Traži

Sve što trebate znati o Muzeju Apoksiomena

Sve što trebate znati o Muzeju Apoksiomena

Piše Ivan Dorotić


Fotografija: Maja Bosnić + Ivan Dorotić

Ne postoji priča u novijoj hrvatskoj povijesti koja ima tako zanimljiv kontekst, zaraznu naraciju, posebnu energiju i elemente senzacije, spektakla, ali i drame i trilera, kao što je priča o Apoksiomenu

Brončani atlet, tihi ambasador hrvatske kulture, helenistička atrakcija, čudo s Lošinja ili brend Mediterana, kako god ga zvali, ova impresivna i suludo vrijedna skulptura se 19 godina od pronalaska i 17 godina od vađenja iz mora, te nakon gotovo deset godina turneja po hrvatskim i svjetskim muzejima, vratila "doma", u Mali Lošinj, u novosagrađeni Muzej, osmišljen samo za njega. Da podsjetim, kip Apoksiomena slučajno je pronašao jedan belgijski ronilac, u blizini Lošinja, na dubini od 45 metara. Sve što je uslijedilo vrijedno je priče nekog dobrog bestsellera, a završava, odnosno tek sada kreće sa sasvim novim poglavljem, početkom rada Muzeja Apoksiomena koji je u subotu svečano otvorila predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

Apoksiomen

Zbilja je teško objektivno pisati o projektima kojih si dio, a na projektu Muzeja Apoksiomena angažiran sam posljednjih godinu dana, ponajprije s kolegama dizajnerima Anom Tomić i Marinom Krstačić-Furić te fotografkinjom Majom Bosnić kao koautor jedne od soba u postavu, a onda i kao fotograf. No, čini mi se da objektivnost ovdje svi skupa moramo malo ostaviti po strani te nekako zajednički, kao društvo u cjelini, pustiti na stranu politiku i stran(k)e, zasluge i ega, i siguran sam, jednoglasno zaključiti kako se u Malom Lošinju dogodila velika stvar za hrvatsku kulturu, i baštinu i arhitekturu, koja ima pozitivno opasan i velik doseg i potencijal, koje ćemo, nadam se, znati iskoristiti.

Nakon dugotrajnog angažmana i zadatka koji je ciljao proučiti sve o Apoksiomenu taj mladić, naizgled bezličnog, ali strahovito moćnog pogleda, zavuče vam se pod kožu. Neću u ovom tekstu otkriti sve one detalje o njemu koje mnogi još ne znaju, vezane za njegov pronalazak, otkrivanje njegove ljepote i značaja te ispričane i neispričane priče, pozvat ću vas da pratite rad Muzeja i njegove društvene mreže i tako, malo po malo, redak po redak, priču po priču, upoznate Apoksiomena, arheološku senzaciju i skulpturom ovjenčanog nepoznatog šesnaestogodišnjeg dječaka koji je, ni kriv ni dužan, postao najvrjednija hrvatska pokretna baština, zapravo neprocjenjive vrijednosti.

Kako i dostoji gospodinu kojem smo naredali sve ove epitete, nakon beskrajnih rasprava i natezanja gdje će mu biti konačan dom, još tamo 2009. godine maleni grad Mali Lošinj pobijedio je one velike, Zagreb, Zadar i Rijeku te ‘dobio' Apoksiomena.

Muzejski projekt, izabran na natječaju još 2009. godine, potpisuju Randić - Turato arhitekti, danas već bivši ured riječkih arhitekata Saše Randića i Idisa Turata, koji su projekt tada osmislili u suradnji s mladim studentima arhitekture (Hrvoje Sedlić i Janko Jelić) te inženjerima (Andrija Čuljak i Damir Šiljeg). Realizaciju projekta dalje vodi Idis Turato koji pak za neke od interijera angažira niz suradnika, vizualnih umjetnika, inženjera, stručnih suradnika i kreativaca, da mu pomognu ispričati željeni narativ i muzejsku turu koja bi vas, poput same skulpture, trebala ostaviti bez riječi.

Sve počinje na lošinjskoj rivi, u nekadašnjoj Palači Kvarner koja je, kako Turato voli naglasiti, izvana anonimna, još jedna u nizu kuća na malološinjskoj rivi, a iz daljine gotovo da ne odaje da se unutar nje događa nešto posebno, nešto važno i velebno, odvažan i projektantski virtuozan muzej.

Apoksiomen

foto

Sam konstrukt Muzeja baziran je na ideji Randića i Turata "kuće u kući", gdje su kao odgovor na konzervatorsku ‘zabranu' mijenjanja fasade Palače Kvarner izvana, i izostanak ikakvog pravila za čuvanje kuće iznutra, arhitekti odlučili anulirati sve etaže i kao vanjski korpus kuće ostaviti samo vanjsku fasadu. Unutar nje ubačeno je novo tijelo muzeja, takozvani arhitekton, čelična konstrukcija koja u sebi sadrži sve elemente Muzeja, sve prostore, sobe i scene koje se nižu jedna za drugom, da bi vas dovele do "jedinog" izloška - brončane skulpture Apoksiomena. Čelična struktura, u maniri austrijskog kipara Franza Westa, obložena je limenim poligonalnim elementima, zavarenim na licu mjesta. Izveli su je i varili lošinjski brodograditelji kojima je Turato dao bazične inpute o dimenzijama segmenata te ih ostavio da puste svoje potpise te načine varenja i slaganja. Rezultat je snažno upečatljiva suluda forma, grubo i nesavršeno "obučena" u lim. Kao sušti kontrapunkt nepravilnom bijelom kolosalnom objektu takozvanog arhitektona, jest ortogonalnost same "izdubljene" palače u koju je umetnut, a suprotnost dvaju arhitektonskih objekata nastavljaju i njihove boje. Sjajnom i gustom naslagom bijele boje, poput završnog sloja nekog broda, ulašteno je čelično bijelo tijelo Muzeja, a grubom strukturom, u hipnotičnoj Yves-klein plavoj boji, špricanim betonom obložena je unutarnja fasada zgrade palače. Spojevi ovih dvaju elemenata, osobito na rubu objekta, daju začudne i dinamične kombinacije punog i praznog, koje vas konstantno natjeravaju da gledate gore.

Apoksiomen

Apoksiomen

Početak razgleda muzejskog postava započinje u prizemlju gdje se spajaju bijelo i plavo, gdje funkcionalno odrađujete one standardne muzejske scenarije - info, karte, garderoba, shop. A onda sve starta pokretanjem eskalatora, valjda jedinog pokretnog stubišta na hrvatskim otocima, koji vas usisava i zvukom te umjerenom klaustrofobijom svoje dimenzije, kao tuba obložena u iste one varove, priprema za sve što ćete doživjeti. Prva izložbena soba u potpunosti je crna, atmosferom hladna i suzdržana, miriše na gumu kojom je obložena, a u njoj počinjete percipirati da ćete osim vizualnog i taktilnog iskustva u Muzeju imati i (dis)harmoničnu glazbenu podlogu, adekvatnu svakoj prostoriji. Crna soba na egzaktan način, kroz fakte, informacije, crteže i fotografije pojašnjava čitav kontekst grčkih skulptura, zatim pronalazak Apoksiomena, restauratorsko-konzervatorske radove na njemu, povijesni kontekst, važnost i dataciju. Postav ove sobe osmislila je Iskra Karniš Vidovič iz Hrvatskog restauratorskog zavoda s nizom suradnika i stručnjaka, a lentu na kojoj je sve navedeno prezentirano dizajnirala je Nikolina Jelavić Mitrović.


Apoksiomen


Apoksiomen

Apoksiomen

Sljedeća prostorija vizualno je najupečatljivija i, usudit ću se reći, vjerojatno je jedan od najosebujnijih interijerskih prostora u Hrvatskoj trenutačno. Šarenu sobu, kako je u muzejskom postavu nazivaju, potpisuje hrvatsko-nizozemski dizajnerski dvojac Kulenturato (David Kulen i Nora Turato), radi se o maloj projekcijskoj dvorani, a u njoj posjetitelji gledaju dokumentarni film o Apoksiomenu. Soba u potpunosti obložena tepihom realizirana je u suradnji s Regeneracijom Zabok, a inspirirana je tapiserijama i zidnim ornamentima koji su se izvodili u foajeima kino dvorana ranog 20. stoljeća. Živopisni ornamenti na tepisima sugeriraju kombinaciju motiva morskih trava, u kojima je Apoksiomen dva tisućljeća spavao na dnu mora, te pšenice i klasja koji su u njemu pronađeni. Prostor vas ambijentalnošću i ugodom reljefnih tepiha neminovno poziva da sjednete.

Apoksiomen

Apoksiomen

Apoksiomen

Nastavak obilaska, po završetku filma, vodi posjetitelja kroz žarko crveni prolaz, uski hodnik u kojem prostornost i glasnoća audio kulise intenziviraju sve do sada viđeno i potenciraju želju za daljnjim obilaskom. Izvan putanje kretanja, namjerno pozicionirana "sa strane", nalazi se Žuta soba, raj medijskog ludila, naslova i naslovnica, u kojem je jedina i najveća zvijezda gospodin Apoksiomen. Upravo ova soba mjesto je mog koautorskog angažmana pa ću je objektivno opisati kao prostor koji u maniri forenzike, ili uvida u mozak i radni prostor nekog Apoksiomenom opsjednutog čovjeka, čuva i kolažira sve novinske natpise, članke, naslovnice i internetske objave te objave na društvenim mrežama o Apoksiomenu i Muzeju, plakate, pozivnice i brojčane podatke s njegovih izložbi, sav onaj zvjezdani status koji je brončani mladić dosegao od prvog pojavljivanja u hrvatskoj javnosti do ogromne slave u najvažnijim svjetskim muzejima (Louvre, British Museum, Getty...). U maniri pravog celebrityja, soba je to posvećena samo njegovom medijskom životu, konceptualno kao sušta suprotnost spomenutoj Crnoj sobi.

Na video monitorima u sobi izmjenjuju se snimke nadzornih kamera iz Muzeja, ciljajući na "bigbrotherovski" efekt, u kombinaciji s dinamičnim vizualima koji izlistavaju sve naslove ikada objavljene o njemu, sve važne brojke i sve vizuale koje na internetu možete pronaći, a dinamiku medijskog ludila prati jednako intenzivni audio ritam. Kako i dostoji jednoj zvijezdi ovakvog kalibra, ovo je soba iz koje prvi put vidite Apoksiomena, segmentarno, iz jednog dosta neobičnog rakursa. Ideja sobe je da funkcionira kao "work in progress", te da se sve ono objavljeno o Apoksiomenu i Muzeju i nakon otvorenja arhivira, rezucka i lijepi, da se soba kontinuirano gradi i nadopunjava.

Apoksiomen

Apoksiomen

Nastavak obilaska Muzeja ide kroz Prolaz masline, vijugavo stepenište obloženo neobrađenim maslinovim drvom, koje tako intenzivno miriši i tako dojmljivo škripucka pod nogama, nastojeći postići cilj da vas teleportira u neki mikro svijet, možda blizak onaj malom mišiću ili nekom drugom glodavcu koji je, vjerovali ili ne, živio u kipu Apoksiomena do njegova pada u more. Niše na zidovima prolaza u malim klimatiziranim komorama prikazuju biljke i biljčice, sjemenke i grančice pronađene u skulpturi, kao i gnijezdo glodavca, koji su osobiti važne zato što je upravo njihovo organsko porijeklo, nakon laboratorijskih analiza, osiguralo da saznamo u kojem periodu je skulptura nastala, odakle je došla i da po pretpostavkama datira u 2. ili 1. st prije Krista. Iz prvog dijela ovog drvenog prolaza, ponovno kroz kratku sekvencu, vidite dio skulpture. Taj taman, mirišljav i glazbenom pozadinom naglašen prostor, finalna je točka na putanji do vrhunca, jer se iz nje ulazi u Bijelu sobu.

Apoksiomen

Apoksiomen

Kao sušti kontrapunkt svemu do tada doživljenom, nakon bezbroj informacija, intenzivnosti, boja, tekstura, kolorita, repetitivnosti, glazbe, oblika, tame i bojanog svjetla, dolazimo u sasvim monokromu Bijelu sobu - gotovo zasljepljujuće bjeline, nevelik prostor u kojem ste, kao što su arhitekti htjeli, jedan na jedan s Apoksiomenom. Nimalo dominantna skulptura, tek nešto veća od realnih proporcija čovjeka, nije na visokom podestu, nije udaljena od prolaznika niti posebno izdignuta, prostor sobe vas ostavlja sasvim blisko njemu te savršeno uspijeva postići taj efekt beskrajnog poštovanja spram nečeg što je tako blizu, nadohvat ruke, a opet potpuno nedodirljivo.

U ovoj sobi je potpuna tišina koja direktno kod posjetitelja potencira šapat i strahopoštovanje Atmosfera sobe koja vas dovodi do vrhunca bjeline i savršenog sveobuhvatnog prostornog pijedestala za skulpturu postigla je Vanja Ilić, arhitektica koju je arhitekt Turato pozvao da "obuće" prostoriju u translucentnu tekstilnu instalaciju, a projekt je izveden u realizaciji Atelijera Donassy. Ono što se idealno postiže ovom prostornom instalacijom, izrađenom od 130 metara kvadratnih tkanine, koja seže od poda do krovnog prozora odnosno "tuljca" na vrhu prostorije, je difuzna, nenametljiva rasvjeta kao neutralna pozadina za prezentaciju fascinantnog antičkog kipa, na čijem tijelu možete pregledati svaki detalj, i izgubiti se u bojama bronce i detaljima teksture same skulpture.

Apoksiomen

U trenutku kada obilazak sobe s Apoksiomenom završava, ako ste pomislili da je to to, da je susret s kipom bio kulminacija i da je vrhunac doživljen, turu završavate u Kaleidoskop sobi, vidikovcu pozicioniranom na samom vrhu Muzeja. Tu je spretnim projektantskim vještinama formiran strop od ogledala koja reflektiraju čitavu malološinjsku luku, i poput pravog kaleidoskopa u jednu sliku spajaju nebo, more, kuće, borove, rivu i brodice, ponovno vas hipnotizirajući da gledate gore, da pronalazite neobične perspektive i okidate beskrajne "selfije". Tu je priči kraj, a zapravo možda samo početak, jer će vas hashtagovi na zidu potaknuti da sve ono viđeno podijelite sa svijetom.

Apoksiomen

Apoksiomen

Sveobuhvatnost projekta i njegove dizajnerske odmjerenosti i kontroliranosti na svakom koraku postignuta je i vizualnim identitetom Muzeja, koji je radio mladi dizajner Luka Predragović, pobijedivši oštru konkurenciju od pedesetak radova na javnom dizajnerskom natječaju. Njegov dovitljivi rad, element (ne)postojećih očiju Apoksiomena kao naglašenog elementa koji ovdje postaje logo i identitet, utisnut je u fasadu Muzeja. Taj čin "Palače koja je progledala#, uz prateću signalistiku slova, jedini je označitelj koji vam u šetnji lošinjskom rivom pokazuje da se upravo u toj kući krije Muzej. No, Apoksiomena na Lošinju, osobito u Malom Lošinju, ne možete zaobići. Slava i doseg skulpture "prelili" su se po čitavom gradu i svakom mogućem kontekstu, pa danas tamo Apoksiomenovim imenom nazivaju hotele, restorane, torte i koktele, masaže i pizze, a sam brending destinacije "Otok vitalnosti" kao da vas suptilno poziva da zdravim životom i vježbanjem budete što sličniji njemu, tom tjelesnom idealu antičkog atlete.

Ono što je sigurno jest da je Mali Lošinj "u jednom danu" dobio skulpturu svjetskog značaja, prevažnu za hrvatski, ali i svjetski kontekst, turistički mamac i beskrajan potencijal, ali i kuću neosporive jedinstvenosti čija će arhitektura, osebujnost i fascinantni interijer priču o Apoksiomenu možebitno ispričati daleko dalje nego što bi to sama skulptura uspjela.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više