Search

Slučaj Naomi Osaka iliti imamo li svi pravo da ne budemo OK?

Slučaj Naomi Osaka iliti imamo li svi pravo da ne budemo OK?

Urednik: BURO.


Ne znam pratite li slučaj tenisačice Naomi Osake. Japanska tenisačica, inače druga igračica svijeta, povukla se s Roland Garrosa, a prije početka turnira u Parizu istaknula je da zbog mentalnog zdravlja neće prisustvovati konferencijama za novinare. Zbog toga je novčano kažnjena od strane organizatora, a dobivala je i prijetnje diskvalifikacijom prije nego što se sama povukla.

Osaka je u nekoliko navrata navela da nije prirodan javni govornik i da pati od napada panike u razgovorima s predstavnicima medija.

 

Japanska tenisačica je, inače, dvostruka osvajačica US Opena (2018., 2020.) i Australian Opena (2019., 2021.), a nedavno je dobila nagradu Laureus za najbolju sportašicu u 2021. godini.

Ako ovu vijest pokušate razumijeti ili analizirati kroz komentare na online portalima, uz rijetke izjave suosjećanja i razumijevanja, poruke koje dominiraju u ovom prostoru anonimnog i ne previše moderiranog dijaloga sugeriraju da je naše, suvremeno društvo postalo dehumanizirano, zatrovano predrasudama i prijezirom prema svemu što ne razumije ili čega se plaši. O teroru korporativnog i komercijalnog nad svakim segmentom javnog života možemo nekom drugom prilikom. Sada je naglasak na tome kako "običan čovjek" kojem je podaren glas na internetu, razmišlja i razumije ovaj neobični događaj o kojem bruje sportske vijesti.

U online komentarima dominiraju mišljenja da "ako je bolesna, neka se liječi", "kakva je to tenisačica ako ne može istrpiti malo stresa", da je "slabić", "umislila da je zvijezda, pa neće pred novinare", ali najviše od svega prisutan je stav da zbog svoje anksioznosti i napada panike (i zašto se uopće usudila priznati tu sramotu, smatraju anonimni) Naomi Osaka nema pravo da bude uzor, zvijezda, a svakako ne sportašica jer one bi, valjda, trebale biti isklesane od kamena i lišene svake emocije i ljudskosti.

Ovi komentari otkrivaju zapravo jednu od najvećih zabluda neukih pojedinaca i čitavih društava zastrašenih kompleksnošću ljudskog bića - biti pojačano osjetljiv na različite dimenzije i nijanse stvarnosti, reagirati, ponekad i intenzivnije, na životne okolnosti, biti često i uplašen, i nespreman za sve ono što nam posao, obitelj, emotivni odnosi, gubici, život uopće donose, sve to nisu znaci slabosti, već svjesnosti i humanosti, ukratko - sve su to znakovi da smo ljudi. Da nam je ponekad teško, često i nepodnošljivo, i da na to svi imamo pravo. Da se ne moramo nikome pravdati zbog toga, tražiti opravdanja i lagati da bismo prikrili iskustvo kroz koje prolazimo.

Komentari ukazuju i na široko rasprostranjen stav da pojedinci koji pate od anksioznog poremećaja i paničnih napada nemaju pravo da budu uspješni, nemaju što tražiti među "normalnima", kao i da su svaki njihov rezultat, dostignuće i uspjeh zapravo prevara jer se iza toga kriju fatalna slabost i kvar, preosjetljivost i "razmaženost", "nenormalnost" i "bolest".

 

je li Naomi Osaka uznemirila sve one koji vjeruju da se napetost, emocionalna tenzija i bilo koja vrsta psihološke smetnje moraju smjestiti na neku marginu, daleko od vidokruga? Da se moraju jasno označiti kako ih ne bismo pomiješali s onima koji su "normalni", ma što to danas značilo?

 

Beskrajno je važno da razumijemo da su anksiozni poremećaji i panični napadi dio života mnogih od nas - uspješnih, talentiranih glumaca i glumica, vještih i koncentriranih doktorica i doktora koji spašavaju živote, marljivih službenika i službenica na šalterima, nasmijanih susjeda koji s nama proćaskaju na stepeništu u zgradi, strpljivih nastavnika i nastavnica u školama i na fakultetima, odvjetnika, sportaša, novinara... Ne postoji neprobojna zaštita od posljedica stresa, pritisaka, kolotečine, mahnitosti radnog dana, žongliranja različitih nivoa obaveza i svako od nas ima pravo da na to reagira, da to procesuira, prihvati i s tim se nosi onako kako zna, može ili mora.

I baš svatko od nas, sa svim emocionalnim i psihološkim nelagodnostima koje anksiozni poremećaj i panični napadi donose, ima pravo da svoje kapacitete, radoznalost, ambiciju i želju za socijalizacijom, afirmacijom i samoaktualizacijom realizira i da za to dobije odgovarajuće priznanje i prepoznavanje.

Možda ono treba biti i veće, jer svatko od nas zna s koliko je energije, dnevnih samoohrabrenja, sumnji u sebe, briga i strahova do svojih rezultata ipak došao.

Anonimni komentatori o povlačenju Naomi Osake, nažalost, ukazuju na ogroman strah od slabosti i nepoznatog, koji je najlakše pretvoriti u napad, odbacivanje i izolaciju.

 

Sve to zajedno čini ovo naše, već teško i izazovno suvremeno okruženje još nepodnošljivijim, netolerantnijim i dodatno nesavladivim za sve one kojima su upravo potrebni dodatno razumijevanje, podrška i ohrabrenje, a najviše od svega prihvaćanje jer u svojim različitostima, svi smo zapravo isti - ranjiva, emotivna, osjetljiva ljudska bića.

 

Konačno, moj posao je vezan za svakodnevnu komunikaciju s mladim ljudima, onima koji se tek spremaju da zakorače u neki odrasli život i čiji će rad biti vezan ogromnim dijelom za ispitivanje i razumijevanje osećaja, konflikata, razrješavanje dilema i strahova i pretvaranje svega toga u nešto kreativno, umjetnički vrijedno. I na tom putu suočavaju se sa psihološkim izazovima koji ih mogu obeshrabriti, usporiti, uplašiti. Praveći svoje prve akademske i profesionalne korake i, kao i Naomi Osaka, ostvarujući prve velike rezultate koji ih ispunjavaju ponosom i pažnjom okoline, oni se možda po prvi put susreću s tim čudnim, nedefiniranim strahom i strepnjama. Najvažnija poruka koju im možemo poslati je da svaki anksiozni i panični napad, lupanje srca, gubljenje daha, osećaj depersonalizacije, vrtoglavice, nesanice, mučnine nisu nešto čega bi se trebali sramiti ili to skrivati. Sve to nije nešto što ih čini slabijima ili manje vrijednima, a svakako nije nešto što će njihove uspjehe učiniti bezvrijednima ili manje velikima. Nije nešto zbog čega bi se trebali ikome pravdati. Naprotiv.

Napredovat ćete, pobijeđivat ćete, pomicat ćete granice, osvajat ćete priznanja.

Anksioznost i panični napadi će postajati rjeđi, pa opet neshvatljivo česti, nestajat će i vraćati se, ali oni su samo još jedan dio života, savladiv uz pomoć i podršku i ni slučajno ne fatalan.

 

Anksioznost i panični napadi vas ne definiraju, oni vam ne uskraćuju nijedno pravo i oni vas ne čine manje vrijednima.

 

Znam to pouzdano jer su oni dio mog života od 16. godine i znam da, i s njima i usprkos njima, možemo baš sve što naumimo.

Tekst: Ana Martinoli

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više