Traži

S Bekimom Sejranovićem o društvenim okvirima, identitetu, i najvažnijem - slobodi

S Bekimom Sejranovićem o društvenim okvirima, identitetu, i najvažnijem - slobodi

Srđan Sandić razgovarao je s jednim od najzanimljivijih pisaca s ovih prostora


Fotografija: John Pavlish

"U današnjim civiliziranim društvima sve je manje slobode, i ljudi to prihvaćaju. Dobrovoljno prihvaćaju da ih se kontrolira. I onda se to naziva sigurnost i stabilnost. No, sigurnost i stabilnost imaš i u zatvoru."

Bekim Sejranović je i bosanski i norveški i hrvatski pisac, rođen u Brčkom 1972. godine. Studirao je na riječkom Pomorskom fakultetu, no odustaje "od sna da postane pomorac", te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje studirati kroatistiku i komparativnu književnost. Godine 1993. seli se u Oslo gdje je magistrirao južnoslavenske književnosti. Na istom fakultetu od 2001. do 2006. godine radi kao lektor i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje. Istovremeno, od 2000. godine pa sve do danas radi kao sudski tumač i književni prevoditelj, predaje norveški za strance te piše i objavljuje prozu. Autor je knjige kratkih priča "Fasung", kao i romana "Nigdje, niotkuda", "Ljepši kraj", "Sandale" i "Tvoj sin Huckleberry Finn". Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Za roman "Nigdje, niotkuda" 2009. godine dobio je nagradu "Meša Selimović" koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Od 2011. do 2014. godine Bekim Sejranović živi u Ljubljani, a od svibnja 2015. godine živi i radi u Zagrebu. Ima dvije kćeri, Katju u Oslu i Iskru u Ljubljani. Slobodan od braka, slobodni pisac, razgovarali smo o svemu onome što čini njegovo pisanje, o okvirima, našem kontekstu, i potrazi za identitetom te slobodi kao najvažnijem životnom događaju, da to tako kažem, nikada postignutom, ili tek na mahove. Neposredni povod ovom razgovoru je knjiga "Tvoj sin Huckleberry Finn" (VBZ, 2015.)

Bekime, za početak me zanima postoji li neka tvoja već utabana metoda, osigurani proces pisanja ili tzv. "disciplina". Kako ta praksa stoji kod tebe?
Kad se kaže "proces pisanja" ljudi misle na utipkavanje; to je jedna od faza procesa, ali prvo je nejasna ideja koja prethodi, naime. Teme me opsjedaju, ja jako volim dok šetam, dok hodam, slušati glas koji kao da vrti priču. U početku ne zapisujem, tako zarobiš maštu. Prvo pustiš da se kuha, krčka, a ono što je zbilja interesantno - ostane. Onda dođe taj jedan period, sjednem, napravim kostur, konstrukciju romana i onda dođe taj trenutak kada imam dovoljno novaca i vremena, kad se ne moram baviti pitanjem kako ću preživjeti, e tada sjednem i pišem. Tri, četiri tjedna moram moći pisati. Dizanje u šest, sedam ujutro. Nikada nisam mogao dugo spavati, pišem do podne, jedan, dva. Radim pauze za cigaretu, kavu. Čim osjetim da zapinje, ja stanem. Ako napravim 3 do 5 stranica, onda popodne šetam, razmišljam kako je napraviti, tu neku novu scenu. Ujutro je završim. Roman malo odstoji, prođe par mjeseci, nastavim ga pisati, i tako tri - četiri puta. Zadnjih par puta sam prepisivao ono što sam napisao. Ponovno bih ga čitao, pomnije, na taj način. Ovim puno više dobiješ. Posljednji roman ima četiri - pet različitih verzija. Na dva jezika. Onda ide uredniku. Nikome ne pokazujem, tu sam lekciju naučio, prijatelji te iz raznih razloga mogu kuditi ili hvalili. Bitno je imati objektivnog urednika, dati mu da ti skrati. Razlika u zadnjem romanu između hrvatske i norveške verzije jest ta da je norveška dulja za 150 stranica. Norveškom uredniku se nije dalo skraćivati, dok je Drago Glamuzina, čovjek s kojim dulje vrijeme surađujem, skratio. On me pitao da li da odmah krati bez dodatnih konzultacija i ja sam mu, naravno, dao zeleno svjetlo. Dobili smo na kompaktnosti romana. U Sarajevu misle da je opširnija verzija bila bolja. Sto ljudi, sto ćudi.

S Bekimom Sejranovićem o društvenim okvirima, identitetu, i najvažnijem - slobodi (фото 1)

Kako se odnosiš prema ideologiji i "kulturi" priče kao polja ipak, jasne strukture - što je dobra priča, za tebe?
Sve je priča. Sve se može povezati pričom, ono što Ugrešićka kaže: razlika između pornografije i erotike je da u pornografiji nema priče, nego je odmah karanje. Radio sam eksperimente na tome, kažeš dvije riječi koje ti padnu na pamet i onda ih treba povezati u jednu, smislenu, nosivu. Meni su te riječi bile zrak i p...., a riječ koja ih povezuje- vlažnost. Mislim, zezam se, ali da, tako dobiješ priču.

Je li "samo" u tome fora?
Fora umjetnosti tj. pisanja je povezivanje određenih događaja i ljudi, to se jedino može pričom. Što su pojmovi udaljeniji, treba ti bolja priča za povezat ih. Treba ti nešto tanko poput paučine, a snažno poput čelika.

Mi o našem životu imamo samo sjećanja, fora je u tome kako ih prepričavaš: možeš kao loše sjećanje, kao traumu, možeš ga uljepšati do kiča, a možeš probat biti iskren i ironičan, samokritičan. Autoironija je ključna. To je pobjeda.

Kako razumiješ pitanje autorske zrelosti, taj put od intimne zrelosti do autorske "neupitnosti", autori koji su pisali zrele tekstove mladi, i ovi drugi koji su postojali bolji kroz godine, koja je razlika? Kako je ta putanja išla kod tebe?
Ja sam oduvijek sebe vidio kao dijete, govorili su mi da sam ostao dijete. Emotivno sam zapeo u četvrtoj godini.

Emocionalna zrelost, daj molim te? Pa funkcionalan si, otac si, na dva jezika pišeš, plaćaš struju, pereš veš, kud više?...Ili, to nije dovoljno za kategoriju "emotivne zrelosti"?

Ja zbilja jesam zadovoljan čovjek: reproducirao sam se, u smislu da sam prenio svoje gene dalje i napisao sam nekoliko dobrih stranica koje će se pamtiti neko vrijeme. Jedini smisao čovjekova postajanja je da se sjeća, i to da se sjeća svih detalja jer samo tako možeš zaboraviti. Ja sam knjige krenuo pisati da bih sam sebi objasnio tko sam. Očito to ne mogu učiniti jednostavno. Što god da kažem o sebi, postoji uvijek neko ali... Uvijek je to tako bilo s tim "ali". Kao kad u formularu fali rubrika za tebe. Uvijek spadaš pod ove "ostali" koje ne mogu definirati. Razvod roditelja mi je teško pao, moj odnos prema ženama čini mi se da je time bio definiran. I dalje to imam, ali sada me neka lampica ipak upozori. Užasni strah od napuštanja bio je obrambeni mehanizam. Sada znam da je to - to, ali još ne znam što sad s tom spoznajom. U Norveškoj ljudi ne pričaju o problemima, smješkaju se, pitaju te kako si, a ne žele čuti detalje. Sjećamo se da bi mogli ići dalje, zato treba razgovarati.

S Bekimom Sejranovićem o društvenim okvirima, identitetu, i najvažnijem - slobodi (фото 2)

Naša kultura je predeterminirana melankolijom, je li ti dosadila kao takva? Melankolija je rijetko korisna, češće zamarajuća, toksična, ali i lažna. Zar ne?
Da, zato Coelha prestrogo sude. Ljudi tamo u Brazilu ne nose taj naš sevdah ili nordijsku depresiju. Ljudi pokazuju svoje tijelo, u crkvi se smiju, pjevaju, vrte guzicama. Nisu kao kod nas, mračnjaci. Kod nas je 'hardcore' tragedija tek mogućnost za umjetnost, ili pretpostavka. O Norveškoj imamo taj mit kao o savršenoj zemlji, ali što su mitovi veći, njihovo razotkrivanje je teže i bolnije. Ja sam oduvijek živio na rubu društva, odnosno pripadao na više mjesta, živio i živim istovremeno u više gradova, u raznim zemaljama, kretao se kroz različite društvene slojeve, svjedočio razvoju i propasti različitih generacija. Hoću reći kako imam prijatelje od profesora i veleposlanika do 'junkieja' i dilera. U Norveškoj je pak najveći slučaj predoziranja, najveće masovno ubojstvo u povijesti i najveći broj samoubojstava po glavi stanovništva. Mrtvi ljudi ne lažu. Nešto dakle, škripi. Tamo su rubovi puno oštriji. Tamo si ili u mašini ili te nema. Te ljude u mašini, mi ih nazivamo civilima. Radiš od devet do četiri, petkom i subotom se rasturiš od alkohola, jebe se tko s kim stigne. Što društvo ima veći pritisak na pojedinca, to je jače probijanje. Ono - autodestruktivno.

Tebi je dakle pisanje imalo terapeutsku ulogu?
Ja sam to morao napisati da bih išao dalje. Moje zadnje romane i dalje živim. Ima jedna stvar: ljudi kada traže mene, oni gledaju na glavnog junaka, ali "ja"sam svi junaci, sve sam ih ja stvorio. To je kao da ja nacrtam tvoj portret, i netko kaže: "To si ti". Ali nisi, to je tek tvoj portret i ja sam ubacio sebe u taj portret. Dakle, čiji je portret? O kome više govori, o modelu ili autoru?

U Hucklberry Finnu traži se otac? Na tren djeluje kao Telemahova potraga? I što znači tražiti "identitet"? Je li ta potraga zapravo za adekvatnom, suvislom fabulom, štorijom, smislom?Normalnošću?
Da, u mom Hucklberryju traži se otac, ali taj otac je već mrtav, iako glavni junak to ne zna. Odnosno u dubini duše zna da je umro, ali ne želi si priznati jer bi to značilo napokon prihvatiti odgovornost, postati zreo samostalan muškarac koji se od svijeta ne brani narkoticima ili izgovorima o teškom djetinjstvu, sjebanoj mladosti, propuštenim prilikama. Ali pitanje je je li on na to spreman. Potraga za identitetom je samo izgovor da se krene u tu potragu, na putovanje. Čitava "Odiseja" je samo Odisejeva spika, običan izgovor zašto se kući vratio sa sedamnaet godina zakašnjenja. Kao nije mogao naći put, napao ga Kiklop itd... Tako i ja cijeli život putujem unaokolo kao tražim "pravog" sebe. A taj pravi je upravo taj lik koji ne zna tko je, koji se cijelo vrijeme preispituje, putuje, pokušava uživati kad može, preživjeti bez previše kompromisa s društvenim normama, očuvati i povećati vlastitu slobodu koliko je to moguće. U današnjim civiliziranim društvima sve je manje slobode, i ljudi to prihvaćaju. Dobrovoljno prihvaćaju da ih se kontrolira. I onda se to naziva sigurnost i stabilnost. No, sigurnost i stabilnost imaš i u zatvoru. Ako se ovako nastavi, ljudi će pristajati na sve manje slobode. Dakle, kao što sam već rekao jednom: moj identitet je konstantna i neuspješna potraga za njim jer se on cijelo vrijeme mijenja zbog čestih putovanja, zbog knjiga, djece, svega... No, to je kao kad vam lažov kaže da je lažov? Možete li mu vjerovati?

Vjeruješ li da "pravi pisac" zapravo uvijek piše "jednu knjigu"?
Ne znam ni što bi trebao biti "pravi" pisac. Ja kad pišem roman, pišem kao da mi je prvi i posljednji, i pokušavam pisati o svemu što mi padne na pamet, o svemu čega se sjećam, a može se uklopiti u priču. Kada kažem pišem o svemu, mislim na to od čega se sastoji jedan život, na rođenje, odrastanje, zaljubljvanje, razočaranja, snove, putovanja, ljude koje srećeš, njihove priče, nove ili stare krajolike, zvukove, mirise, dakle sve ono čega se mogu prisjetiti, iako se zapravo, oduvijek priča o istim događajima i istim osjećajima, o istom zlu i o istom dobru. Ta priča može imati mnogo različitih oblika, može se ispričati na mnogo drugačijih načina. Priče se i razlikuju, ali su i slične. Kao i ljudi, uostalom. I svatko može ispičati priču na svoj način. Kao što i ja pokušavam na svoj.

I za kraj pitanjce, s obzirom na politike / stvarnosti kojima svjedočimo. Fašizam, je li pobijedio? Kako ti ovdje, a kako u Norveškoj isti smrdi?
Gdje je više stege, manje je ljudskosti. Mi jesmo totalni Texas, ali ovdje ako imaš iole malo love, privatni balon je lakše kreirati, tamo je država sveprisutna. Totalitarizam, pobjeđuje. Ja sam veliki pesimist: svima je jasno da ovako ne ide. Ovaj sistem će se urušiti sam od sebe, možda... Ili promijeniti nekim građanskim, svjetskim ratom ili nekim sveopćim prosvjetljenjem nastalim kao rezultat prirodne nepogode, klimatskih promjena? Tko će znat, ali ništa ne traje vječno i sve se mijenja. Jedna stvarnost nestane i nastane neka druga.

S Bekimom Sejranovićem o društvenim okvirima, identitetu, i najvažnijem - slobodi (фото 3)
S obzirom na tu drugu stvarnost, paralelnu, možemo ustanoviti da je u njoj, odavna, etablirana kultura hipohondrije, kultura paranoje. Pogledajmo samo dnevne medije. Stoga pitanje - čega te najviše strah? Nije li upravo, ako smijem sugerirati - onog što živiš? Nomadstva? I kakve ono veze ima s ljubavlju? Slobodom, zapravo?
Pa imam noćne more o tome kako ću jednog dana završiti kao beskućnik. Nomadstvo možda i nije bilo moj izbor, bar ne u potpunosti onako kako bi to netko pomislio. Mi nismo gospodari vlastitih sudbina, mnoge stvari se dešavaju izvan našeg utjecaja. Samo rođenje je čista lutrija, izađeš na svijet i dobiješ neke ljude za roditelje, već si time određen. Ja čeznem za mirnim životom, evo sad pokušavam sebi napraviti dom u Velikoj Mlaki, možda ovaj put uspijem. Nomadstvo također može postati rutina i zarobljavajuće, ali vam omogućava različite perspektive na ljude, društvene odnose u pojedinim zemljama koje možete uspoređivati, na putovanju upoznaješ druge, ali i sebe, uvidiš što je bitno, a što ne. A sloboda... ovisi kako tko shvaća pojam slobode. Ja sam slobodan kad plovim, čitam, pišem ili plešem... Sve to ovisi o načinu pričanja priče i njezinom shvaćanju. Jer dobra knjiga zahtijeva kako dobrog pisca, tako i dobrog čitatelja...

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više