Search

\"Tu si gdje si\" iliti znamo li uopće biti zadovoljni?

"Tu si gdje si" iliti znamo li uopće biti zadovoljni?

Tekst: BURO.


Kako vrijeme prolazi, iskreno, postajem sve više sumnjičava prema zadovoljnim ljudima. U trenucima vrhunske zahvalnosti svemu što postoji na tome što postoji, istina je da sam i sama sklona epizodama u kojima sam zadovoljna onim što imam, i u kojima ne čeznem za dalekim destinacijama, nepoznatim licima, i nekim drugim životima i pričama, nego mi je sasvim taman sve gdje jesam, i ništa ne bih mijenjala sve da mi se i samo ponudi. Ti dani ipak mahom ostaju u manjini i u statusu kurioziteta i kao svako normalno ljudsko biće najčešće se moram natjerati da uvidim da sve što je lijepo zaista to i jest, i ozbiljno pazim kako se krećem kroz dan ne bih li naletjela na “tko sam ja?”, “što želim?”, “jesam li stvarno sretna” i “koja je poanta svega uostalom?” misaone nagazne mine. Tako zapravo većinu vremena provodim u naizmjeničnim energetskim pražnjenjima: u osjećaju da vjerojatno stvarno ništa nema nekog pretjeranog smisla i upornom traganju za istim, nadajući se da ću negdje na tom putu naletjeti na neki vatromet ili iznenada uletjeti u efemerni spektakl od kojeg će mi se zavrtjeti u glavi. Realnost je takva da su ti spektakli baš rijetkost, ali da valjda zato i stalno tragamo za njima, jer su malo magije, izlet i bijeg u nešto nepoznato.

Ima međutim tih nekih ljudi koji ne prakticiraju niti jedan oblik eskapizma. Ne sanjare, ne gube se u potencijalnim scenarijima već žive ove koje imaju, znali su gdje idu, tu su i stigli, i time su očekivano i zadovoljni. Male porculanske figurice koje stoje na najvišoj polici, udaljene od svih naših prašnjavih sumnji i ofucanih nesigurnosti, savršene u svemu što jesu. Jedan moj prijatelj ima teoriju da takvim ljudima ne treba vjerovati, jer neki manjak ili pameti ili ambicije sigurno postoji čim su tako lako navedeni da vjeruju da su sretni, i usprkos tome što bi po ovoj dosta laskavoj računici značilo da sam sa svojom “trči, trči pa egzistencijalna kriza” dinamikom, natprosječno pametna i ambiciozna, činjenica je da nisam sigurna da je u pravu.

"Tu si gdje si" iliti znamo li uopće biti zadovoljni? (фото 1)

Mislim da je predivno ne željeti pobjeći, ne biti gonjen iznutra neizdrživim mislima i privučen svim novim što svjetluca, biti miran tu gdje jesi, ne misliti konstantno da je sve drugo bolje, i ne živjeti sa stalno spremnim koferima što mentalnim što stvarnim i jednom nogom uvijek ka negdje. Ka destinaciji kojoj ne znaš ni ime ni lokaciju. Mislim da je predivno samo što ne znam kako se to radi, i dok moj spomenuti prijatelj smatra da je s tim toksično zadovoljnima opasno i komunicirati, ja u tim susretima neurotično tragam za njihovim tajnim znanjima ali i sitnim manama. Za tananim nesigurnostima, kolebljivim pauzama u govoru, najsitnijim nedosljednostima, makar i blagim nezadovoljstvima koja bi mi dokazala da i oni razmišljaju o tome da žele još nešto više od života. Lovim bilo kakvu naznaku, i treptaj u kojem ću shvatiti da je i ova osoba svako jutro na granici da zaokrene kurs vlastitog života po cijenu i da sve upropasti eto tek tako. Divim se onima koji znaju kako da ga upropaste kad dođe vrijeme za to. Kao kad baciš tanjur o zid i znaš da će ti biti žao i da ćeš ga poslije ti skupljati, ali svejedno to napraviš jer ti treba i jer je ta sekunda slobode vrednija od svega. Ove zadovoljne samo gledam dugo, analiziram i vrebam, pa malo zavidim i pokušavamprozrijeti kako oni to tako, a malo i da se uvjerim da zapravo samo nisu dobro promislili ovo pitanje o sreći i zadovoljstvu, i da smo svi na istoj stranici.

"Tu si gdje si" iliti znamo li uopće biti zadovoljni? (фото 2)

I dok tako živim u ideji da je negdje drugdje sigurno bolje i ljepše, naiđem i na podatak da nas izgleda ima podosta koji to mislimo. Gotovo trećina Njujorčana nije zadovoljna svojim gradom i želi se odseliti. Polovina stanovnika Londona, ima nešto za reći protiv svog grada i želi otići iz njega, a prema statistikama iz Beča, odatle ne žele otići samo oni koji su tek došli. Rođeni Bečani nisu tako sigurni. Čak i onaj još ljepši i senzacionalniji Beč s kraja 19. i početka 20. stoljeća dijeli istu sudbinu i čini se da su pored toga što su bili genijalni Sigmund Freud, Ludwig Wittgenstein, Thomas Bernhard, i Elfriede Jelinek imali još nešto zajedničko. Bili su Bečani koje mrze Beč i žele otići iz njega. Dakle, imamo još jednu svjetsku boljku koja za promjenu nije virus, a nije ni produkt polupanog društva i sistema u kojem živimo u 21. vijeku. Izvanvremenska je i nadindividualna, a to se sjetim i svaki put kada se ispričam s nepoznatom osobom u autobusu o katastrofama gradskog prijevoza ali i svemu ostalom što ne štima u ovom gradu. Iste stvari nas iritiraju, iste nas drže, pa isto ne odlazimo iz “ovog užasa” i u tome prepoznajem da je baš to priroda nezadovoljstva. Ljudski univerzalna i nikada se ne rješava tako što se spakiraš i stvarno odeš, jer te prati svuda. New York iz mašte nije ovaj stvarni i u njega vjeruju samo oni koji o njemu maštaju. Kojima je nedostižan. I nisam sigurna da znam od čega bježimo, to jest mislimo da ćemo pobjeći, ni što tražimo niti kako se biva zadovoljnim, ali znam da to radimo svi. I bježimo i tragamo i vježbamo taj mindfulness. Nekad uspije, a nekad baš i ne.

"Tu si gdje si" iliti znamo li uopće biti zadovoljni? (фото 3)

Jer zapravo sve je jedan veliki fernweh. Ta čarobna neprevediva riječ koja se odnosi na čežnju za udaljenim mjestima, za onima na kojima nikada nismo bili, koja nismo posjetili, koja možda i ne postoje, koja je mnogo više od čežnje, i definitivno mnogo više od samih mjesta, a mnogo prije sve ono gdje nismo. Ali možda u tome i jest fora. U svemu onome gdje nas nema.

U svojoj knjizi "O ljubavi" Alain de Boton podsjeća na jednu prilično sumornu i isto toliko upornu zapadnjačku misao s dugom tradicijom, koja tvrdi da je ljubav u svojoj biti samo neuzvraćeno, marksističko osjećanje gdje se želja može razviti samo na nemogućnosti uzajamnosti. “Nije uobičajeno voljeti ono što imaš”, kaže Anatole France, de Botton se donekle slaže, a ja ne znam što da mislim, ali malo mi izgleda da se možda o tome radi. U tom slučaju je onda sve ono za čime se traga ništa drugo do pravca. Samo pravac u kojem trčiš, ali nikako cilj, i možda je stvarno samo važno nigdje ne stići.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više