Search

Žena koja ima posao iz snova i život nevjerojatniji od filma

Žena koja ima posao iz snova i život nevjerojatniji od filma

Iva Biondić jedan na jedan s Elmom Tataragić


Image: PR SFF

S Elmom već desetak godina gledam filmove, plešem na partyjima, ćaskam na prijemima, znam Elmina muža Semu i psa Deedeeja, ali tek sam tijekom ovog intervjua zapravo upoznala Elmu

Elma Tataragić selektorica je takmičarskog programa Sarajevo film festivala, festivala na kojem sam u zadnjih petnaestak godina mnogo puta bila gost. Susretale smo se tako na otvorenjima i drugim događanjima tog renomiranog europskog i najznačajnijeg regionalnog festivala, pogledala sam puno dobrih filmova za koje bez Elme nikada ne bih znala ni da postoje, mezila delicije kod Kibeta i pratila njeno profesionalno odrastanje, gledajući kako kroji sadašnjost i budućnost regionalnog filma. Elma je i scenaristica, producentica, redateljica, predavačica na Akademiji scenskih umjetnosti... Film "Snijeg", kojem je koscenaristica i koproducentica, dobio je Grand Prix u na Critic's Weeku u Cannesu 2008. godine. Volim ljude i trenutke od kojih ti se zasuze oči i koji te natjeraju da se naježiš. Ovaj intervju imao je nekoliko takvih trenutaka, a i dao mi je važnu lekciju iz praštanja.

Kako si postala dio Sarajevo film festivala?
Počela sam raditi s ekipom koja je dio Sarajevo film festivala i prije nastanka samog festivala, kad sam imala 16 godina. Još je bio rat. Odlučila sam se javiti na jedan oglas. Baš je krenulo prvo ratno kino i ja sam, kad god sam mogla, dolazila gledati filmove. Tražili su nekoga tko dobro zna engleski jezik. Tako sam počela raditi za Obala art centar. Nekih pola godine nakon što sam počela raditi osnovali smo filmski odjel i počeli smo raditi programe poput repriza Edinburgh ili Locarno film festivala u kinu Apollo koje je zapravo sala naše Akademije scenskih umjetnosti. I iz te inicijative narasla je ideja festivala.

Wim Wenders, Elma Tataragić

I onda 1995. godine rodio se festival...
Prvi je trebao biti, tako se i zvao – Prvi ljetni Sarajevo film festival. No to je bila 1995. godina, desila se Srebrenica, i ono malo normalnosti što je bilo u gradu se sunovratilo i mi smo na kraju Prvi ljetni Sarajevo festival paradoksalno otvorili 27. listopada 1995. godine. Prvog dana festivala pao je snijeg i bilo je užasno hladno, ali festival se dogodio. I to je početak Sarajevo film festivala. I puno godina je prošlo, ali ta ekipa koja je bila pri Obala art centru i koja je radila na prvom festivalu, pa i ranije, je i dalje tu, iako svi imamo karijere i mimo festivala – Miro Purivatra, Izeta Građević, Dževad Mujan, Almir Palata Prle, Pale, Lejla Begić, naša tajnica Aida Memović, Hajro koji vodi računovodstvo... Dakle tih nekih devet, deset ljudi je ostalo tu. I to je zaista lijepo.

Jedna od sarajevskih filmskih ratnih priča je i ona o prvoj projekciji u kinu Apollo kada je prikazan film "Sirove strasti". Nakon projekcije se navodno nije pričalo ni o scenama seksa, ni nasilja...
Nije. Tada se stalno pričalo o hrani. Uzmeš neku staru Burdu i nikoga nije ništa zanimalo osim onih zadnjih stranica gdje se pokazuje hrana, gdje su bili neki recepti. A filmovi su bili isto tako nešto gdje smo mogli vidjeti hranu. Bili smo gladni.

Jesi li ikada pokušala dokučiti koliko si filmova pogledala dosad u životu?
Ne, nisam. Ako kažem da godišnje pogledam tisuću, što je sigurno točno, jer samo za program pogledam 500, pa sigurno pogledam još toliko nekih drugih 500. U što računam i kratke filmove. Ne znam, u dvadeset godina mora da je riječ o nekoj ogromnoj cifri. Ja bih stvarno mogla gledati filmove od zvijezde do zvijezde. Ja jednostavno to obožavam, meni je to najdraži način komunikacije.

Koliko ste festival i ti osobno doprinijeli razvoju regionalne kinematografije, podizanju kvalitete produkcije, pozicioniranju regionalnog filma na drugim europskim i svjetskim festivalima?
Mislim da toga još ne možemo ni biti svjesni. Tek sada nakon 21 godine festivala vidimo neke rezultate, a u narednih pet do deset godina moći ćemo vidjeti što se tu dogodilo. Ali činjenica je da smo se mi vrlo rano fokusirali na ovu regiju, što nam je pomoglo da budemo specifični po čemu nijedan festival na svijetu nije specifičan. Danas imamo generaciju filmaša koja je odrasla s festivalom, ali i festival je odrastao s njima. Nismo ni mi baš znali što radimo. Kad smo odlučili prostrijeti tepih za filmove iz Rumunjske, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine... Svi su nas malo čudno gledali. Pa čak i profesionalci iz zapadnih zemalja, pitajući se je li to baš dobra ideja. Ali ispostavilo se da je. Kinematografija u regiji je sada nešto posve drugačije. Danas, ove godine, iz regije smo u Cannesu imali šest igranih filmova. To je nešto fantastično.

Elma Tataragić

Na što si najponosnija? Znam da je to profesionalno osjetljivo pitanje, ali zanima me onako intimno. Je li to bilo prikazivanje filma "Snijeg" za koji si napisala scenarij? Ja dan-danas pamtim tu projekciju 2008. godine na Open Airu...
Hm, zanimljivo pitanje. Nije mi "Snijeg" prvi pao na pamet, iako sam sigurno ponosna na njega. Prošle smo godine prikazali film Kornela Mundruczóa "Bijeli Bog". Bio je u Cannesu s tim filmom. Kornel je jedan od autora koji je na festivalu od samog početka, prikazivali smo sve njegove filmove, od kratkih do igranih. On je autor koji se razvijao zajedno s nama. I mi smo ga stavili u vrlo nezgodan termin, u 10:30 navečer, i ja sam se jako brinula hoće li gledalište biti puno. To je težak, ali fantastičan film koji govori o napuštenim psima. Čovjek je režirao 500 pasa u kadru. I sala je bila puna, publika je znala tko je Kornel. I to mi je bilo nevjerojatno, trenutak u kojem sam rekla: "Pa ljudi prate ovaj festival, njegovu karijeru." I jedne smo godine organizirali prikazivanje trilogije "Paradise Love" Urlicha Seidla, radi se o trima teškim filmovima od po dva sata koje smo prikazivali jedan za drugim i cijela nedjelja je bila u tim filmovima i 300 je ljudi od 12 do 6 gledalo jedan toliko specifičan film, ne za svačiji ukus, i uživalo u tome. To su tako neke stvari koje nisu toliko atraktivne, ali mene najviše lože, od kojih mi je puno srce. Naravno, bilo mi je puno srce i kad je došla Angelina Jolie i Brad Pitt koji su toliko znali o bosanskim filmovima. Ali više volim vidjeti kad dovedemo nekog umjetnika koji je meni bitan, a koji teško da bi napunio i Berlin ili drugu metropolu i onda dođem i vidim da to može u Sarajevu.

I sama si filmska autorica, ali od svih tvojih scenarija tvoja prva ratna zima, prvi dan 1993. godine, zvuči nevjerojatnije od bilo kojeg...
Živjela sam u inozemstvu do početka rata i moja obitelj doslovno se tri mjeseca prije početka rata vratila samo na pola godine da sredimo neke poslove i onda smo trebali ponovno dalje ići u inozemstvo. Te noći spavali smo svi zajedno – mama, tata, brat i ja. Bila je strašna zima. Samo igra slučaja htjela je da me protuavionski metak ne pogodi direktno nego da prođe kroz kuhinjski prozor, vrata, tatin ormar pa tako oslabljen sleti na moju glavu. Imala sam privilegiju preživjeti i cijeli život, imati glavobolje koje me podsjećaju na to koliko sam sretna što sam živa. Igra slučaja je htjela i da nekoliko godina poslije rata sretnem, upoznam i sprijateljim se s momkom koji me ranio.

Hoće li ta priča ikad postati film?
Ne znam. To je toliko nevjerojatna priča da ona sama po sebi ne može postati film. Život je nevjerojatniji od scenarija. Ali mislim da ta moja životna priča, to moje ratno iskustvo uvijek je dio onoga što ja radim što se tiče filmova. Sad sam režirala jedan kratki film, autorski, koji se bazira na mojim sjećanjima, zove se "Sjećam se", u postprodukciji je trenutno. Čak i u "Snijegu" ima dosta tih intimnih detalja koji su vezani uz moje ratno iskustvo. Ne postoji dan u mom životu kada ja ne radim paralelu između neke ratne situacije i današnje situacije. Tako relativiziram stvari, kad je nešto teško kažem: "Pa ovo nije ništa naspram onoga što smo preživjeli u ratu."

Što se dogodilo kad si upoznala čovjeka koji te ranio?
Ništa. Pomisliš: srest ćeš nekog krezubog pećinara koji je kao neko mitsko biće iz "Igre prijestolja", a onda upoznaš nekoga koji bi ti mogao biti brat, koji liči na tebe, sluša istu glazbu... I onda kad sjedneš s tim čovjekom i čuješ njegovu priču, pokušaš shvatiti i njegovu stranu. I moja sreća je ta što sam ja to preživjela i imala luksuz oprostiti mu. Poslije kad sam upoznala ljude koji su preživjeli puno veće tragedije, shvatila sam da je moje ranjavanje poput uboda komarca. Kad smo pripremali "Snijeg", išli smo upoznati žene koje su preživjele srebrenički genocid. I to je fascinantno, ta želja za pravdom i da zločinci završe u zatvoru, a da ne požele zadaviti vlastitim rukama. A pritom su ostale bez tri sina, brata, muža, oca, kuće, svega... Ako one mogu oprostiti u pravom smislu te riječi, onda svi moramo moći oprostiti. Oprost je važan, samo čovjek prvo treba tražiti oprost. Čovjek koji me ranio tražio je oprost i ja sam mu ga dala.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više