Search

Svijet se ruši, a mi od toga pravimo trending, izazove i hashtagove

Svijet se ruši, a mi od toga pravimo trending, izazove i hashtagove

Tekst: Jelena Mitić


Kada sam bila mala, dvije autobusne stanice od moje kuće, na tržnici, bila je smještena mala knjižnica. To je doslovno bio toliko mali prostor da sam ja zamišljala kako kao Alisa pijem napitak da se smanjim kad ulazim i jedem kolačić da narastem kad izađem. Uglavnom ovo nije priča o mjestu koje bih danas mogla nazvati najboljim prijateljem iz djetinjstva, iako jednom ću je ispričati svakako. Da ne duljim, u toj knjižnici je radila žena koja me je baš ozbiljno shvaćala i svakog utorka me je čekao njen izbor za sljedeći tjedan, koji ja nisam preispitivala jer sam je doživljavala kao majku svih knjiga. Koliko me je ozbiljno shvaćala svjedoči činjenica da sam Lolitu od Nabokova pročitala s nepunih 12 godina života, premda to meni govori koliko je ta žena znala što radi, jer sam u ranoj mladosti naučila da ne romantiziram izopačene odnose (donekle). U jednoj od tura našla se Pokondirena tikva i sjećam se kako sam na putu ka kući zamišljala da je u pitanju priča o djevojci koja živi u tikvi iz koje ne može izaći dok ne savlada niz izazova (140 godina kasnije nisam se oslobodila tog poremećaja da izmišljam narativ u nadi da ću izbjeći okrutnost života ili možda još gore dosadu). Sjećam se svog razočaranja kao jučer, ne u Jovana Steriju Popovića, već u knjižničarkin izbor, jer na ljetnom odmoru želiš heroine i heroje, a ne životne lekcije i tu počinje moj problem s konceptom ,,ma pusti budalu“ jer je netko napisao knjigu o toj budali.

Kada je stigao red da čitam "Pokondirenu tikvu" sjećam se kako sam zamišljala da je u pitanju priča o djevojci koja živi u tikvi iz koje ne može izaći dok ne savlada niz izazova (140 godina kasnije nisam se oslobodila tog poremećaja da izmišljam narativ u nadi da ću izbjeći okrutnost života ili možda još gore dosadu)

Kada sam malo narasla dogodile su se društvene mreže i sad shvaćam da je knjižničarka znala što će nas snaći, pa me je pripremala od malih nogu, ali ja sam tek nedavno shvatila da mi živimo u svijetu Fema koje se ne odriču svog porijekla zbog luksuza, što je također pogrešno ali ima više smisla, već zbog nekih brojeva i lažne slike o sebi u svijetu koji ne postoji. Ta suluda opčinjenost brojevima dovela nas je do toga da živimo prema pravilima koja su iznjedrila toliko lažnih prijateljstava, lažnih ljubavi, lažnih zanimanja, lažnih osmjeha i što je najgore lažnih likova kojih ima toliko, da ako se ne izmakneš i ne sagledaš situaciju iz daljine, počneš vjerovati u jednu opću laž. Iako ništa ne štima i sve djeluje tako pogrešno, jednostavno voziš se, jer iskakanje iz automobila u punoj brzini uglavnom nije opcija, a i u čovjekovoj prirodi je da se prilagodi da bi preživio i eto nas tu gdje smo. Kako mi je prečesto počelo padati na pamet kako bi bilo sjajno da se slupamo i da prestanimo voziti, jer mi je toliko neugodno da ne znam što ću sa sobom, ja sam iskočila u stilu Brucea Willisa, šarmantno se pokupila i nisam se okrenula ni da mahnem. Lažem, mahnula sam jer su za mene brojevi bili ljudi s kojima sam svakodnevno komunicirala i znala kako im se zovu djeca, kućni ljubimci, dečki, djevojke, majke, bake, profesori, s kojima sam preživljavala krize kakve sa sobom još nisam preživjela, ali nisam mahnula vozaču i glavnoj postavi, jer su za mene oni zaista samo brojevi s obzirom na to da od ljudskosti nisam vidjela ni lj.

Suluda opčinjenost brojevima dovela nas je do toga da živimo prema pravilima koja su iznjedrila toliko lažnih prijateljstava, lažnih ljubavi, lažnih zanimanja, lažnih osmijeha i što je najgore lažnih likova kojih ima toliko, da ako se ne izmakneš i ne sagledaš situaciju iz daljine, počneš vjerovati u jednu opću laž

Možda se nismo prijavili za to, ali u rukama imamo toliko moćno oružje, platformu koja nam omogućava da se ujedinimo sa svih krajeva svijeta, da komuniciramo i razmjenjujemo informacije koje bi nam pomogle da ne budemo ta izmanipulirana masa koja je toliko ignorantna i ograničena, ali mi smo tu, mašemo nekim brojevima i swipe up-ovima kao da smo otišli na Mjesec tri puta, a ne prikazivali fragmente života u virtualnoj galeriji. Svijet se ruši, a mi od toga pravimo trending, izazove i hashtagove. Biramo koji je problem dovoljno „Instagram worthy“ da bismo se uopće bavili njime, iako se doduše baš i ne bavimo, jer da se zaista svi bavimo time, problema ne bi ni bilo. Aktivizam je zamijenio fotografije u bikiniju i osigurao siguran lajk među pokondirenim tikvama koje se međusobno podržavaju i jedino što aktivno rade je sudjelovanje u konstruiranju izopačenog svijeta bez empatije i zdravog razuma generalno.

Priča o mentalnom zdravlju svela se na ponavljanje fraza koje bi trebale magično izliječiti anksioznost, a koje pišu ljudi koji tu anksioznost izazivaju i nama i sebi. George Floyd je postao crni kvadrat, femicid u Turskoj crno bijeli selfie, protesti su highlight koji stoji kao podsjetnik na vrijeme kada su jedva čekali da se sve završi kako bi mogli nastaviti s reklamnim kampanjama ili prikazima njihove svakodnevice, koja je sve samo nije svakodnevna i realna. Što se dogodilo s borbom protiv rasizma? Još je ljudi izgubilo život nakon, kao i prije Georgea Floyda? Ljudi umiru od gladi! Te iste žrtve rasizma rade u jezivim uvjetima da bi korisnici Instagrama imali sadržaj, jer u stvarnom životu ponovljena odjevna kombinacija nije tako bitna stvar. Što se dogodilo sa širenjem informacije da žene ubijaju kao da njihovi životi nemaju nikakvu vrijednost? Što je bilo s podrškom osobama s teškoćama u razvoju čija egzistencija ovisi od kupovine časopisa koji prodaju na ulici? To su samo teme koje su imale privilegiju biti spomenute jer osiguravaju siguran opstanak na Zuckerbergovom brodu. Dogodilo se to da je važnije na kraju dana nabrojati tko nije ispoštovao Instagram proceduru nego zaista sudjelovati u promjeni. Nisam mislila da ću ikada ovo pomisliti, a kamoli priznati, ali u procesu prihvaćanja realnosti, počela sam poštovati ljude koji okreću glavu svemu što uznemirava njihov MikroKosmos, jer na kraju dana barem znate na čemu ste. Kad izbije požar oni neće krenuti u spasilačku akciju, što je legitimno i pošteno, za razliku od većine koja se pojavi u stilu reality zvijezde koja je planirala ugrijati vodu u bazenu šalicom vruće vode, bez ikakve namjere da ugase požar, ali s namjerom da budu viđeni u akciji, jer se sve to negdje zapisuje. Sve što smo dotakli je obesmišljeno i spakirano u kvadrat od 1080x1080 piksela i mi smo nekako ok s tim.


Svijet se ruši, a mi od toga pravimo trending, izazove i hashtagove. Biramo koji je problem dovoljno "instagram worthy" da bismo se uopće bavili njime, iako se doduše baš i ne bavimo, jer da se zaista svi bavimo time, problema ne bi ni bilo.

U čemu je poanta cijelog ovog cirkusa, kada stigneš do cilja, ako uopće postoji cilj, čeka li te formula za besmrtnost ili mir u svijetu? Možda nakon određenog vremena i mukotrpnog truda, kada iscrpiš svu svoju energiju da se održiš na virtualnoj površini vode, dođe zlatna ribica iz Silikonske doline da ti ispuni tri želje? Čisto sumnjam i zato čestitam svim Femama, laž je postala istina. Ali ne mogu se ne zapitati, zašto bi netko izabrao takav put, prepun frustracija i nesigurnosti koje rastu s brojem pored profilne fotografije? Gomila nekih besmislenih pravila koja se moraju ispoštovati kako bi se zadržala slika koja krije prazninu koja bi nas sve mogla progutati, a ne jednog čovjeka. Ego drži mikrofon i ne pušta, jer nijedan pljesak nije dovoljno glasan da ga zadovolji. Možda to stvarno tako treba i ne može drugačije u ovoj eri, ali ako iskočite iz vlaka shvatit ćete da jedina brojka koja vrijedi jeste ona na satu jer život se događa i prolazi dok se lažno osmjehujete lažnom uspjehu i stvarnom neuspjehu, lažnim prijateljima lažnom stilu života, lažnim ljubavima, lažnim vrijednostima, lažnim potvrdama, i brojevima koji zaista ništa ne znače.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više