Traži

Umjetnik Ai Weiwei kao kulturni fenomen

Umjetnik Ai Weiwei kao kulturni fenomen

Iva Biondić na izložbi u Londonu


Fotografija: S.A.C.R.E.D. 2011-2013. (prva u članku)

"Ai priznaje da su mu problemi s kineskim vlastima, zatočeništvo i sve što je pretrpio kao oponent represivnog režima svoje domovine pomogli da postane ovo što je danas."

U prvoj rečenici kojom Royal Academy of Arts u Londonu predstavlja izložbu Aija Weiweija kaže da je on "kulturni fenomen". Možda je malo pretenciozno neku osobu etiketirati kao kulturni fenomen, ali možda u slučaju Aija Weiweija i nije. On je umjetnik, politički aktivist, nagrađivani arhitekt, navodno vrhunski igrač ajnca, bloger, globalno popularni i opsesivni tviteraš (s gotovo 300 tisuća sljedbenika i s više od 60 tisuća tvitova u periodu od 18 mjeseci), subjekt brojnih dokumentaraca, glazbenik, najslavniji politički zatvorenik današnjice (djelo S.A.C.R.E.D. rekonstruira i multiplicira njegovu ćeliju broj 1135 u umanjenom mjerilu pojačavajući osjećaj klaustrofobije i predstavljajući diorame njegovog zatočeništva) i oponent kineskog režima u 21. stoljeću...

Netom otvorena izložba u Londonu koja traje do 13. prosinca ove godine retrospektiva je radova od 1993. do danas umjetnika koji je poznatiji po svemu gore navedenom nego po svojim umjetničkim radovima. Jedan slavni umjetnički rad, onaj po kojem ga pamti šira britanska i umjetnička javnost, sigurno je 100 milijuna porculanskih sjemenki suncokreta koje su bile prosute u Turbine Hallu Tate Moderna 2011. godine. Svako zrno sjemena bilo je unikatno – ručno ih je tijekom dvije godine izradilo 1600 majstora u tvornici u Jingdezhenu, nekoć slavnoj po produkciji carskog porculana. Tijekom trajanja te izložbe kineske vlasti uhitile su Aija Weiweija i držale ga zatočenog bez optužbe i objašnjenja 81 dan, čime je stekao globalnu slavu uz onu koju je kao arhitekt stekao kao konzultant Herzog and de Meurona za izgradnju olimpijskog stadiona u Pekingu. Kasnije je bojkotirao Olimpijadu u Kini i upozoravao na proturječnost domoljubne retorike i nepoštivanja ljudskih prava od strane kineskih vlasti.

Ai Weiwei stvara istovremeno i umjetnički i politički. Svaki rad komentar je na, provokacija zbog, svjedočanstvo o, bunt protiv nepoštivanja ljudskih prava. Najsnažnije djelo-svjedočanstvo prikazano u RAC-u svakako je "Straight" gdje je u jednoj od centralnih dvorana položeno 150 tona željeznih šipki koje su izvučene iz ruševina škola nakon potresa u Sichuanu 2008. godine koje su Ai i njegovi asistenti mjesecima ispravljali vraćajući ih u prvobitni oblik. Na zidovima su ispisana imena 5192 djece koja su poginula u potresu. Kineske vlasti pokušale su zatajiti broj poginulih u potresu (pretpostavlja se oko 90 tisuća uz 11 milijuna ljudi koji su ostali bez domova), kao i činjenicu da su zbog korupcije zgrade škola bile građene od nekvalitetnih materijala (koji je imao nadimak "tofu-otpaci") pa je Ai Weiwei pokušao metaforički ispraviti tu nepravdu i ne dozvoliti tragediji i poginuloj djeci da padnu u zaborav. To ga je koštalo gašenja njegovog bloga (na kojem su primarno bila objavljena imena poginule djece), premlaćivanja i hospitalizacije zbog krvarenja u mozgu, demoliranja njegovog studija u Šangaju i istrage zbog optužbi za pornografiju, bigamiju i porezne prijevare od kojih niti jedna dan-danas nije dokazana.

U dvorani u kojoj poput opustošenog apokaliptičnog pejzaža leži "Straight" i tone hrđavih željeznih šipki moguće je osjetiti težinu tragedije i bez poznavanja konteksta rada. Ipak radove Aija Weiweija važno je doživjeti u složenosti konteksta njihova nastanka. Neka djela imaju drugu vrstu težine, djela-provokacije poput "Dropping the Han Dynasty Urn" iz 1995. ozbiljno su nestašna. Komentar je to na Maovu kulturnu revoluciju kojom je htio obrisati kinesko kulturno nasljeđe, ali i upozorenje na neke suvremene sociološke poremećenosti – činjenicu da živimo u vremenu u kojem će veći skandal proizvesti razbijanje antičke vaze stare dvije tisuće godina i vrijedne barem milijun dolara nego uništavanje ljudskih života. Ujedno će se uništavanje takvog vrijednog artefakta od strane umjetnika prihvaćati kao umjetnička dosjetka, ali od strane običnog čovjeka smatralo bi se vandalizmom, bezumnim uništavanjem kulturnog nasljeđa.

Ai Weiwei se često igra s objektima, dekonstruirajući ih i ponovo rekonstruirajući, mijenjajući im poruku, svrhu, prikrivajući im pravo značenje... Osim s vazama dinastije Han igrao se i s prefarbavanjem neolitičkih urni starih između pet i sedam tisuća godina, u šarene boje koje se ne mogu isprati ili aplicirajući im crveni Coca-Cola logo. U jednoj dvorani RAC-a izloženi su pod staklenim zvonima predmeti od žada. Među njima su u duchampovskoj maniri lisice – replika onih koje je nosio svaki dan tijekom svog zatočeništva koje su promjenom materijala postale lijep i vrijedan predmet, bočice i tube kozmetičkih preparata koje su postale posve beskorisni i apsurdni predmeti bez obzira na svoju ljepotu i seksualne igračke koje su materijalizirane u žadu u svojoj apstraktnosti i jednostavnosti izgubile značenje i time zapravo postale subverzivne. U drugoj dvorani izloženi su prepiljeni antički stolovi i stolice iz dinastije Qing koji su presloženi pod nestabilnim kutevima poprimili neke nadrealne oblike zadržavajući jasno referencu na primarni predmet – komad namještaja, ali neki koji je pobjegao iz mašte Lewisa Carrolla ili Huntera S. Thompsona.

Među protestnim radovima ima i onih mudrih i onih banalnih. Naime, tapete s crtežom srednjeg prsta kao porukom kineskim vlastima nisu baš neka komunikacijska razina ni u kontekstu umjetničke dosjetke. Interesantniji je rad "He Xie", što na kineskom znači "riječni rak", ali zvuči i kao riječ "harmonizacija" što je eufemizam vlasti za cenzuru. U studenom 2011. Ai Weiwei je preko Twittera poslao poziv na večeru na kojoj je poslužio 10 tisuća rakova u znak protesta protiv online cenzure. On sâm na večeri nije bio prisutan jer je završio u kućnom pritvoru. A tisuće rakova od porculana u nijansama sive i narančaste funkcioniraju i bez konteksta kao perfekcionistički simulakrum prirode. Jednostavno lijepi artefakti su i nadzorne kamere ili stotine različitih vlati trave od mramora ili luster od bicikala koji su ujedno i komentari kineske suvremene svakodnevice.

Nakon što su mu neposredno prije otvaranja ove retrospektive u srpnju 2015. nakon četiri godine kineske vlasti vratile putovnicu, Ai Weiwei danas stvara u studiju u Berlinu koji se nalazi u podrumima nekadašnje pivovare, kažu prostoru koji djeluje poput podzemnog samostana i čudno podsjeća na ćelije. Danas je on umjetnička pop ikona koju na biciklu zaustavljaju na ulici i mole za selfie. Dok su 2011. suncokretove sjemenke bile izložene u Londonu nitko ga na ulicama Londona, Berlina ili Pariza nije prepoznavao. Ai priznaje da su mu problemi s kineskim vlastima, zatočeništvo i sve što je pretrpio kao oponent represivnog režima svoje domovine pomogli da postane ovo što je danas. Priča i kako ga je kineska policija jednom pitala jesu li mu pomogli da stekne svjetsku slavu. Činjenica je da jesu. Ai smatra da je pitanje njegove odgovornosti kako će ju on iskoristiti. Između ostalog i za suradnju na ZF filmu ili glazbenom videu s najvećim živućim kinematografom Christopherom Doyleom ili interaktivni projekt "Moon" sa slavnim dansko-islandskim umjetnikom Olafurom Eliassonom, kao i za daljnji umjetničko-aktivistički rad koji istovremeno dokumentira brutalnost nepoštivanja ljudskih prava i slavi slobodu govora.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor