Traži

Croatia
Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…"

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…"

Intervju s cijenjenom hrvatskom kostimografkinjom i scenografkinjom koja je izgradila hvalevrijednu inozemnu karijeru

Tekst: Ela Butorac


Fotografija: D. Žižić,
D. Koščak,
Z. Kulušić - Neral,
E. Jacomet,
J. Janković,
GLK Split,
D. Kruger,
J. Thiry,
M. Kenji

Kada govorimo o kazalištu i predstavama općenito, često se fokusiramo na samo dvije instance koje sudjeluju u nastanku nekog projekta. Na glumce i na redatelje. Međutim, kao što naša talentirana sugovornica naglašava "kazalište je živi organizam" u kojem sudjeluje jako puno talentiranih persona koje su jednako bitne za uspjeh određene predstave, kao i glumci i redatelj. Zdravka Ivandija Kirigin naša je poznata i cijenjena kostimografkinja i scenografkinja, koja svoj talent nije samo pokazala na hrvatskim kazališnim daskama nego i na brojnim inozemnim, pa se tako može pohvaliti odličnim projektima koje je radila u Austriji, Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj... lista je poprilično duga. U razgovoru nam je ova umjetnica otkrila kako se počela baviti poslom koji joj je danas životno zvanje, gdje pronalazi inspiraciju te kakve su prilike u Hrvatskoj za sve one koji se žele baviti ovim poslom te kako je to raditi na izazovnim stranim projektima.

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…" (фото 1)

Diplomirali ste kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, no što vas je odvelo, odnosno kako ste se našli u kazališnim vodama?

Još kao studentica na prvoj godini Akademiji likovnih umjetnosti slučajno sam se našla u kazalištu. U spontanom i neformalnom razgovoru s glumicom Brunom Bebić te njenim poticajem da krenem raditi kostime, ja sam otišla na prvu kazališnu probu i ostala. Kao studentici na likovnoj akademiji, na kojoj se umjetnici razvijaju kroz samostalni rad i introspekcije, kazališni stvaralački proces mi je bio jako zanimljiv. U kazališnom svijetu umjetnički proces nastanka predstave počiva više na međusobnoj komunikaciji između više umjetnika, autora, na interakciji, na međusobnom osluškivanju. Dolazeći iz sasvim druge priče, ova kazališna mi je bila kako zanimljiva, tako i izazovna. Osim toga, kroz komunikaciju s drugima naučiš kako prezentirati svoju ideju, kako objasniti ono što si zamislio, ali naučiš i kako mijenjati cijeli koncept jer si nešto krivo shvatio.

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…" (фото 2)

Jeste li odmah počeli raditi i kao kostimografkinja i kao scenografkinja ili je vaše iskustvo započelo u oba područja?

Krenula sam od nule. Asistirala sam kostimografu u Maloj sceni na predstavi, pa sam se usput zainteresirala za izradu rekvizita, pa za bojanje scenografije itd. Ali, na kraju sam zaključila da ću ipak, za početak, probati raditi samo kostime. I tako sam kroz suvremeni ples i suradnju s koreografima poput Larise Lipovac, Ksenije Zec i Saše Božića ušla u kostimografiju. To je za mene značilo naučiti šivati i krojiti, proučiti povijest kostima, razmišljati što je zapravo dramaturgija kostima. Oduvijek mi je bilo jednostavnije raditi apstraktno nego realno. Nakon nekoliko godina rada u dramskim i plesnim predstavama kao kostimografkinja, u jednom sam razgovoru iznijela ideju oko scenografije - dobila sam priliku da je realiziram i našla se u tome. Danas mi je potpuno prirodno raditi i scenografiju i kostime, bavim se jednim likovnim jezikom, jednim vizualom u cijeloj predstavi. Postoje projekti na kojima sam autorica scenografije i kostima, dok se pak na drugima odlučujem ili za jedno ili drugo. To je naprosto pitanje nekog osobnog interesa ili mog osjećaja da na konkretnom projektu trebam raditi samo jedno.

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…" (фото 3)

Surađivali ste s gotovo svim zagrebačkim kazalištima: ZKM-om, Teatrom &TD, Malom scenom, Teatrom EXIT, HNK Zagreb, Gavellom... radili na Dubrovačkim ljetnim igrama… možete li izdvojiti neke projekte na kojim vam je bio poseban užitak raditi?

Suradnja s kazalištima zapravo dolazi kroz suradnju s redateljima koje su ta kazališta pozvala i angažirala. Mogu izdvojiti niz zanimljivih projekata, no najdraže su mi predstave na kojima sam neke stvari radila prvi put. Na primjer, lutke i objekte za dječju predstavu "Zvijezde" (r. Ksenija Zec i Saša Božić) u Gradskom kazalištu lutaka Split, scenografiju i kostimografiju za plesnu predstavu Zagrebačkog plesnog ansambla "The Devils Garden" u koreografiji Davida Hernandeza i mnoge, mnoge druge predstave. Trenutno se priprema predstava za Dubrovačke ljetne igre u kojoj radim s tri mlada talentirana redatelja: oni su Lea Anastazija Fleger, Marina Pejnović i Hrvoje Korbar, koja će biti igrana na Minčeti. Oni imaju potpuno različite pristupe temi, načinu rada - veselim se spoju svega toga.

Kako su povezani posao kostimografa i scenografa i je li riječ o poslovima koji su usko povezani?

Za mene su te dvije profesije u potpunosti povezane - riječ je o vizualnom jeziku predstave koji mora biti u balansu.

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…" (фото 4)

Smatrate li da je teže uprizoriti predstave s "zbiljskom" radnjom ili one koje su fantastičnog (apstraktnog) karaktera?

Svaka od tih dviju smjernica ima svoje teže i lakše strane. Zbog školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti i početka karijere u suvremenom plesu možda mi je jednostavnija apstrakcija. No, iskustvom rada u raznim granama izvedbenih umjetnosti stekla sam drugačija iskustva i znanja, tako da mi je, osobno, postalo svejedno je li riječ o apstrakciji ili zbilji.

Nakon dugogodišnjeg rada na hrvatskoj kulturnoj sceni, počeli ste raditi u inozemstvu… na kojim ste sve projektima do sada radili i s kojim ste kazalištima surađivali?

Sezona 2016./2017. bila je prekretnica u mojoj karijeri jer sam krenula s radom na projektima izvan Hrvatske, odnosno u Belgiji , Francuskoj, Austriji, Švedskoj, Njemačkoj. To su uglavnom projekti koji se pripremaju puno dulje nego u Hrvatskoj jer je politika kazališnih kuća, ali i opća kulturna politika, drugačija nego kod nas. Surađivala sam s Opernom kućom u Malmou, Schauspielhaus u Bochumu, STUCK Leuven, Dschungel u Beču i s mnogim drugima. Riječ je o različitim vrstama projekata, od opere preko plesnih i kazališnih do dječjih predstava.

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…" (фото 5)

Kako biste usporedili mogućnosti kostimografa i scenografa na hrvatskoj kulturnoj sceni, a kako u stranim zemljama? 

Sistem je uredniji u inozemstvu pa iz tog razloga su jasnije mogućnosti i prilike vani. Sviđa mi se u Njemačkoj što kazalište zapošljava asistente kostimografima, a ne kostimografe (kostimografi rade kao autorski suradnici na projektu, odnosno predstavi) tako da oni nauče kroz par godina sve što trebaju te su na tržištu. Tako je i sa scenografima. Mislim da u Hrvatskoj onaj tko stvarno voli raditi ovaj posao može dobiti priliku. To nije uspjeh preko noći, to je zanat koji se mora savladati. Ako je talent prisutan  imaju sve predispozicije da uspiju raditi to što vole. U inozemstvu je velika konkurencija, tržište je potpuno otvoreno, apsolutno si zamjenjiv, suradnici se konstantno mijenjaju. Opstaješ, odnosno prisutan si jedino ako si profesionalan, talentiran te socijalno osviješten. 

Što biste okarakterizirali kao najveći izazov u vašem poslu?

Izazov mi je svaka nova predstava koju radim. Veliki udio u samoj realizaciji scene i kostima je definitivno i financijska strana projekta. Nekad je stvarno izazov napraviti dobra i točna rješenja s vrlo malim budžetom. 

Koji dio vaše profesije nikada ne biste mijenjali?

Proces rada i istraživanje, izradu makete, skica...

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…" (фото 6)

Gdje crpite kreativnu energiju, odnosno inspiraciju za pojedine projekte?

Nemam odgovor na to pitanje. To ili imaš ili nemaš. Na primjer, nekad si umoran pa misliš da neće ići, ali svejedno počneš raditi i vidiš neku sitnicu u studiju koja ti pokrene cijelu lavinu ideja. I eto, "uštekao" si se i to je to. Osobno, puno vremena provodim crtajući, radeći svoje radove, čitajući, posjećujući izložbe, gledajući predstave. Inspirativno je i poticajno kad vidiš da kolege rade fantastičan posao.

Postoji li razlika u kreativnom procesu kada ste kostimograf i kada ste scenograf?

Za mene zapravo i ne postoji. No, ponekad za scenografiju inspiraciju dobijem od samog tlocrta scene, a ponekad inspiraciju za kostime dobijem na probi gledajući glumca kako improvizira. To je nepresušan izvor materijala i ideja. 

Kako biste opisali kazalište iz vaše perspektive - koja nije perspektiva redatelja ili glumaca? 

Kazalište je živi organizam s puno različitih profesija koje rade u smjeru realizacije predstave. Nekad je to uspješno, a nekad manje uspješno te ga zato i volim. Volim biti na probama, volim komunicirati ne samo s glumcima i redateljima, već sa svima koji su angažirani na predstavi. Od light dizajnera, šminke, scenaca, garderobijera i svima drugima. S vremenom postaješ svjestan da je za moj dio posla najbitnija komunikacija s ljudima koji su iza scene. Ja bez njih ne mogu ništa. Puno toga se riješi samom komunikacijom oko nekih izazovnih situacija ili ideja.

Zdravka Ivandija Kirigin: "Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš…" (фото 7)

Koji vam je dosad projekt bio najzahtjevniji?

Trenutno radim na predstavi u Opernoj kući Malmö u Švedskoj, a pripreme traju već dvije godine. Scenografija je u potpunosti interaktivna s izvođačima te zahtjeva puno tehničke pripreme i režije suodnosa sa scenografijom na samim probama. Mnoštvo je i promjena kostima. Kostimi se mijenjaju između samih likova, puno je detalja na koje treba paziti i paralelno uspostaviti kako bi se dobila dinamična i zanimljiva igra. 

Što biste poručili svima onima koji će se baviti isti poslom kao i vi?

Nema radnog vremena, nema "urednog života", radiš dok ne završiš… Slušaš, gledaš, zaigran si, ispituješ vlastite i tuđe granice, moraš se usuditi biti ti, moraš se usuditi shvatiti koliko ne znaš i biti spreman učiti. To bi bili samo neki od ključnih elemenata za opstanak na sceni. 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar

više