Traži

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja

Razgovarali smo s Martinom Franić

Tekst: E.G.


Fotografija: Privatno vlasništvo,
PR

Pulski filmski festival je nedavno završio, a naslov o kojem se ove godine najviše pričalo je "Dnevnik Diane Budisavljević". Film mlade redateljice Dane Budisavljević donosi priču o ženi koja je tijekom Drugog svjetskog rata od sigurne smrti spasila oko 10,000 djece srpskog i židovskog podrijetla koja su trebala biti odvedena u koncetracijske logore, a snimljen je prema dnevniku koji je vodila. Višegodišnji trud svih uključenih u ovaj projekt je na koncu ovjenčan i konkretnim priznanjima; film je proglašen najboljim filmom festivala u Puli, a dobio je i nagradu publike kao i nagrade za najbolju režiju, montažu i glazbu. Uz sve to, mnogi su primijetili i izvrsnu kostimografiju za koju je zaslužna Martina Franić, što nam je bio odličan povod da je pozvemo na kratki intervju i saznamo nešto više o ovoj doista zanimljivoj, ali mnogima još uvijek manje poznatoj profesiji.

KAKVA JE JAVNA PERCEPCIJA VAŠEG POSLA?

Kostimografija je u službi kazališne predstave ili filma, što bi značilo da ona ne treba biti primijećena sama po sebi već u cjelini.  Ona je tu prvensteno da točno slijedi dramaturgiju i psihofizički profil uloge, biografiju lika i da podrži glumca, plesača, pjevača. Ona jest u sjeni, ali oko nje ima jako puno posla i kreativnog i operativnog. Taj obim posla nije zadovoljavajuće percipiran niti od javnosti a vrlo često niti od same kaz. ili filmske produkcije. Potrebna su sredstva, opremljene radione, konstruktori, dobri šnjaderi, vezilje, pletilje, postolari, patineri i svi su jednako važni u svom poslu da na sceni ili filmskom platnu taj kostim bude paradoksalno neprimjetan a opet zanimljiv, promišljen i jako pošteno izrađen.

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja (фото 1)

KAKO VAŠ POSAO DOISTA IZGLEDA?

Od samog čitanja teksta, razgovora redateljem/icom i s glumcima do realizacije ima više faza. Prva faza je upoznavanje sa zadatkom je ugodna, mašta radi, veseliš se, taj val uzbuđenja je jedinstven. Zatim slijedi biranje materijala, krojeva, cizeliranje lika i to je i dalje jako uzbudljivo, ali tu već donosiš odluke, počinje se trošiti budžet i u toj fazi moraš anticipirati sve moguće promjene i potencijalne probleme. Potom se kreće u radione i prve probe nakon kojih obično sve malo splasne i sad potežeš konce još promišljenije, sve važeš na gram, provjeravaš, studiraš glumca i ulogu, ne odvajaš misli od njih ni na tren. Na prvoj probi moraš jako dobro pratiti glumca i provjeriti direktnim pitanjima kako se osjeća i što mu tehnički još treba, možda neki džep za naočale i privatne stvari.

Sve se to i dalje stalno prezentira redatelju/ici i paralelno pratiš troškove i budžet. Slijedi druga proba, nakon koje, ako su svi koraci odradjeni kako treba, malo svi odahnu. Što se treba popravit popravit će se, ali u sad već gotovom kostimu vidiš glumca kako mu godi, zadržava se u njemu, ogledava se, šeće, dok ga skida razgledava ga, još nešto direktno razgovara sa krojačicom, kostim postaje glumičin/glumčev.

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja (фото 2)

3 NAJBOLJE STVARI U VAŠEM POSLU?

Biranje materijala (obožavam tekstil!), suradnja s profesionalnim zanatlijama i stvaranje iz nule.

3 NAJTEŽE STVARI U VAŠEM POSLU?

Najviše me iscrpljuje što uslijed kreativnog zanosa i stvaranja i držanja pažnje zaista na onom što će se na kraju jedino vidjeti, moram rješavati tehnikalije i operativni sistem kostimografskog sektora. Za to bi trebalo imati supervizora na projektu, a asistenta za više kreativni dio.

Mijenjanje scenarija u poodmakloj fazi realizacije.

Prekasno definiranje uloge i kostimske potrebe, jer tada nastupa kratki vremenski rok i tvoj stres da to isporučiš na vrijeme bude još pritisnut željama da se to što prije vidi na probi.

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja (фото 3)

KAKO JE TEKAO VAŠ RAZVOJNI PUT?

Odmah po završetku Tesktilno - tehnološkog fakulteta (smjer tekstil), bila sam asistentica profesoru Vladislaviču na filmu "Mondo Bobo", zatim sam odradila kao asistentica u HNK više predstava, dobila sam svoju prvu u Virovitici i otada radim samostalno po cijeloj Hrvatskoj, nakon deset godina intenzivnog rada kazalištu, počinjem raditi TV reklame (kudikamo su bolje punile moj kućni budžet), svidjelo mi se kako komuniciraju kamera i kostim. Puno su bitniji detalji, izrada, no to su uglavnom bili stilistički poslovi, nimalo kreativni, ali isplativi i korisni jer imam puno utakmica u nogama na tom terenu. Kad se pojavio projekt "Game of Thrones", iskoristila sam to do kraja.

Nabavljajući antikni nakit i izrađujući nakit za tijelo koji je bio gotovo kao kostim, otputovala sam u njihove radionice u Belfastu, smještene su na području gdje se gradio Titanic. To me je impresioniralo, jako, posložilo mi je puno toga i potvrdilo neka moja promišljanja o samom radu na filmu. Nakon toga sam još neko vrijeme radila na visokobudžetnim reklamama, odlazila u poznati londonski "Angels" posuđivati kostime i imala svoju sobu sa svojim imenom i na miru i u pravim uvjetima imala probe sa glumcima. Nakon toga se zaista više nisam mogla vratiti na obične stvari koje se mahom rješavaju po high street dućanima.

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja (фото 4)

Nakon toga je uslijedio jedan jako zahtjevan i iscrpljujući projekt a to je film Dnevnik Diane Budisavljević, period film koji se snima u Hrvatskoj svakih deset, 20 godina. Stojim iza tih kostima, materijali su birani u poznatom njemačkom Fucotexu, peroid krojevi promišljani zajedno sa odličnim našim konstruktorima, sašiveni kao saliveni, uključene su vezilje, pletilje, postolari i savjetnik za uniforme, dvije divne asistentice i suradnja sa vrijednom Nadom Kobali, te dvije poznate zagrebačke zlatarske radnje, "Antikviteti Marcel Gjoni" i "Zlatarnica Jozef Gjoni".

DA SE NE BAVITE OVIM POSLOM, KOJU KARIJERU BISTE ODABRALI?

Bavila bi se keramikom, prije 4 godine sam otkrila taj medij i neumorno učim i istražujem taj svijet. Savladavam vještine vrćenja gline na kolu. Nedavno sam otvorila i svoj dućan s keramikom, "Pepel". Premalo se traži prave kostimografije danas, premali su budžeti, sve se manje šiva i izrađuje, sretna sam što sam našla druge načine za kreativno izražavanje, kao i zato što u tome mogu biti samostalna.

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja (фото 5)

KOJI SAVJET BISTE DALI NEKOME TKO SE ŽELI BAVITI OVIM POSLOM?

Kako god hranite svoj talent za estetiku i vizualno, razvijajte ga likovnom i glazbenom kulturom, arhitekturom, visokom modom i prije svega proučavajte povijest zanata šivanja i bogatstvo ručnih radova. Osjećaj za lijepo, mjera u svemu i zanat. I još nešto jako važno, kostimografija nije moda. Pristupati kostimografiji kao modni dizajner, odnosno kao da ti je to tvoja modna pista, može biti jako kobno za predstavu. To bi ponajprije trebali vidjeti redatelji, a koliko je njih likovno obrazovano, to je već upitno.

KOJE KVALITETE MORA POSJEDOVATI OSOBA KOJA ŽELI USPJEH U VAŠOJ BRANŠI?

Mora poznavati etiku, estetiku i zanat. Duboko ući u biografiju lika. Izdržati sve pritiske produkcije i održavati jako dobre veze sa svojim suradnicima.

Razbijanje mitova: Biti kostimografkinja (фото 6)

NAJGORI PROFESIONALNI SAVJET KOJI STE IKADA DOBILI?

"Nitko to neće vidjeti."

NAJBOLJI PROFESIONALNI SAVJET KOJI STE IKADA DOBILI?

Jednom sam za jednu predstavu puno bojala, ali svjetlo je u toj prostoriji bilo jako slabo. Došla je pokojna Zlatica Blanuša, (majstorica asesoara i prava umjetnica) i ja sam joj se požalila na svjetlo. Samo je odgovorila; zato ti imaš svoje svjetlo, ti točno znaš kako to treba izgledati, ti vidiš i u mraku! Kad imam krize u poslu, njen me komentar/savjet uvijek podsjeti da mogu i da znam držati fokus na bitnom.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar