Traži

Vodič kroz ovogodišnji Venecijanski Bijenale

Vodič kroz ovogodišnji Venecijanski Bijenale

Sve što trebate znati

Urednik: E.G.


Fotografija: Jelena Tamidžija

Mlada kustosica Jelena Tamindžija vas vodi kroz najveću svjetsku izložbu suvremene umjetnosti te objašnjava kako uopće koncipirati bijenalne izložbe

Osnovano 1895. godine u vrijeme kada su međunarodne izložbe bile jedini prozor u svijet za one koji nisu mogli priuštiti tada još preskupa i fizički zahtjevna putovanja u daleke krajeve, Venecijansko bijenale ostalo je relevantno čak i nakon pune 122 godine svoga postojanja. Prekidano samo dva puta tijekom svoje povijesti, za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, Bijenale je zbog popularnosti same Venecije kao destinacije te kvalitetnog programa, ostalo jedan od najznačajnijih umjetničkih događaja u kalendaru svakog ljubitelja umjetnosti. Pri tome je svakako doprinijela činjenica da Bijenale kao manifestacija ne nudi jedan institucionalni okvir koji bi odlučivao o onome što će se predstavljati, već svaki nacionalni paviljon zasebno nadzire svoju djelatnost. Ove godine bilo je predstavljeno čak 86 zemalja koji su predstavile izložbe u nacionalnim paviljonima poznatih Giardinija, Arsenala, odnosno bivšeg brodogradilišta i spremišta za oružje Mletačke Republike, te brojnih palača i prostora u samom centru Veneciju gdje su privremeno smješteni nacionalni paviljoni. 

Odabir kustosice koja predlaže krovnu temu Bijenala te kurira program središnje izložbe ovaj je put pao na Christine Macel, glavnu kustosicu pariškog Centre de Pompidoua. Macel se larpurlartistički odlučila za moto "Vive Arte Viva" koji slavi umjetnost kao takvu, oslobođenu dodatnog značenja, ako o nečemu takvom uopće možemo govoriti. Naglasak pri odabiru autora bio je na ključnim pojavama i problemima današnjeg vremena, a to su imigracije, rastući nacionalizmi, ekologija, nestajanje autohtonog stanovništva i njihovih običaja te feminističke perspektive. Macel se stoga dala u potragu za umjetnicima s margina koji su zaboravljeni ili već preminuli, i čija se imena ne mogu naći u pregledima povijesti ili značajnih izložbi koje su odredile 21. stoljeće. U Arsenalu i Centralnom paviljonu postavljena je izložba koja je brojila više od 120 umjetnika, za čija je imena malo tko čuo. Fascinantna izložba svakako je bila obilježena velikom instalacijom šatora koji je brazilski umjetnik Ernesto Neto predstavio u suradnji s autohtonim Huni Kuin stanovništvom koji su povremeno izvodili rituale ispred posjetitelja. 

Među brojnim eksponatima koje je jednostavno, uz najveću volju, skoro nemoguće sve obići i detaljno im se posvetiti svakako intrigiraju velike instalacije kao što je "Escalade Beyond Chromatic Land" američke umjetnice Sheile Hicks ili radovi argentinske umjetnice Liliane Porter koja "El hombre con el hacha y otras situaciones breves" gdje minijaturne figure razaraju ili pokušavaju sačuvati razlomljene komadiće porculanskih čaša, slomljenih stolica, i preostalih krhotina koje se bore za opstanak u današnjem ubrzanom svijetu. Cilj je središnje izložbe zapravo organski razvoj izložbe nizom paviljona koji je posjetitelju pružiti jednu vrstu putovanja iz unutrašnjosti u beskonačnost. Devet paviljona koji okupljaju umjetnike različitih generacija i podrijetla postavljeni su kao poglavlja knjige gdje se radnja kontinuirano odvija u devet dijelova, takozvanih "transpaviljona": Paviljon umjetnika i knjiga, Paviljon radosti i strahova, Paviljon zajednice, Paviljon Zemlje, Paviljon Tradicija, Paviljon šamana, Dionizijski paviljon, Paviljon boja te Paviljon vremena i beskonačnosti.

Drugi dio u Centralnom paviljonu smješten u Giardinijama veći je naglasak stavio na participativnu društvenu osviještenost gdje je središnji prostor paviljona zauzeo studio Olafura Eliassona s temom "Green Light: An Artistic Workshop". Slavni islandski umjetnik u čijem studiju odnedavno kao osobna asistentica radi naša poznata kustosica Vanja Žanko, predstavio je projekt prožet idejom o suradnji i stvaranju zajednice: Eliasson je zapravo pozvao ljude koji imaju status "imigranta" i trenutačno se nalaze u Italiji ishodivši dozvole za sudjelovanje u ovom projektu. Za izvedbu lampe koja svijetli zelenom bojom potrebne su dvije osobe, tako da je publika pozvana sjesti za stol i zajedno s "imigrantima" izvesti umjetničko djelo, odnosno lampu koja se može kupiti za 250 eura. Također, novac se može donirati ovisno o želji i mogućnostima, gdje će cjelokupni iznos ići u fond za brigu o imigrantima ili za plaćanje troškova tečaja talijanskog jezika.

Među ostalim paviljonima koje svakako treba pogledati su švicarski paviljon koji priča dirljivu priču o ljubavnici Alberta Giacomettija ispričanu od strane (vjerojatno njihovog) sina, korejski paviljon Codyja Choija i Lee Wana koji tematizira multigeneracijske perspektive o korejskom identitetu i njegovo promjeni tijekom proces globalizacije, američki paviljon gdje su predstavljeni radovi Marka Bradforda pod nazivom "Tomorrow is Another Day" aludirajući na sužavanje pojma ljudskih prava u vrijeme posttrumpovske Amerike: na samom ulasku u paviljon posjetitelja dočekuje ogromna masa koja sprečava normalno kretanje ljudi jasno ukazujući na onemogućavanje slobodnog fizičkog kretanja, kao i slobode misli. 

Paviljon izvana izgleda potpuno zapušten, kao i trenutno stanje u SAD-u, prema riječima umjetnika Britanski paviljon predstavio je zanimljivu umjetnicu Phyllidu Barlow, poznatu po svojim kolosalnim skulpturama i instalacijama koje propituju odnos između objekta i prostora koji ga okružuje.Osim nacionalnih paviljona, bila su predstavljena još dva paviljona koja su se uklopila u diskurs društvene osviještenosti: NSK paviljon i Dijaspora paviljon koji propituju parametre društva kroz nacionalne okvire te nudeći perspektivu suvremene države koja ima jednu vrstu otvorenog državljanstva, negirajući pritom usredotočenost na razmišljanje o državi kao fizičkom prostoru s granicama. 

Kao apsolutni favorit ovogodišnjeg Bijenala pokazao se njemački paviljon koji je čak osvojio dvije prestižne nagrade, Zlatnog lava za najbolji nacionalni paviljon i nagradu za najboljeg umjetnika koji je ove godine pripao intrigantnoj njemačkoj umjetnici Anne Imhof. Po nekima i kontroverzna umjetnica, Imhof je jedinstveno ime na trenutačnoj umjetničkoj sceni koja je poznata po svojim kompleksnim i intimnim performansima gdje pojedina istraživanja gesta, pokreta i akcije traju i po nekoliko sati. Autorica ispitujući govor tijela, to tijelo ne promatra kao biološku tvorevinu, već kao biopolitički subjekt koji odražava duh današnjega vremena. Prema Imhof, naša percepcija i naši pokreti sve se više odvijaju u virtualnom prostoru gdje su mehanizmi moći i kontrole upisani u takvo tijelo. Imhof smatra da takav način transformacije tijela sklono kapitaliziranju (apćiha, društvene mreže) zahtijeva jedan odgovor i reakciju. Upravo instalacija u njemačkom paviljonu simboličnog naziva Faust, otkriva taj prostor između tijela i stvarnosti, prostora gdje se stvara osobnost.

Na samom ulasku u paviljon dočekat će vas staklene pod otprilike izdignut jedan metar od zemlje. Posjetitelji oprezno hodaju staklenim podom koji je osvijetljen bijelim jakim svjetlom, promatrajući prljave komadiće pamučne vune, telefonske kablove, pojačala, bolničke umivaonike, slomljena jaja te smeđe mrlje koje izazivaju nelagodu. U prostoru između pravog poda i staklenog poda, androgeni performeri odjeveni u crnu odjeću kreću se izazivajući nelagodu posjetitelja koji doslovno hodaju nad njima. S vanjske strane postavljen je metalni kavez s dobermanima gdje umjetnica sjedi na vrhu. Posjetitelj je potpuno izgubljen i prožet intenzivnim osjećajem opipljive anksioznosti i iskustva koji je teško zaboravljiv.

No, u čemu je zapravo problem s ovom izložbom kao i s većinom izložbi tijekom Venecijanskih bijenala u proteklih nekoliko godina? Sedmi dan nakon otvorenja Bijenala, u njemačkom paviljonu stajao je samo stakleni pod. Performans? Odvio se za vrijeme prvog tjedna kada se cijeli umjetnički svijet preseli u grad na vodi. Zamjerka koja se može pružiti većini umjetničkih paviljona, pa do neke mjere i hrvatskom paviljonu gdje su postavljeni radovi inače izvrsnih umjetnika Marka Tadića i Tine Gverović, nedostatak je jasne komunikacije značenja djela s posjetiteljima. Treba također imati na umu da upravo ti posjetitelji dnevno pregledaju toliko umjetničkih radova da već pri sredini dana dolazi do zasićenja i pada koncentracije. Trebali bismo zbog toga praviti neke "eye-catching" i "light" sadržaje koji bi privukli publiku? 

Apsolutno ne, no treba imati na umu da jedna takva izložba traje šest mjeseci te da zbog velikog broja izložbi i zasićenjem sadržaja, komunikacija rada mora biti na visokom nivou. Pritom ne mislim na dijeljenje letaka u kojima je objašnjen sadržaj jer sam već nakon nekoliko paviljona mogla slobodno poći u reciklažno dvorište odnijeti pola stvari koje sam kao autić Brum pokupila za sobom. Umjetničko djelo bez jasno iskomunicirane poruke i objašnjenja ne može biti shvaćeno niti uopće percipirano kao umjetnost te paviljoni koji su predstavili performanse, a nakon toga ispraznili prostor fizički, ali i značenjski, nisu ništa drugo nego napušteni prostori na gruzijsko-abhazijskoj granici koji u potpunosti iznevjere očekivanja posjetitelja.


Autorica: Jelena Tamindžija

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor