Traži

\"U ozbiljnim zemljama prosvjedi ruše vlade\"

"U ozbiljnim zemljama prosvjedi ruše vlade"

Intervju Barbara Matejčić


Fotografija: John Pavlish

Razgovarali smo sa slobodnom novinarkom i spisateljicom Barbarom Matejčić o nedavno objavljenoj knjizi "Kako ste?", stanju u medijima, malo o modi, slobodnjaštvu, ali i otporu.

Kroz šest priča (Kolovoz u Šarić Strugi, Jedna od sto, Petica iz zadnje klupe, Običan dan u Branimirovom životu, Osječka obitelj Lovrić, Živila Pička) autorica odabranim tehnikama analitički precizno, kako se samo može, ali i treba - minuciozno - humanizira i historizira prostore svojih protagonista te rudarskom lampom rasvjetljuje kako su se u sve te životne pripovijesti upisali socijalno - politički, ideologijski, ali i psihologijski vektori i kako oni uslijed toga potajno usmjeravaju ljudsko ponašanje (knjigu možete naručiti na barbaramatejcic.com).

Matejčić piše i uređuje teme fokusirane na društvo i ljudska prava za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskog radija i s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Radila je kako za mainstream tako i za neprofitne medije: Kultura u Vjesniku, uređivala portal Pogledaj.to, a u kratkom intervalu i modni magazin Style. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini nagradom "Marija Jurić Zagorka" (Hrvatsko novinarsko društvo, 2014.), dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava "Krunoslav Sukić" (Centar za mir, 2013.) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011.). Dobitnica je nekoliko europskih stipendija za novinarski rad. Diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rođena je u Splitu (1975.), živi u Zagrebu.

Barbara Matejčić

Kako je i koliko dugo nastajala knjiga "KAKO STE?" i kada je novinarstvo u vašem slučaju prestalo biti tek prenošenje, a postalo aktivizam, svjestan angažman, odgoj...

Uvijek sam smatrala da taj prostor koji vam je dan kao novinaru/ki treba ispuniti s odgovornošću, bez obzira o čemu se radi, jer kvalitetno i odgovorno novinarstvo nije vezano uz to kojim se temama bavite, već kako im pristupate. Pisala sam o sasvim različitim područjima - od književnosti preko arhitekture, do nasilja nad ženama - ali nikada, na primjer, nisam o sportu, vjerojatno zato što se najčešće pokriva upravo "prenošenjem", a mene bi zanimao seksizam u sportu, neizdrživi psihofizički drilovi sportaša, kako se podnese poraz pred milijunskim gledateljstvom... Ne mislim da je neki poseban aktivizam da ukazujete na nepravde, na kvarove u društvu, na pozicije takozvanih slabijih - to je dužnost novinarstva. Što se tiče knjige, prvi tekst je nastao 2012., na poziv uredništva književnog časopisa Sarajevske sveske, koji je spremao temat o maskulinitetu. Tada sam napisala priču "Živila pička" o mladim lezbijkama u Splitu, i ona je jedina iz knjige prethodno objavljena, mada sam je ponešto i doradila. Godinu kasnije sam potpisala ugovor za knjigu s njemačkom Zakladom Heinrich Böll. Imala sam čvrstu koncepciju i znala sam što želim obraditi, ali sam paralelno radila i druge poslove. To je valjda usud slobodnjaštva.

barbara

Kritičarka Ivana Kovačić primjećuje o knjizi: "Svi iz ove knjige posebni su upravo po tome što vole život i kad je nepodnošljiv." Može li se ta ljubav transferirati na čitatelja, na vas kao spisateljicu? Možemo li, da budem preuzetan - učiti iz tuđih iskustava?

Kada sam se rastajala s Ivanom Nikolac, o kojoj pišem u knjizi, nakon što smo provodile vrijeme u njezinom rodnom mjestu na ušću Neretve, rekla mi je: "Uživaj u svakom danu kao da ti je zadnji." Ivana zna o čemu govori: u 31. je godini u prometnoj nesreći ostala potpuno nepokretna od vrata naniže. Taj je dan bio zadnji njezinog dotadašnjeg, bezbrižnog i vrlo dinamičnog života. Trebale su joj godine da se privikne na ograničenja novog života i stalnu bol, ali ono najvrjednije u njoj nije se izgubilo: ostala je optimistična, vesela, druželjubiva, puna planova. Tad kad mi je to rekla, pogledala sam joj nasmijano lice i rekla joj da to ne ide tako, da ja mogu imati puno više mogućnosti od nje i biti svjesna da se to u sekundi može promijeniti baš kao njoj, ali nemam njezin elan, blistavost, strast za životom. Znate kada Charlie Brown u stripu "Peanuts" na plaži baci oblutak u more i onda se grize jer je tom kamenčiću trebalo četiri tisuće godina da stigne do obale, a on ga je vratio nazad?

Tako se i ja teško oslobađam nekog osjećaja krivnje, zbog bilo čega - jer nisam napravila sve što sam planirala u tom danu, a nagurala sam obaveza za tri dana, jer nisam bolje dijete svojim roditeljima, jer ležim na travi i upijam krošnju trešnje umjesto da nešto čitam... Hoću reći, ne usvajam dobre lekcije iz tuđih iskustava, jer sva iskustva uvelike oblikuje to kakvi smo mi karakteri. Ja nemam predispozicije da nepomućeno uživam u životu, moram se tome učiti. Ali ono što mi se stalno potvrđuje radeći s najrazličitijim ljudima, jest koliko ima lijepih duša usprkos svim teretima koji su im se nakalemili, i mislim da se to može transferirati na čitatelje. Ljude o kojima sam pisala lako je osjetiti i zavoljeti.

Barbara Matejčić

Namjerno niste htjeli pričati priče gdje su ljudi eventualno, možda, nekako dijelom krivi za posljedice i probleme s kojima se nose kroz život. Zašto?

Kada u romskom razredu, u kojem sam boravila, pitate djecu što žele biti kad odrastu, odgovori će biti isti kao kod bilo koje duge djece: liječnica, astronaut, policajac, frizerka... Ali većina njih neće završiti srednju školu, živjet će od socijalne pomoći i umrijeti prije 70. godine. Neće htjeti takav život, ali će im se "dogoditi". Ako pogledate okolnosti njihova odrastanja i socioekonomske uvjete, malo kome se ne bi dogodilo to isto. Govoriti o nečijoj "krivnji" za vlastiti život, bez da znamo što je sve do toga dovelo, puko je moraliziranje, a moraliziranje mi je krajnje odbojno.

To je jedna od indirektnih poruka knjige: ne možemo suditi o drugima ako o njima ništa ne znamoOsim toga, imam razumijevanja za slabosti i neuspjehe, ne mislim da je sve pitanje samo naših izbora i sposobnosti i da svi sve možemo samo ako hoćemo, kako nam se to u coelhovskoj maniri stalno utuvljuje. No, točno je da su svi ljudi o kojima pišem u knjizi obilježeni nekom karakteristikom koja ih je zadesila, kao što su rasa, nacionalnost, seksualna orijentacija, nasljedna bolest, psihički ili tjelesni invaliditet. Jednostavno, nisam čitateljima htjela pružiti mogućnost upravo takvog argumenta: "Sami su si krivi."

barbara

Kako vidite svoje "freelance stanje"? Ja nerijetko osjećam gotovo pa bolnu nezaštićenost kada o tome mislim...

Ovog će mi lipnja biti sedam godina slobodnjaštva i uglavnom sam dobro i radno, ali nekada ne mogu izbjeći osjećaj da mi srce dahće kao mački koju su uza zid satjerali psi i nema stabla na koje bi im mogla umaći. Ti su psi podjednako moji strahovi kao i stvarna prijetnja tmurne budućnosti. Što će biti ako se razbolim? Dovoljno je da dobijem upalu pluća, ne moram baš biti ozbiljno bolesna. Do kada ću moći raditi i kakva će mi starost biti? Hoće li već dogodine biti medija za koje ću htjeti raditi? Ali naučila sam proždirati vlastite strahove, ne tako što mantram da će sve biti dobro, nego time što se ne zaustavljam, radim, smišljam što bi se još moglo napraviti i uvijek imam bar desetak ideja koje čekaju realizaciju. Zapravo, tražim stablo na koje se mogu popeti i u miru raditi.

A nekada je izgledalo da će biti drugačije, kada ste počinjali s novinarstvom, čak ste u jednom kratkom periodu uređivali "modu"? Koja vjera vas je bacila u freelancerstvo?

Nikada mi se zapravo nije činilo da će biti lako i da je budućnost sjajna. I kada sam počinjala, novinari su po desetak godina čekali zaposlenje svakodnevno radeći za istu redakciju, dok su se neki zapošljavali misteriozno i, jasno, nepravedno. I na HRT-u je bilo tako, dakle javna je institucija kršila zakone ne zapošljavajući ljude koji su joj stvarali program niz godina. Taj modni magazin kojem sam s 26 godina bila glavna urednica počeo je ambiciozno, s modom na tridesetak glossy stranica koju je uređivao Tonči Vladislavić, a završio je nedugo poslije s dugovima suradnicima. Dakle, otkad radim, ne znam za neka dobra vremena u novinarstvu i odlučila sam ostati u profesiji usprkos svemu, ne zbog loše procjene. I u freelancerstvo me zapravo odvelo odsustvo vjere da će biti bolje ako se sama za to ne pobrinem. Kada sam shvatila da sam u redakciji dnevnika u kojem sam radila, dala i dobila što sam mogla, otišla sam, iako volim dinamičnost dnevnog medija i iako se taman zahuktavala kriza i nije baš bio trenutak za takve odluke. Ali je bilo vrijeme da provjerim mogu li opstati ne oslanjajući se ni na koga. Volim ovaj posao i osjećam se živom kada ga radim onako kako želim. Ali ako to više ne bude moguće, radije ću smisliti nešto drugo, negoli gledati sebe kako kopnim u novinarstvu.

barbara

Po vašemu stilu odijevanja da se primijetiti interes prema modi, uz to što znam da je i vrlo kritičan taj interes - volio bih da s nama podijelite koga i na koji način od šnajderica i dizajnera podržavate?

Prvi modni kreator, kako se to tada nazivalo, kojeg sam upoznala kao dijete bio je Ivica Raunig u Splitu, inače i kazališni kostimograf. Bilo je u njemu neke divne, decentne otmjenosti. Govorio je da nosi istu kravatu 20 godina, jer je jednostavno dobra. Šivao je za moju mamu, a onda i meni. Kada sam se preselila u Zagreb, odlazila sam kod dizajnera koji su tada uglavnom radili doma jer si nisu mogli priuštiti da otvore dućan. Vjerojatno sam već od Rauniga počela cijeniti što sve pod prstima može nastati od tkanine, a od doma sam naslijedila nesklonost gomilanju.

To znači da ne kupujem puno i trudim se direktno podržati ljude koji žive od svog rada i što manje sudjelovati u hranjenju korporacija, čiji golemi profit počiva na iskorištavanju mizerno plaćenih radnika Evo, košulju koju imam na sebi napravila mi je Nataša Jeletić prije desetak godina. Većina hlača koje nosim, a hlače su rijetko gdje dobre, kao da je čista magija proizvesti taj elementarni odjevni predmet - od I-gala su. Njihova bi odjeća i po kvaliteti i po dizajnu mogla stajati u svim koncept dućanima koje sam vidjela u Londonu, New Yorku ili Helsinkiju. Imam ponešto i od Dioralop, Robe, Madam Demode i drugih, ali isto tako i od malih, nezavisnih berlinskih, španjolskih, irski itd. proizvođača.

Siguran sam da se vidimo na nekom od novih prosvjeda za zaštitu ljudskih, građanskih ili životinjskih prava. Molim vas, uputite nas na neki od "evenata".

Da me pitate što obavezno imam uza sebe, rekla bih vam zviždaljku. Evo, baš u džepu napipavam dvije. Koliko god naša stvarnost može biti zamorna, mislim da nemamo pravo na to da nas se ne tiče. Dakle, sigurno se vidimo na prosvjedu "Hrvatska može bolje - podrška kurikularnoj reformi", koji će se u raznim gradovima održati 1. lipnja, i nadam se da će biti masovan. Bit ću na splitskom Prajdu 4. lipnja, a tog je dana u Zagrebu i prosvjed protiv rasprodaje imovine RH i aktualne Vlade. Tjedan poslije, 11. lipnja sam na zagrebačkom Prajdu. Prajdovi nisu samo šarene, vesele povorke, nego protesti protiv nacionalizma, rasizma, homofobije, šovinizma, seksizma, protiv nasilja, govora mržnje. Ako netko misli da prosvjedi nemaju smisla, to je izraz čistog defetizma; i prosvjedi, pa i peticije i sve ostale akcije se zbrajaju, odražavaju stav građana i stvaraju pritisak. U ozbiljnim zemljama prosvjedi ruše vlade. Mi još vježbamo građanski bunt i valjda nam je konačno jasno da ne možemo slijepi i gluhi jurišati unazad, i da je vrijeme da se masovno ujedinimo protiv trovanja svakodnevice. Osim toga, na prosvjedima obično sretnem bolje ljude nego kada idem navečer vani (smijeh).

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor