Search

Tko se boji neuspjeha još?

Tko se boji neuspjeha još?

Tekst: BURO.


Nekada, ako se itko tog vremena uopće i sjeća, jer u brzini kojom se sve mijenja dvije godine djeluju kao deset, sve je bilo pitanje uspješnosti. Pitanje savršenog izgleda, savršenog javnog imidža, idealne slike koju šaljemo o sebi, gdje bilo kakav fail nije bio ni ponuđena ni dozvoljena opcija. Ako plačeš, plači u sebi. Ako padaš to uradi tako da nitko ne vidi, i naravno, gledaj kako da što prije ustaneš.

Povijest kulture oduvijek pamti da timeline funkcionira po principu suprotnosti. Bilo je pitanje trenutka kada će se stvari zaokrenuti za 180 stupnjeva, i kada ćemo doći na sasvim suprotnu stranu spektra. Na onu na kojoj se više nitko ne izluđuje mišlju da može još bolje i time da mora biti savršen. Današnji svijet možda nije bogznašto i ima svojih mana, toliko da bolje da ne počinjemo s nabrajanjem, ali mu se mora odati priznanje da se barem po pitanju različitosti i prestanka diktature idealnog napravilo mnogo.

Tako smo došli i do toga da se dosta priča o osobnim izazovima, poteškoćama i problemima, i uopće nije pretjerano ako kažemo da živimo u vremenu u kojem je neuspjeh postao sve. Gotovo pa religija u kojoj je beketovska misao, “fail again, fail better”, postala sveta parola.

Mnogi izuzetno uspješni ljudi kunu se u neuspjeh kao neophodan obred prelaska u svijet ozbiljnog uspjeha i pravih, velikih inovacija koje mijenjaju svijet. Ako biste bilo koga od velikih imena s liste onih koji najviše zarađuju pitali koja je tajna uspjeha gotovo bi vam sigurno odgovorili “risks and fuck-ups”. To su ključni čimbenici formule za one koji žele mijenjati svijet i kao što osnivač Tesle, Elon Musk, kaže “ako ne griješiš, ne praviš pomak”. Astro Teller, direktor Google X, odnedavno samo “X” je čak jednom prilikom objašnjavao i kako je neuspjeh toliko važan, i toliko je značajno prepoznati ga, i naučiti iz njega, da njihova tvrtka nagrađuje zaposlene koji priznaju da je projekt na kojem rade propast i da ne napreduje kako treba. Taj zaposleni dobiva “failure bonus”, a ako se finalno utvrdi da je projekt stvarno propast i svi se slože da od njega treba dići ruke, onda slijede “failure parties” na kojima se slavi što se tim oslobodio projekta koji ih je samo držao na mjestu. Zvuči genijalno i suludo istovremeno, ali Teller ima ozbiljnu teoriju oko toga, a i TED Talk "The unexpected benefit of celebrating failure" koji je pregledan skoro 300.000 puta, pa vi vidite je li to baš tako besmislena priča.

Ima nešto u neuspjehu, činjenici da smo ohrabreni podijeliti svoja iskustva i da smo podržani kada smo loši da bismo bili još bolji, što je nevjerojatno privlačno i ljudski, toliko da je nemoguće ne biti mu naklonjen.

Tako se, malo po malo neuspjeh iz redova savjeta najuspješnijih prebacio i u svakodnevni život. Od jednog od najslušanijih podcasta “How To Fail” u kojem Elizabeth Day intervjuira mnoge poznate ličnosti od Lily Allen do Phoebe Waller-Bridge o njihovim osobnim padovima i životnim turbulencijama, do osobnih ispovijesti daleko manje poznatih širom Instagrama i TikToka. Suvremena kultura je brzo i bombastično postala opsjednuta idejom o neuspjehu, i danas ćete mnogo lakše naći nekoga tko iskreno priča o teškim fazama u svom životu nego o tome kako je sve super.

Međutim, ono što se s pravom postavlja kao pitanje jest imamo li zaista svi pravo na njega? Je li pravi i veliki neuspjeh zapravo privilegija rezervirana za one koji si ga mogu priuštiti? Jer ruku na srce, osim što na sav glas pričamo o njemu, nije baš istina da svi imaju dovoljno mogućnosti i sigurnosti u životu da zaista podnesu pad tako maestralno i izađu jači i bolji.

Negativna strana fetišizacije neuspjeha je upravo to što na svaku osobu koja propovijeda neuspjeh kao neophodnost da bi se postalo bolja, snažnija, uspješnija individua, dolazi barem desetoro onih koji nisu prešli u taj viši svijet i koji su propali jednom za svagda.

Gigantski neuspjesi i velika ulaganja koja možemo dozvoliti sebi i prihvatiti ih s filozofskim mirom, su opcija izgledna samo onima koji ni ne znaju što riječ “neuspjeh” znači u svom pravom i punom smislu. Baš zbog toga što jest privilegija, oni najuspješniji najviše pričaju o njemu, i sami se ruše se sa svojih pijedestala dokazujući time da su i oni ljudi, iako na privilegiranim pozicijama.

Ipak, čak i kao takva, nekada i potpuno fejk i mahom u cilju boljeg self-marketinga, priča o osobnim neuspjesima je neophodna. Na nama je da odaberemo kome ćemo, koliko i za što vjerovati, da napravimo svoj koordinatni sistem smisla, ali definicija (ne)uspjeha je neophodna zato što se iza neuspjeha kriju pogrešivost i ranjivost, a iza priče o njemu hrabrost. A upravo to nam najviše pomaže da se povežemo na najdubljem mogućem nivou. Ljudskom. I naravno da će upravo zato neuspjeh mnogi pokušati eksploatirati, ali se zato i u pričama i dijeljenjima, otvaraju i mnogi predivni prostori zajedništva i osnaživanja.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više