ne smijemo odustati.

Igore, dosad ste radili u više kazališta, onom riječkom, Gavelli, u srpskom teatru i evo vas sad natrag u ZKM-u, je li to spontana ili svjesna odluka, kako vam je općenito raditi u ZKM-u?

Igor: Vi zapravo, kao ni ja, kao ni ansambl niste nepromjenjivi, a s druge strane, vi slažete neku grupu ljudi u jedan projekt bez obzira na ostatak ansambla. Uzimate i spajate novu grupu i nekad je ta grupa čvršća, nekad manje. Ono što je sigurno jest da je ovaj ansambl discipliniran i da je radišan i ne prave probleme u pojedinim segmentima proba, gdje vi recimo u nekim drugim ansamblima nemate na tom polju dobrodošlicu. Sigurno da ću se nekad vraćati u ZKM, imam dojam i da pred njih moraju biti stavljeni veći izazovi nego što jesu sada. 

Nije inače običaj da je redatelj vezan uz jedno kazalište je li tako?

Mia: Nije, prije je bio običaj, ali sada više ne postoji kao takav neki "kućni redatelj". To je šteta!

Igor: Bilo bi dobro da postoji jer onda je on prisutan i stalno ansambl vraća na neke početne principe u biti.

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 9)

Igore, zasad ste samo u kazalištu, ostajete li kao redatelj vjeran kazališnim daskama, priziva li vas film, odnosno hoćemo li vas možda vidjeti na filmu nekom, jeste li u sebi osjetili taj poriv?

Igor: To me često pitaju, ne znam zašto… Ja moram priznati da nemam sad primisli da sam na filmu. Ja sam studirao film dvije godine, i moram reći da me film nikad nije zabavljao na način kako to čini teatar. Nikad me nije nervirao na način, na koji to čini teatar. Što znači da postoji ogromna strast za teatrom. Bilo da me raduje il nervira. A film? Možda se jednom toliko iznerviram oko teatra, i bude; Igore sada ideš odmarati na film… 

Mia, ti si odnedavno postala punopravna članica ansambla ZKM-a, vodila si se kao vanjski suradnik, ali sad je to to crno na bijelo? Kakav je osjećaj, kakva su ti vrata sad zapravo tim otvorena, ulijeva li to dozu sigurnosti u tvoj privatni i poslovni život?

Mia: Simptomatična je pojava da kad igraš negdje puno kao ja u ZKM-u, olakšanje je kad negdje provodiš toliko vremena da počneš dijeliti i poziciju u tom segmentu koja ti pripada. Jer, bilo tko, tko od umjetnosti očekuje da je radiš besplatno jer je voliš, je potpuna glupost. Baš suprotno, ako volim svoj posao za njega trebam biti i plaćena. Problem ti je pitanje te pozicije, koja se u našem društvu segmentira, ti kao dobiješ osjećaj da si dobio neku nagradu jer je činjenica da ima jako puno sjajnih mladih glumaca i glumica...

Sigurnost za glumca je smrt i ja to tako gledam. Sve u svemu, hoću vidjeti gdje idem, trenutno osjećam da imam ozbiljan put, ovo je samo jedna stanica da bih došla negdje drugdje, i divna mi je. Apropos Sretena Mokrovića, upoznala sam ovdje krasne ljude s kojima mogu i želim dalje, ali da je to ono zapisano za 10, 15 godina... to mi je suludo uopće misliti. Divno je i dobar je osjećaj, ali ima još puno ljudi koji trebaju biti tu gdje sam ja, i puno ljudi treba biti negdje drugdje. Fluktuacija se mora dogoditi. 

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 10)

I za kraj jedno pomalo klišeizirano pitanje, je li se može reći da je ljubav najveći pokretač svega, kao u svemu tako i u vašem slučaju, vodite li se vi tom vizijom, vrijedi li to kod vas? 

Igor: Ja mislim da je energija pokretač svega, i da je ljubav samo jedan oblik energije. Stvari može nažalost pokrenuti i mržnja i inat, itd. Najljepše je bivati i raditi kada se ta energija pretoči samo u ljubav. Ali, i kad je ona mnogo različitih energija. Zapravo, da mislim da je sve ljubav bio bih jako pesimističan jer ne vidim puno ljubavi u svijetu. Mislim da je energija u svemu tome ključna. 

Mia: Bila sam u prilici kad sam spoznala iz vlastitog iskustva da jako kratko živimo i naučila sam verbalizirati da kad jako volim neke ljude, volim im to i reći… Iako možda tebi to zvučalo prerano jer je prošlo dva tjedna, reći ću ti da te volim. I to je bilo i u našem slučaju, Igorovom i mom, bilo je energetski, i kad voliš neke ljude nevezano koliko imaju godina, kojeg su spola, ja ću to uvijek verbalizirati i osjećam se tada bolje. Tako da, govorim puno da volim jer imam osjećaj da toga nedostaje, a s druge strane me grize savjest nekad jer se bojim da sam tu riječ potrošila, pa onda pokušavam pronaći drugačije načine da to pokažem. Tako da, slažem se s Igorom, ne znači da u umjetnosti sve nastaje iz pozitive, iz greške nastaje hrpa stvari, iz otpora, to je sve materijal, ali u konačnici iz toga moramo izaći zdravi, definitivno!

Ovih dana sve oči uprte su u Igora Vuka Torbicu i njegov novi kazališni komad "Tit Andronik" (фото 11)

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor