Traži

S Ninom Violić o \"Evanđelju\", zanimljivoj novoj ulozi, dosadi u teatru...

S Ninom Violić o "Evanđelju", zanimljivoj novoj ulozi, dosadi u teatru...

Büro 24/7 kolumnist Srđan Sandić razgovarao je s Ninom Violić


Fotografija: John Pavlish

"Ne vjerujem u pravilnog glumca, mi smo najzanimljiviji kad smo krhki i kad ne znamo"

Nina Violić je nakon transfera iz ZKM-a postala dramska prvakinja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Iza sebe ima sijaset filmskih i televizijskih uloga, a o kazališnim da i ne govorimo. Čim je stupila na scenu HNK-a, osvojila ju je ulogom u "Vučjaku" Miroslava Krleže čiju režiju potpisuje Ivica Buljan, a za tu je ulogu dobila i nagradu "Mila Dimitrijević", potom je glumila u "Dalekoj zemlji" u režiji Anice Tomić. Iza nje je desetak nagrada za rad i glumački doprinos. Od svojih početaka njezina javna pojava bila je sinonim za odvažnost i ekstravaganciju, u modnom svijetu, ali i zbog ljudskopravaških angažmana. S Ninom smo ovaj put ipak samo razgovarali o glumi, pripremama, procesima, dosadi u teatru, a sve povodom nove joj uloge u "Evanđelju" velikog Pippa Delbona. 

Nina, upravo radiš s, čini mi se, omiljenim redateljem Pippom Delbonom. Volio bih da s nama podijeliš nešto iz procesa. Možda najbolje, neku anegdotu?

Pippo je doveo šest ljudi iz svoje trupe i pomiješao ih s nama. Tko je ikad gledao njegove predstave zna da se radi i o hendikepiranim ljudima, gluhonijemim, mongoloidima koji sudjeluju podjednako u procesu kao i profesionalni plesači, performeri, glumci. Taj miks ne samo da je inspirativan i nepredvidljiv, nego nosi sa sobom jednu dirljivost i naivnost u kojoj igra nikada ne prestaje i to je ono najluđe kod njega na probama. Svaki trenutak je igra.

Razumijem, igra je sve. Kako danas razumiješ glumački proces?

S vremenom sam shvatila da ako uđem u proces sa što manje znanja i stavova, više imam prostora za traženje, probavanje, glupiranje, pogreške, a jedino tako možeš nešto napraviti. Zato nije čudno što svaki put nakon intenzivnog procesa mijenjam mišljenje i zauzimam neke sasvim druge stavove. Najvažnije je nekako skužiti u početku što ti novi proces donosi i što ti tu želiš istražiti, onda nekud ideš, ako to ne znam, obično se gubim.

Kako bi artikulirala svoju glumačku tehniku? Postoji li metoda u koju vjeruješ?

Ne. Uvijek su me fascinirali glumci kojima ne mogu skužiti tehniku, koji su nekako neuhvatljivi i nelogični i ne brane lik i nemaju kontinuitet, to me oduvijek najviše privlačilo. Dugo sam proučavala Klausa Kinskog, kasnije Willema Dafoea, mladu Julianne Moore, ludu Njemicu Birgit Minichmayr, to su glumci kod kojih nikad ne kužiš zašto nešto rade baš tako, a beskrajno su interesantni i želiš ih gledati. Naravno da sam kroz vrijeme radila razne tehnike i bavila se koječime ne bi li si pomogla u kriznim periodima, ali ništa nisam shvaćala zdravo za gotovo, nijednu tehniku nisam radila doslovno, uvijek bi malo nešto preradila po svojoj mjeri da mi bude zabavnije. Ono što sad znam je da za svaku ulogu prije nastupa moram pronaći poseban način kako se pripremam i kad nađem točan način, onda sam s tom ulogom sve bolja i bolja, a kad ne skužim kako se trebam pripremiti, ponavljam neke vježbe od prije, onda se uglavnom mučim.

U što više ne vjeruješ kada je u pitanju glumačka izobrazba? Treba li se doista govoriti kako se i dalje govori na scenama diljem Lijepe Naše? Čiji je to govor? Kome on pripada?

Ne vjerujem u pravilnog glumca, mi smo najzanimljiviji kad smo krhki i kad ne znamo. Mislim da bi profesori trebali puno više voljeti ljude koje primaju na ADU i stvoriti im okolnosti da se bave svojim manama, strahovima, problemima, nedostatcima, neispunjenim željama, a ne doživljavati studente kao projekte koji s Akademije izlaze uglavnom ispranog mozga, nesvjesni svoje osobnosti na sceni i pokušavajući oponašati profesore. Kao produkt toga ti čuješ ono što te najviše smeta, a to su rečenice koje se ne žive nego se govore. Netko tko se bavi tijelom vidi glave koje govore i srame se svog tijela, svoje seksualnosti, i tako dalje. Opet svake godine izađe iz te škole netko lud i zanimljiv i svoj, to je prekrasno. Svaka čast toj djeci!

S Ninom Violić o "Evanđelju", zanimljivoj novoj ulozi, dosadi u teatru... (фото 1)

Kakav je tvoj pogled iznutra, a kakav izvana? Vidiš li danas nešto ranije da predstava propada i da će od nje ostati samo onaj kostur koji je čini predstavom? Kada govorimo o procesu, jasno...

Još uvijek nisam u stanju raditi predstavu, a da u nju ne vjerujem. Želim vjerovati da bih se mogla pustiti u proces, jer u protivnom sam mogla biti dramaturg.

Je li te toga strah?

Nije me više strah loših predstava, to ne doživljavam tako tragično kao nekada, znam da ne može svaka biti genijalna i ako sam nešto naučila i u lošoj predstavi, to je opet dobro za nešto drugo što će doći.

Kada si čovjek smije oprostiti strah i nelagodu? Da budem sasvim "njuejdžerski" raspoložen... Puno umjetnika i umjetnica, poglavito iz glumačke branše pribjegava babama vračarama, "novoj organskoj hrani", horoskopima, vidovnjakinjama. Što misliš o tome?

Strah i nelagoda osnova su našeg posla, naše primarno stanje, naše najveće oruđe, tko na sceni izgubi strah i nelagodu prestaje biti zanimljiv, u to sam sigurna. Nimalo me ne zanimaju sigurni glumci, dosadni su i predvidljivi. Što se tiče ovih pribjegavanja, to su sve tekovine modernog života i cijeli svijet pribjegava tim pizdarijama, pa zašto ne bi i glumci.

Ta žudnja za vječnim životom i potreba da se bude zauvijek mlad zahvatila je sve što hoda, a to je toliko tužno i ponižavajuće jer svi znamo da ćemo jednom ostarjeti, ali nema nam pomoći, svi patimo od neizlječive bolesti koja se zove zdravlje.

Slažem se. Nego, gdje se tvoja, nazovimo je, "religioznost" skrila? Pamtim te kao preveć sekularnu.

Ne znam na što misliš, nadam se da ciljaš na Majku Božju kao moju vječnu inspiraciju, gdje god mogu, ja se volim dočepati te uloge, najmilija mi je Gospa, uvijek je doživljavam kao izazov, da bih bila spremna i dalje pratim sve što kaže vidilica Vicka, a sigurna sam da će mi u Evanđelju Pippo dati priliku da utjelovim barem djelić patnje i požrtvovnosti te krasne gospođe.

Mislim da će prepoznati tvoju požrtvovnost i analitičnost vezanu uz dotičnu. Što misliš da nas očekuje na Pippovoj predstavi? Možeš li nam dati "vanjski" pogled?

Pippo je autentičan umjetnik i da bi čovjek gledao njegove predstave, mora se otvoriti tom čudnovatom svijetu koji je on sa svojom trupom godinama stvarao, a to je jedan jako krhki, nježan, bolestan svijet u kojemu se uvijek slavi život. S druge strane, njegove su predstave zaista namijenjene puku, svim ljudima koji ne moraju ništa znati o kazalištu. Ljudi koji nikad nisu bili u kazalištu mogu biti duboko potreseni njegovim predstavama. Evanđelje je tema o kojoj svaki čovjek ima neko mišljenje i sigurna sam da je svaki čovjek može doživjeti, ako to želi.

S Ninom Violić o "Evanđelju", zanimljivoj novoj ulozi, dosadi u teatru... (фото 2)

Ja beskrajno volim tvoju Nastasju, Evitu, Ženu u Zatvaranju ljubavi. Koju sebe ti najviše voliš? Joj da, tu je i, Gospođice Rice... ima neka magična nit zajedništva svim tim karakterima, zar ne?

Nemam pojma, ja sam mislila da su sve jako različite.

Jasno. Mislim da im je eros zajednički. U jednom od razgovora smo, opet iznova, zaključili da je publiku sve manje "briga" za teatar? Teatar, budimo iskreni je malo i radio na tome da ga ljudi vole. Ili trebaju. Zašto je tako predugo bio samodostatan?

Nemam odgovor na to pitanje, uvijek ima više samodopadnih autora nego onih koji se propituju i sumnjaju i griješe, mene trenutno više zanima gdje su nestali malograđani protiv kojih sam se cijeli život borila. Kad se okrenem, vidim da izumiru, da ih je sve manje. Gdje su da napune prazne stolice u kazalištu i kinu, viču bravo, šetaju frizure i kupuju bukete? Nema ih više i jako mi nedostaju. Protiv čega ću se, zaboga, boriti?

Ja ih vidim. Samo su metastazirali, autentičniji su, idu na cajke, ne u teatar, i više nemaju grižnju savjest zbog toga. Nego, što misliš, zašto se predstave teško odupiru dosadi? Čini mi se da nije u pitanju samo koncentracija "suvremenog čovjeka"?

Meni najstatičnija i najsporija predstava može biti beskrajno uzbudljiva, a opet neka vrckasta pizdarija za iskočiti iz kože. Ne znam što je tebi dosadno, mojoj kćeri je dosadno kad ne razumije, meni je dosadno kad mi je glupo i proračunato, nekom kad je patetično, nekom kad je glasno, nemam pojma. Prostor dosade u kazalištu i na filmu nije najgore mjesto, to je mjesto za gledatelja da se sastane sa sobom. Najgore je kad te u publici sve odbija jer imaš osjećaj da gledaš nečiju laž i preseravanje. To me ubije.

Što te najviše zapravo zanima u predstavi, a što u kazalištu? Intimno i javno? I da postavim feministički – postoji li za tebe uopće ta razlika?

U predstavi me najviše zanima što ću i kako ću sa sobom, a u kazalištu općenito iskrenost, samim tim istina, svejedno je li riječ o autoru ili izvođaču. Kad to vidim mogu mirno spavati, onda znam da ima nade. Između intimnog i javnog ne radim razliku, što ne znači da se pornografski odnosim prema svom privatnom životu jer se nikad nisam slikala na svom kauču ili u svojoj kuhinji, ali sve što živim, mislim i osjećam nemam problema pokazati kroz svoj rad.

Znam da mrziš turbo folk, ipak metastazirao je. Vidi se to i u teatru, teško se opraštamo od retrogradnih ideja, estetika pa i etika.

Sve što živimo je retrogradno, nažalost, nema evolucije, nećemo je doživjeti. Nazadujemo i toga možemo biti svjesni, a možemo se, naprimjer, i razbiti, uništiti, nestati, zaboraviti, okrenuti glavu, oprati ruke, popraviti puder...

S Ninom Violić o "Evanđelju", zanimljivoj novoj ulozi, dosadi u teatru... (фото 3)

Ja nekako imam osjećaj da se stalno reproducira ono što je prosječnom oku, korisniku, konzumentu razumljivo. I tu počinje čitav problem umjetničkog djelovanja. Meni i dalje dobar dio naših filmova, romana s druge strane, drama s treće, što bi se zvale "suvremene", ide na živce. Ali, kužim da se to na institucijama i ohrabruje. Kako ti to vidiš?

Bila sam dvije godine u žiriju Držićeve nagrade i nakon toga sam promijenila mišljenje. Naime, ranije sam mislila da pravi genijalni umjetnici ne dobivaju priliku, nego samo mainstream mediokriteti i da samo njih podupiru institucije. Nije tako. Tada sam čitala sve tekstove, a za Držića se može prijaviti tko god želi i uglavnom se i prijavljuju svi koji pišu. Moj zaključak je da mi živimo u jako maloj i poprilično netalentiranoj zemlji i da se u našem podzemlju ne skrivaju nikakvi nepriznati talenti. Ono što valja, za to znamo, da možemo bolje, bili bismo bolji.

Što misliš da je danas tabu kada je simulirano da tabua nema? I kako gledaš na, primjerice, pojavu Kršćanskog kazališnog festivala? Ja sam mislio da su mise / službe, kako god se već zvale "performance par excellance", svaki dan, diljem zemlje? Što će im i festival, pobogu?

Kazalište nije mjesto propovijedi; kazalište je mjesto preispitivanja i provociranja. Kazalište ne smije postati crkva, ono to nije nikad bilo, njegova funkcija je uvijek bila suprotna. To je skrnavljenje kazališta.

I pitanje za kraj: kada će se konačno kazališni kritičari, medijski djelatnici prestati snebivati nad golim ženskim izvedbenim tijelom, s druge strane, kad će već uvesti to golo muško tijelo u teatar kao znak oslobođenja, naprimjer? Onako, s kurcem na "izvol'te"?

Ne želim više pričati o golotinji na sceni, htjela bih da barem svakih deset godina promijenim predmet borbe, ovu bitku još nismo dobili, a i ne zna se hoćemo li, s obzirom na to da su partizani i ustaše opet u prvom planu.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više