Traži

\"U idealnom bi društvu uloga dekanice trebala biti izvan (dnevne) politike\"

"U idealnom bi društvu uloga dekanice trebala biti izvan (dnevne) politike"

Intervju: Franka Perković


Fotografija: John Pavlish

Franka Perković (1969.) redateljica je, predavačica, a odnedavno i druga u povijesti dekanica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je niza strukovnih nagrada...

Od 1999. do 2006. radila je kao voditeljica Dječjeg kazališta Dubrava i producirala 17 premijera u sedam repertoarnih godina. Kazalište koje je zatekla bilo je do 1999. godine potpuno amatersko. Njezinom inicijativom u potpunosti je renoviran sustav tona i rasvjete, a uključivanjem profesionalnih kazališnih umjetnika (Dubravko Mihanović, Mario Kovač, Aida Bukvić, Dora Ruždjak, Marija Kohn, Vicko Bilandžić, Jelena Lopatić, Ivo Knezović, Barbara Bourek....) stasalo je u profesionalno dječje kazalište, koje svoju vrijednost kontinuirano potvrđuje pred zagrebačkom publikom, na hrvatskim i međunarodnim kazališnim festivalima.

Franka Perković

Svojom odlukom 2006. godine napušta mjesto voditeljice kazališta. Godine 2001. s Dorom Ruždjak osniva i volonterski vodi kazališnu družinu KUFER - Kazališnu udrugu frustriranih redatelja. Do 2012. producirala je unutar KUFER-a 25 predstava. KUFER je zamišljen kao platforma mladih umjetnika, prilika da se okupe vođeni estetskim i/ili generacijskim kazališnim motivima te da istraže svoje kreativne potencije u gotovo laboratorijskim uvjetima. Do sada je u KUFER-ovim produkcijama sudjelovalo više od stotinu hrvatskih i inozemnih umjetnika. Veliku većinu njih činili su (tada) studenti ADU, a danas već afirmirani kazališni ljudi - Mario Kovač, Tomislav Pavković, Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Mladen Vukić, Anica Tomić, Franjo Dijak, Bojan Navojec, Jadranka Đokić, Antonija Stanišić, Renata Sabljak, Ozren Grabarić i mnogi drugi).

Produkcije KUFER-a gostovale su na svim relevantnim hrvatskim i mnogim inozemnim kazališnim festivalima, osvojivši značajan broj nagrada i priznanja. 2012. godine Dora Ruždjak i Franka Perković odlučuju prepustiti KUFER mlađem kazališnom naraštaju te ga prenose na dramaturginju Vedranu Klepicu i producenticu Petru Glad. Bila je članica HDDU-a od 2005. do 2016.g. kada izlazi iz lošeg društva zbog političke impotencije koju je u datom trenutku vodstvo iskazalo. Od 2007.g. do 2009. bila je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Iste je godine zaposlena na ADU, odsjeku Glume. Ove je godine postala dekanica, što je i povod ovome razgovoru, kao i nova predstava koju priprema u Teatru &TD.


Vi ste, ako se ne varam tek druga žena u povijesti ADU koja je postala dekanica. Dosta tragično, s obzirom na to da smo u 2016. Kod nas je i dalje malo žena u politici, a odnedavno se u medijskom kokošinjcu pojavio termin "drugotna". Pitanje je dakle: kako se osjećate kao druga dekanica ADU-a i kojim smjerom želite ići?
Ako postavimo stvar ovako - u posljednjih je 20-ak godina na čelu Akademije bilo 5 dekana (uključujući mene) od čega dvije dekanice, stvar ne zvuči toliko loše. Još bolje zvuči činjenica da su prodekanska mjesta ravnopravno podijeljena (2:2) te da na ADU u ovom trenutku odsjeke i katedre vodi 10 kolegica (u odnosu na 7 kolega). Naravno da najviše veseli podatak o sve većem, ponekad i premoćnom broju upisanih studentica na tradicionalno "muške" studijske programe poput, Kazališne i Filmske režije i Snimanja. S druge strane, na zagrebačkom Sveučilištu 34 sastavnice vodi 28 dekana i samo 6 dekanica. Ne samo brojke, nego i opća atmosfera na Akademiji pridonose da se kao članica te zajednice, pa i kao dekanica, osjećam izvrsnoIako polako uzmiče pred realitetom, u javnosti još uvijek postoji percepcija o Akademiji kao konzervativnoj instituciji, bilo u estetskom, bilo u društvenom smislu. Šire ju ljudi koji su Akademiju upoznali u nekom davnom vremenu, često i ljudi pomalo traumatizirani činjenicom da na Akademiji nikada nisu uspjeli studirati. Razumijem ih, i ja sam ju upisala tek nakon trećeg pokušaja i svojedobno sam također osjećala intenzivan strah i prezir prolazeći pored te sumorne fasade. No Akademija, a Akademija su ljudi - studenti, nastavnici, suradnici... se prirodno mijenja u vremenu. Neki dan je na ZFF-u bila premijera fantastičnog filma "Ne gledaj mi u pijat" scenaristice i redateljice Hane Jušić koja je, kao i jedan od glavnih glumaca, Nikša Butijer, asistentica na Akademiji. Akademija - to su i Bobo Jelčić, Sandra Vitaljić, Petra Hrašćanec, Saša Božić, Anja Maksić Japundžić, Jasna Žmak, Una Bauer, Zvonimir Jurić; zatim studenti poput Tihane Lazović, Dine Pešuta ili Tomislava Šobana... da ne nabrajam dalje, vjerujem da ćeš se složiti da se ne radi o uskomislećim mediokritetima, već o nekima od najkvalitetnijih ljudi koje ova zemlja ima. Pa, i u ovim politički ružnim i vrlo opasnim vremenima članovi te zajednice, bez obzira na različita politička ili ideološka osobna opredjeljenja, pronašli su i jasno formulirali zajednički stav o agresivnim napadima na Kurikularnu reformu ili na profesora Zrinka Ogrestu i druge naše kolege u HAVC-u. Ponosna sam i na studentice Dramaturgije Espi Tomičić i Doroteu Šušak koje su prije nekoliko mjeseci podigle šatore ispred MZOS-a i natjerale bivšeg ministra i državnu administraciju da riješi problem zaostalih stipendija. Da ne ispadne da idealiziram, Akademija su i ljudi s kojima se duboko ne slažem oko mnogih važnih pitanja, ljudi koje profesionalno uvažavam kao kolege, no privatno kolutam očima na njihove umjetničke ili druge javne istupe, kao što uostalom i oni kolutaju na moje. Ali zaista vjerujem u različitost i smatram ju bogatstvom svakog društva, pa i ovog Akademijskog.

Franka Perković

Ono što me kao dekanicu trenutno uistinu brine jest činjenica da smo u trenutnim uvjetima financiranja visokog obrazovanja, koje propisuje iznos subvencije prema broju upisanih studenata, a ne prema objektivnim potrebama nastavnih programa, financijski na rubu katastrofe. Ovaj nas sustav praktički tjera da upišemo 50% studenata više nego što ih trenutno imamo, da im po mogućnosti naplatimo školarine i da si tako osiguramo potrebna financijska sredstva. Naravno da to nećemo učiniti, jer smo svjesni svoje odgovornosti prema našim studentima i budućnosti hrvatske kazališne, filmske i plesne scene. Kako će ova zemlja riješiti problem financiranja umjetničke nastave (a to je problem koji devastira i Akademiju likovnih umjetnosti i Muzičku akademiju), odnosno na koji će način osigurati budućnost i razvoj svoje umjetnosti i kulture, ja nemam pojma. Protekle su vlade bile zaokupljene preživljavanjem vlastitih mandata, pa sam pomalo skeptična oko mogućnosti da aktualna bude dovoljno snažna da stvori strategiju kojom će opisati kakvom vidi Hrvatsku 2037. Velim, skeptična sam, no jedva čekam da netko raspe tu moju skepsu.

A znači li ti što riječ "drugotna"?
Riječ "drugotna" podsjeća me na divljački ispad jednog svećenika kojemu sam zaboravila ime. No, upamtila sam ime Lane Bobić, studentice teologije koja je pametno i argumentirano zakucala odgovor tom gospodinu.

Franka Perković

Osjećaš li i ti svu tragičnost u tome da sam prvo pitanje ovako postavio i da se tome, kao javnost, još uvijek moramo diviti. Ja kao novinar osjećam obvezu to istaknuti... nego, da nastavimo u revijalnom tonu. Franka, misliš li da će neokonzervativci u konačnici uspjeti zabraniti ženama njihovo pravo na tijelo, pravo da same, dakle, odluče žele li abortirati ili ne?
Neće. Prije svega zato što će žene, ukoliko bude trebalo, to svoje pravo oteti pod svaku cijenu. Kao što su ga i u prošlosti otimale, kao što su napokon otele i sva druga prava za koja danas kažemo da su ih stekle. Mislim da su muškarci koji danas sjede u saboru i vladi itekako svjesni rata u kojem će se naći sa "svojim" ženama, kćerima i majkama ako zakorače na tamnu stranu pitanja o abortusu. I ne koristim ovdje riječ "rat" tek tako, osobno to zaista tako osjećam - kao čistu fizičku agresiju. Mislim da je kratki izlet u "novu hrvatsku paradigmu" koji nam je priuštila prošla vlada većem dijelu građana sklonih konzervativnim vrijednostima donekle osvijestio u koji mrak ih vodi neokonzervativna revolucija, pokazao je to već prosvjedni skup od 20.000 "čekača tramvaja", a pokazuju to i izjave novog premijera i članova njegove vlade.

Uloga dekanice je par excellence politička uloga. Pratite li stanje na Filozofskom fakultetu, opću tendenciju ka klerikalizaciji društva. Jasno je, to se ne smije ignorirati, međutim - kojim se alatima boriti?
U idealnom bi društvu, a i prema Etičkom kodeksu Sveučilišta, uloga dekanice trebala biti izvan (dnevne) politike. Vjerujem da je važno odbiti postati oruđe dnevne politike i mislim da na tome trebamo inzistirati, jer je to stvar naše odgovornosti, no članovi akademske zajednice nemaju pravo biti elita neokrznuti političkim, sve kad bi to i bilo moguće.
Nemam neki pametan odgovor kako se boriti, svaka nova situacija zahtijeva novi odgovor. Iako ništa zapravo nije novo. Većina ovoga što nam se događa bolno se poklapa s Pasolinijevim tekstom "Prva prava desničarska revolucija" iz 1973. u kojemu govori o dva aspekta reakcije koja se u Italiji događa od početka 70-ih - onom površinskom i prepoznatljivom (neofašizam, klerikalni tradicionalizam) koji samo prikriva jedan dublji, suštinski, opasniji revolucionarni aspekt koji se tiče nove paradigme društvenih odnosa nastale u uvjetima razvoja tehnologije i masovne potrošnje. Pasolini ističe paradoks prema kojemu ovaj drugi aspekt suštinski razara vrijednosti za koje se prvi, koji ga samo prikriva, bori - obitelj, kulturu, Crkvu...
Bojim se da mi "na ljevici" to često propuštamo, a baš mi nikako ne bismo smjeli ako zaista vjerujemo u vrijednosti koje zastupamo. Na koncu, nije baš plodonosno boriti se na način da ljudima govorimo da su zatucani idioti. Zato - razgovarajmo, artikulirajmo vlastite stavove, pokušajmo razumjeti drugačije mišljenje, pa opet malo razgovarajmo... dok ide, pa i malo nakon toga. Sve dok postoji i najmanja mogućnost da nas onaj drugi čuje. Nakon toga, ako nam npr. zaprijeti nasilje koje smo spominjali razgovarajući o pravu na abortus, ne znam... divim se Ghandiju, ali ja nisam tako dobra osoba.

Franka Perković


Svojim si razvodom podržala LGBTIQ osobe nakon referenduma. U svojoj radnoj okolini, siguran sam da se srećeš s različitim političkim profilima. Kako su ljudi reagirali na tu vašu, moram reći - iznimnu i hvalevrijednu gestu?
Ljudi do kojih mi je stalo, prije svega naši prijatelji radi kojih smo to učinili, bili su dirnuti tom gestom i mislim da smo im na trenutak malo olakšali osjećaj isključenosti i poniženja koje im je priuštio taj odvratni referendum. Što se tiče ostalih, potpuno mi je svejedno što misle, čujem svakakve budalaštine, no ne uzrujavaju me. Sada su prošle gotovo četiri godine od te naše odluke, za koju smo znali da je simbolička gesta ograničenog dosega, koja će nekim ljudima, pa i nama dvoma, pružiti samo trenutno olakšanje.

U međuvremenu se nismo (kao što dosta ljudi iz meni nedokučivog razloga pretpostavlja) ponovno vjenčali, nego živimo u divljem braku, ili kako se to već zove, uglavnom u zajednici koja je lišena sigurnosne mreže koju predstavlja bračni ugovor i procedura njegovog razvrgnuća. Taj brisani prostor u kojemu smo se našli osvijestio nam je supstancijalnost partnerskog odnosa, povezao nas na jedan novi način. To je samo dokaz u prilog činjenici koju sam u vezi s ovom temom više puta ponovila i dalje u nju vjerujem - da sve što činimo kao radi drugih ili zato što smo kao dobri, zapravo, na ovaj ili onaj način, činimo radi sebe.

Poznata si po tome što daješ mladim ljudima prilike, njihove tekstove režiraš. Zanima me koji su te glasovi u zadnje vrijeme dojmili?
Ima ih dosta, no izdvojit ću jedno ime - jako me zanima što će novo proizvesti Ivan Penović. On studira Dramaturgiju, a pokazao je i da je izvanredan redatelj i izvođač. Prema vlastitom je tekstu režirao predstavu "Sva lica Kim Jong-una", a zatim i Handkeovo Vrijeđanje publike koje sam gledala na ovogodišnjoj KRADU (Kazališna revija Akademije), po mom je sudu to jedna od najboljih predstava proteklih sezona.

Pripremaš opet predstavu po tekstu Ivane Sajko. O čemu je riječ?
Radim Ivanin tekst "To nismo mi, to je samo staklo". Dora Ruždjak i ja smo nakon KUFER-a pokrenule novu umjetničku organizaciju nemaštovitog naziva RUPER (Ru-Per, kužiš?) sa ciljem da praizvedemo dramske tekstove hrvatskih pisaca koji iz različitih razloga (a kojima je zajednički nazivnik nesuvislost odnosa nadležnih institucija prema vlastitoj kulturi) nisu doživjeli praizvedbu, iako su to svojom kvalitetom itekako zaslužili. Dora je režirala Zajecovu Dorothy Gale i Vidićeve "Posljednje dane mira", a ja sada, nakon niza peripetija, postavljam "Staklo" koje već dugo želim raditi, no kazališta nisu pokazivala interes. Srećom, još uvijek postoji Nataša Rajković i ITD. Tekst govori o razdoblju ekonomske krize nakon 2008. i njenim devastirajućim posljedicama za obitelj. Uz prvu, legendarnu "Sve je otišlo u kurac i ne može se izraziti drukčije", motivacijski mi je okidač rečenica koju izgovaraju Djeca: "Mi smo budućnost ove zemlje".

Sve uloge u predstavi igraju vrlo mladi glumci, budućnost ove zemlje i budućnost ovoga glumišta ... Tina Orlandini, Tena Nemet Brankov, Matija Čigir i Bernard Tomić. Upravo je njihova mladost katalizator koji mi pomaže razjasniti i artikulirati poziciju iz koje uspostavljam odnos prema tekstu i vremenu u kojemu živimo. Nemam pojma kakva će biti predstava, zapravo imam priličan otpor prema tome da to što radimo nazivam predstavom. Iskreno, nemam pojma niti što točno radimo. Uzbudljivo je. I zabavno.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor