Search

Grgo Zečić: dokumentarci i filmovi koje morate pogledati

Grgo Zečić: dokumentarci i filmovi koje morate pogledati

Vikend je idealan za ova djela

Danas su najveći hitovi na velikim i malim ekranima filmovi o "junacima iz stripova" ili, pak, ekranizacije prosječnih romana. Koliko samo minuta u godini izgubimo gledajući filmove i dokumentarce kojih se nećemo sjećati i od kojih nećemo ništa naučiti

Tom Cruise koji skače s jedne zgrade na drugu, Iron Man koji zarađuje milijarde dolara ili, pak, blesavi dokumentarci sublimacija su uglavnom "junk food" minuta koje nam se nude i koje uludo trošimo. Naravno da je svaki film svojevrsni bijeg iz realnosti, ali u svijetu u kojem živimo treba učiti i otkrivati stvari za koje nismo znali, shvaćati stanja i situacije koje još nismo u mogućnosti shvatiti i razbiti predrasude koje imamo. Ovih pet djela koje sam izdvojio, u kojima je samo jedan film, izvanredan su primjer kako u svega sat i pol vremena možete otkriti, spoznati, šokirati se, iznenaditi, plakati i smijati. Govore o ljudskoj prirodi, o nama samima i svim vrlinama i manama. "Rich Hill" će vam otkriti pravu sliku siromašne Amerike, "Mommy" neosporno snažnu vezu između majke i sina, "Posljednji dani Vijetnama" na jednostavan način objašnjavaju rat za koji smo čuli, ali o njemu zapravo ništa ne znamo, "Running from Crazy" govori o prokletstvu obitelji Hemingway koje je prati već tri generacije, dok će vas "Marlene" oduševiti brutalnom iskrenošću jedne od najvećih glumica ikad. Zamislite da svaki dan naučite nešto novo, barem jednu novu informaciju ili jedno novo otkriće. Sad zamislite koliko novog možete naučiti u 365 dana. Živimo u vremenu kad je sve dostupno, ali zato treba pomno birati iz čega ćemo učiti i razvijati se. Ne kažem da je "Sumrak saga" glupa ili da je Ryan Gosling ružan – sve su to slatkiši za oči i opuštanje. Ali postoji cijela "video knjižnica" fenomenalnih otkrića koji će vas, vjerujte mi na riječ, oduševiti. Nisu sva navedena djela za svakog, ali svatko će pronaći nešto. I to nešto možda promijeni vaš stav i možda shvatite nešto što nikada niste mogli dokučiti. Prije ljeta bacite se na ovu veličanstvenu petorku.

 

RICH HILL, 2014.

Teza o američkom snu prvi je udar doživjela 2001. godine da bi se potpuno raspala 2008. godine. Sjedinjene Američke Države nisu zemlja "meda i mlijeka" kako to neki mediji još uvijek naglašavaju. Prije svega treba shvatiti da New York sa svojim Manhattanom i Brooklynom, Los Angeles sa Santa Monicom i Malibuom, San Francisco sa svojim okruženjem "silicijske doline" nisu Amerika. Odnosno nemaju nikakve veze s američkom realnošću, a podsjetite se da SAD ima gotovo 319 milijuna stanovnika. Dokumentarac "Rich Hill" na izuzetno brutalan način prikazuje odrastanje nove generacije "pravih Amerikanaca", odnosno nižeg društvenog sloja koji dominira stvarnom Amerikom. Kroz priče tri adolescenta shvaćate u kakvom se problemu nalazi nešto što zovemo "najnaprednijim društvom". Središnjozapadna Amerika je na rubu egzistencije. U Americi preko 16 milijuna djece živi u kućanstvima, gdje svakodnevno nedostaje hrane u najosnovnijem obliku. "Rich Hill" je potresan jer svjedoči o stravičnom porastu siromaštva, potpuno uništenim obiteljima, dječacima koji završavaju u pritvoru, boluju od depresije, samoranjavanja. Tri fantastične priče unutar jednog dokumentarca nešto je što morate pogledati kako biste barem malo osvijestili što je "prava Amerika" danas.

 

MOMMY, 2014.

Potencijalno jedan od najboljih skrivenih dragulja iz prošle godine, drama "Mommy" ostavlja gorko-sladak okus u ustima. U ovom kanadskom filmu redatelj Xavier Dolan prikazuje priču o kompleksnom odnosu majke i sina. Atipična majka s geto manirama, Diane, pokušava skrpati kraj s krajem kako bi platila stanarinu i pokušala pomoći svom sinu Steveu koji boluje od najradikalnije verzije ADHD-a, hiperaktivnog poremećaja pažnje. Njihov odnos je eksplozivan i kompleksan. Diane je "majka lavica", dok je Steve izgubljeni tinejdžer koji se jedva nosi sa svojim stanjem uma. Smijeh, suze, nasilje, mentalne poliklinike dio su ove bolne priče. Ali ne radi se o mračnom filmu, već o sirovom prikazu odnosa samohrane majke i sina koji je beskrajno voli, da na koncu ne zna što napraviti s tom ljubavi. Majka borac ima izvanredan smisao za humor, psovke i psine lete sa svih strana te će vas sigurno nasmijati, ali pokazati prirodno najintimniji odnos bezgranične ljubavi. "Mommy" u pojedinim trenucima nije lako gledati, ali će vam zato dugo ostati u sjećanju. Redatelj se sladunjavo poigrava sa soundtrackom koji uključuju stari hitovi Dido, Celine Dion i Oasisa. Čini to namjerno kako bi se što više približio svakodnevnom gledatelju.


POSLJEDNJI DANI VIJETNAMA, 2014.

O tome što su zapravo Amerikanci izvodili u Vijetnamu malo koji pripadnik novijih generacija zna. Zapravo ni Amerikanci koji su proživjeli to poglavlje povijesti i dan-danas teško shvaćaju tu epizodu. Fenomenalan dokumentarac nominiran za ovogodišnjeg Oscara prikazuje zadnje dane kaosa u Saigonu, kad su se Ameri povlačili, dok je komunistička vojska Sjevernog Vijetnama napredovala prema jugu s jasnom namjerom eliminiranja svih svojih sunarodnjaka koji su "radili s Amerikancima". Bez previše politike na vrlo jasan način shvaćate i vidite cijeli kaos posljednjih dana, kad su se građani Saigona penjali kroz bodljikave žice američke ambasade kako bi u njoj pronašli zaštitu i bili evakuirani na sigurno mjesto. Kaos koji je vladao u tim danima samo svjedoči kaosu same američke vojske. Oni najhrabriji i najhumaniji vojnici vozili su helikoptere iz ambasade od jutra do mraka kako bi prenijeli izbjeglice na sigurno. Pojedini piloti radili su po 26 sati bez prestanka. Jednom kad pogledate ovaj dokumentarac shvatit ćete što se zapravo i zašto dogodilo u Vijetnamu. Iako je Bijela Kuća naložila da se evakuiraju samo građani SAD-a, tadašnja američka vojska nije se obazirala na Washington, već je na sve moguće načine pokušavala spasiti što više Saigonaca. Bez previše kompliciranja, radi se o pitanju završnog čina mukotrpnog i besmislenog rata te morala. Više od sedam tisuća Vijetnamaca evakuirano je helikopterima i ribarskim koćaricama u tom ratu bez cilja. Besprijekoran dokumentarac za koji ne trebate biti nikakav povijesni stručnjak, ni poznavatelj tadašnje političke situacije.

 

RUNNING FROM CRAZY, 2013.

Malo tko zna istinu o prokletstvu obitelji jednog od najvećih pisaca 20. stoljeća: Ernesta Hemingwaya. Unuka velikog pisca, Mariel Hemingway, na potpuno iskren i emocionalan način otkriva priču o tri generacije obitelji koje su patile od mentalnih bolesti i raznih ovisnosti. Čak sedam članova obitelji počinilo je samoubojstvo, uključujući Ernesta, dok je ostalima, poput Marieline sestre Muffet, dijagnosticirana bipolarna shizofrenija. Ova obiteljska priča otkriva tajne koje se kriju iza jednog od najpoznatijih prezimena u svjetskoj literaturi. Mariel kopa duboko te govori o depresiji i povučenosti svog oca, alkoholizmu svoju majke, vlastitoj borbi s depresijom te strahu da će to "prokletstvo" zadesiti njene mlade kćeri i unuke. Saga je to o tajnama obitelji koje su gotovo nepoznate javnosti. Mariel je 1979. bila nominirana za Oscara zahvaljujući ulozi u filmu Woodyja Allena "Manhattan", dok joj je najveća rivalka bila pokojna sestra Margaux, uspješni model te ere, koja se pojavila na naslovnicama Voguea i Harper's Bazaara u 70-im godinama. Nakon depresije, bulimije, alkoholizma, epilepsije, Margaux je skončala svoj život predoziranjem barbituratima. Ne radi se ovdje o mračnoj priči, već o neustrašivoj borbi Mariel da se suoči sa svojom prošlošću i upozori kako se iza slave i moći jednog prezimena kriju bol i tajne.

 

MARLENE, 1984.

Biografski dokumentarci o najvećim glumačkim legendama uvijek koriste isti recept hvalospjeva i ega, ali ova priča o jednoj od najvećih, ali i najkompliciranijih diva u povijesti filma potencijalno je najbolji dokumentarac tog žanra ikad snimljen. Marlene Dietrich ime je koje uvijek odzvanja divljenjem. Cijelu svoju karijeru pažljivo je skrivala svoj privatni život. Kao biseksualka uživala je u divljim godinama Berlina, u 20-im godinama prošlog stoljeća. Tko se ne sjeća njene uloge u filmu "Morocco" iz 1930., kad se u cabaret sceni pojavila odjevena u muški smoking te je prilikom nastupa poljubila drugu ženu. Još jednom razmislite da se radilo od 1930., kad je homoseksualnost smatrana bolešću, a odijevanja u mušku odjeću šok nad šokovima. Marlene je obukla taj muški smoking gotovo četiri desetljeća prije nego što ga je Yves Saint Laurent revolucionarno predstavio. Nakon smrti svog supruga 1976. započinje njeno potpuno povlačenje iz javnog života. Posljednjih 11 godina svog života doslovno je proživjela zatvorena u svom pariškom stanu na Aveniji Montaigne okružena tabletama i alkoholom. Bilo je potrebno pet godina da bi ju njen prijatelj i kolega iz davnih dana, Maximilian Schell, nagovorio na dokumentarac o njenom životu i karijeri. Marlene je pristala pod uvjetom da se ne pojavi pred kamerom te je natjerala Schella da potpiše ugovor prema kojem mu je dozvolila "40 sati razgovora" za potrebe snimanja. Dokumentarac je izašao 1982. i šokirao njenim ponekad okrutnim izjavama, vikanjem na redatelje i ignoriranjem pitanja. Fenomenalan i jedini iskreni portret briljantne dive.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više