Traži

Upoznajte svjetski uspješnog majstora \"geto\" fotografije

Upoznajte svjetski uspješnog majstora "geto" fotografije

Intervju s poznatim fotografom

Tekst: Ema Glavina


Fotografija: Boogie

Boogie je srpski fotograf s njujorškom adresom čiji rad obilježava dokumentiranje stvarnosti ulica svjetskih metropola, a nedavno je objavio i monografiju posvećenu gradu koji ga je učinio onim što jest - Beogradu

Kako to često i bude slučaj, za neke od najtalentiranijih regionalnih umjetnika saznamo tek kad o njima pišu svjetski mediji. Rad Vladimira Milivojevića, poznatijeg pod imenom Boogie, mi je prvi put privukao pažnju kad je VICE napravio veliku priču o njemu. Predstavljen je kao tzv. geto fotograf koji prikazuje drugačiju stranu američkog društva, koja nema puno veze s glamurom Pete avenije i života kakvog nam prikazuju holivudski filmovi. Izdao je cijeli niz monografija koje donose prikaz života iz velikih svjetskih gradova, ogoljenog do same srži, a posljednji je bio onaj naziva "Belgrade Guide".

Uz to, u Beogradu je nedavno otvorena galerija "Laufer-Eugster Belgrade", napravljena prema svjetskim standardima, a Boogijeva izložba je bila ona kojom je galerija započela s radom. "Demoni" su njegova prva samostalna izložba u rodnom gradu, a posebna je i po tehnici koja je korištena. Naime, fotografije su nastale drevnom kolodijumskom tehnikom, za koju je napravio velikoformatni drveni fotoaparat, a prikazuju lica i predmete koje je fotografirao u dvorištu svog studija na Dorćolu. Tim smo povodom s njim htjeli popričati o njegovom radu, budućim projektima, snovima te onome što ga pokreće.

Bavite se fotografijom već dugi niz godina. Kako biste svoj rad opisali onima koji se s njim još nisu susreli? 

Pa, ja bih rekao street fotografija, dokumentarna, realna .... Bez šminke! Ja promatram svijet oko sebe i to bilježim, ne pokušavam moralizirati niti publici nametati neko mišljenje. Osim te ulične priče, ušao sam i u wet plate kolodijumski proces. Radi se o tehnici iz 1870-tih godina, potpuno suprotnoj od moje ulične fotografije. 

Koji vam je najveći izvor inspiracije? Jesu li to uvijek gradovi i njihovi stanovnici ili sve ovisi o nekom trenutku?

Mislim da mi je i dalje ulica najveća inspiracija. Realan život, obični  ljudi i njihovi životi. Uvijek pratim svoje srce i fotografiram ono što mi se fotografira i kako mi se fotografira. Imao sam period kada sam fotografirao cvijeće, što se može! (smijeh)

Iz rodnog ste se Beograda odlučili preseliti u New York, grad neiscrpnih mogućnosti. Na koji vas je način on promijenio u profesionalnom smislu, kako je utjecao na vaš rad?

Beograd me je napravio onim što jesam, presudno je utjecao na moj stil, na moj umjetnički izraz. No, sve presudne stvari vezane za fotografiju su mi se dogodile u New Yorku. Tamo mi je izašla prva knjiga i tamo sam počeo sa svojom karijerom.

Možete li nam reći nešto o nadolazećoj izložbi u Beogradu? Izlagali ste u velikim svjetskim gradovima, no pretpostavljam da ova nosi poseban značaj.

Znači mi iz više razloga. Za početak, u pitanju je moj grad. Zatim, nova i fenomenalna, vrlo ozbiljna galerija će prikazati moje radove iz serije "Demoni", napravljene novom tehnikom koju sam počeo koristiti. Izgledaju odlično!

Mislite li da biste mogli biti jednako uspješni i da ste ostali živjeti u Srbiji? Ili smatrate da naša regija još uvijek ne vrednuje dovoljno umjetnike?

Nema šanse, iako sam i u New Yorku imao period kad sam prestao fotografirati, pao u depresiju, prodao opremu na eBayu te odlučio da se više ne bavim fotografijom. Od 2000. do 2002. godine, nisam fotografirao niti jednu fotografiju. Dogodio se čak i 11. rujna, a ja nisam fotografirao, pa ti sad vidi...  Kada nitko oko tebe ne vjeruje u tebe, i sam ćeš početi sumnjati u sebi i to je onda kraj.

Gledala sam Vaše fotografije iz monografije ''It's all good'' u kojoj prikazujete najniže slojeve američkog društva, bande, drogu i nasilje. Kako to da ste se odlučili za te motive? Smatrate li da takva Amerika nije dovoljno vidljiva?

Taj projekt nije planiran, takve stvari je nemoguće planirati. Sve se događalo slučajno, kao i sa svim ostalim mojim projektima. Ja i u životu rijetko planiram stvari. Primjerice, te ljude iz bandi i narkomane sam sasvim slučajno upoznao, svidio sam im se i pustili su me u svoje živote. I tako sam krenuo sve dublje i dublje. Što dublje ideš, fotografije su sve bolje! Međutim, u nekom se trenutku nađeš usred nekog ludila i moraš izaći kako god znaš i umiješ. (smijeh)

Nisam siguran je li takva Amerika dovoljno vidljiva, taj projekt sam radio prije deset godina, ali mislim da se ništa bitno nije promijenilo.

Kad se pogleda vaš Instagram profil, ne može se ne primijetiti da puno putujete i fotografirate ljude i gradove cijelog svijeta. Možete li izdvojiti neke destinacije koje su vas se posebno dojmile te objasniti zašto?

Rio de Janeiro me je oduševio, tamo bih mogao živjeti. Grad je lud i ima luđačku energiju. Mješavina bogatstva i siromaštva, favele odmah uz luksuzna naselja, nenormalan kontrast. I Mexico City, morat ću ga opet posjetiti, oduševio me. Pogotovo street food koji je fenomenalan. Naravno, volim i Bangkok, tamo sam bio više puta i osjećam se gotovo kao kod kuće.

Nedavno ste izdali i knjigu fotografija ''Belgrade Guide'' te ju posvetili gradu koji vas je učinio onim što jeste. Kome je ona namijenjena i što se u njoj nalazi? 

Da, prva knjiga koja mi je objavljena u Srbiji. Sastoji se od fotografija u zadnjih 5 ili 6 godina. Ja fotografiram svaki dan, nikada ne izlazim iz kuće bez aparata, tako da je bilo jako teško izabrati fotke, pravi pakao! Kome je točno namijenjena? Vjeruj mi da ne znam ni sam. (smijeh)

Što vam Beograd danas predstavlja? Primjećujete li neke promjene u odnosu na prijašnje vrijeme? Možete li zamisliti da ponovno tu živite?

Obožavam Beograd, ovdje provodim puno vremena. Moj grad, i nema dalje. Primjećujem da nikad nije bilo više turista nego sada. A tek noćni život? To je ludilo, s njim ne možete pogriješiti. 

Možete li danas u potpunosti živjeti od svog rada u smislu da ne morate raditi kompromise po pitanju sadržaja? Ili danas svi u nekoj mjeri moraju stvarati komercijalniji sadržaj koji ''plaća račune''?

Živim od svog rada, uglavnom od komercijalnih reklamnih projekata. Uvijek postoje kompromisi, takav je posao, a riječ je i o timskom radu. No, tko god me unajmljivao, činio je to zbog mog stila.

Smatrate li da danas ima previše samoprozvanih fotografa koji ponekad narušavaju ugled struke? Smeta li vam to ili se ne zamarate time?

Ne smeta mi, kvaliteta će uvijek isplivati. Ja podržavam da se što više ljudi bavi fotografijom. 

Biste li vaš rad opisali kao angažiran ili njegujete dokumentaristički pristup koji samo prikazuje ono što se nalazi oko vas? Mora li umjetnost biti angažirana da bi bila vrijedna?

Nikada ne sugeriram publici bilo što, niti moraliziram. Promatračima ostavljam da sami formiraju svoje mišljenje. Ne volim angažiranu umjetnost, to i nije umjetnost ako mene pitate. 

Boogie

Boogie

Boogie

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor