Search

Mali ženski razgovor s redateljicom  Vanjom Sviličić

Mali ženski razgovor s redateljicom Vanjom Sviličić

O moći ženskog filma, ženskom prijateljstvu i sreći...

Image: PR

"...Mislim da općenito u kinematografiji nedostaju filmovi koji žene prikazuju kao heroine, koje imaju jednaku ekonomsku moć kao i muškarci, a u hrvatskom filmu to je još više izraženo..."

Film "Zagreb Cappuccino" podjednako hvali publika i kritika. Priča je to o ženama koje žele biti slobodne, ali ne i usamljene, o ženama u potrazi za srećom. A tu priču potpisuje talentirana Vanja Sviličić s kojom smo porazgovarali o njezinom prvijencu koji trenutno možete pogledati u hrvatskim kinima.

Kako je nastala ideja za film? Jeste li nadahnuće za scenarij pronašli u svom svakodnevnom ženskom okruženju? Inspirirate li se ljudima oko sebe? 
Da, priča je inspirirana događajima koje sam prošla sa svojim prijateljicama i situacijama u kojima su se one ili ja našle. Prirodno mi je snimati film o onome što me zanima, u čemu se nalazim, što me veseli ili ljuti. Prvi onaj impuls koji sam imala kad sam počela pisati scenarij je bio potreba da ispričam priču o odnosu dvije prijateljice koje su radile sve što se od njih očekuje, "sve su radile kako treba", a daleko od toga da su bile zadovoljne svojim životom. Znam popriličan broj i muškaraca i žena koje su se našle u takvim situacijama, a sve da bi se uklopili, pred drugima predstavili u lijepom svjetlu ili da ih se gleda kao na uzor u društvu. Pih i takav uzor. Živjeti da bi se svidio drugima i da bi drugi odobravali tvoje postupke. 

Mali ženski razgovor s redateljicom  Vanjom Sviličić (фото 1)

Zašto vas privlači ženska tematika? Mislite li da takvih tema nedostaje u hrvatskom filmu?
Mislim da općenito u kinematografiji nedostaju filmovi koji žene prikazuju kao heroine, koje imaju jednaku ekonomsku moć kao i muškarci, a u hrvatskom filmu to je još više izraženo. Uvijek su žene prikazane kao seksualni tj. statusni simbol. Iako svjesna toga, kad pristupim nekoj temi ne razmišljam je li to ženska tema. Jednostavno se tako desi. Ipak, većina ljudi u ovom našem društvu ima potrebu za etiketiranjem i stavljanjem stvari u ladice, u suprotnom često ne znaju što da misle o tome. To me sad asociralo na nedavnu kritiku Nenada Polimca. Napisao je da bi Ogijev film "Takva su pravila, koji je bio ove godine na Veneciji, "dobio Zlatnog Lava da je Ogi neki rumunjski filmaš". I tu se mogu složiti, nažalost hrvatska kinematografija nije u toj mjeri prepoznata vani kao rumunjska ili neka druga kinematografija, i ne znaju što bi s nama. Nemamo brend, a danas je to dosta bitno.

Vjerujete li da su žene te koje nose život?
Tehnički gledano, da. Žene su te koje je priroda stvorila da iznesu novi život, naravno to ne bi bilo moguće bez muškaraca. Ali kad kažete da nose život, sjetim se svakodnevice u kojoj su žene te koje se puno više žrtvuju za svoju obitelj nego muškarci. Ne kažem da je to pravilo, ali ono što vidim oko sebe navelo me na takav zaključak.

Kojoj ženskoj osobi se posebno divite? Fasciniraju li vas snažne žene?
Divim se svakoj osobi koja uspije u društvu u kojem prevladava antagonizam i materijalne vrijednosti ostati svoja. U našem društvu ima više razvoda nego ikad. I divim se svim samohranim majkama i očevima koji uspiju svojoj djeci dati osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i naučiti ih da žive bez straha.

Mali ženski razgovor s redateljicom  Vanjom Sviličić (фото 2)

Kako muškarci reagiraju na Vaš film?
U Göteborgu, gdje je bila međunarodna premijera filma, na prvoj projekciji bilo je više muškaraca nego žena. Po njihovim reakcijama rekla bih da im se film svidio i da su se mogli naći u njemu. Prepoznali su vibraciju filma i to je prekrasno. Divno je kad tvoj uradak potakne druge ljude bez obzira na spol, jezik i kulturu. Nakon zagrebačke premijere čula sam komentare da se i muški dio publike smijao, tako da je onda valjda to okej. Film ne poznaje spol, film poznaje samo emociju.

Glavne uloge dodijeljene su glumicama Neli Kocsis i Mili Elegović. Zašto Nela i Mila? Kako je raditi s njima? Koliko vam je olakšavalo posao što se glavne glumice dobro poznaju?

Prvi put sam Nelu i Milu upoznala na audiciji. Nisam znala da se njih dvije znaju privatno. Na audiciji smo sve tri bile jako profesionalne, nije bilo nikakvih privatnih razgovora. Samo smo secirale scenarij i likove. Obje su došle potpuno spremne. Znale su cijeli tekst napamet, promišljale su o ulozi, davale su prijedloge, potpuno su se uživjele. Zaboravile su na svoj ego, bilo im je samo bitno da se uloga napravi kako treba. I to je bilo prekrasno. Snimala sam dosta "making of-ova" za druge redatelje i tu sam jako puno naučila o radu s glumcima i o pripremi filma općenito. Iz tog iskustva mogu reći da nije čest slučaj da glumice ili glumci dođu u toj mjeri spremni na audiciju. Iako Nela i Mila nemaju puno iskustva u dugometražnom igranom filmu, njihova televizijska i kazališna iskustva donijela su nešto novo u hrvatski film. Mislim da njihova lica jesu osvježenje i ja se nadam da će u budućnosti češće biti angažirane u filmu. Zahvalna sam da sam upravo sa Nelom i Milom radila na debitantskom filmu. Puno sam naučila od njih, one su žene lavice.

Mali ženski razgovor s redateljicom  Vanjom Sviličić (фото 3)

Pamtite li neku zanimljivu anegdotu sa snimanja filma?
Mislim da dvije stvari neću nikad zaboraviti sa snimanja "Zagreb Cappuccina". Dan kad su Tina (slikarica maske) i Borko (scenski rekviziter) radili palačinke. Hm, možda to ne bih trebala ovako javno reći, ipak smo bili gosti u stanu gdje smo snimali. Ali to je bilo baš zabavno i neuobičajeno za set. Natjecali smo se tko može na tavici okrenuti palačinku bez špahtle. To je bio onaj zabavni dio. Manje smo se veselili kad nam je na prvi dan snimanja pao snijeg. I to pravi, veliki snijeg. A mi kao snimamo proljeće, krošnje u cvatu, buđenje prirode... Da produkcija nije posebno organizirala ralice, naravno prije početka radnog vremena, ne bismo mogli niti doći do lokacije.

Film povezuju s tematikom serije "Seks i grad". Koliko ima sličnosti u tome?
Svakome tko pogleda film "Zagreb Cappuccino", bit će jasno da je jedina povezanost s tom serijom utoliko što se radi o prijateljstvu između žena koje su financijski neovisne. Pa Zagreb nije New York. Cure u Hrvatskoj ne žive kao junakinje u seriji ili filmu "Seks i grad". A ako naše cure i misle da žive, to je onda veliki privid.

Mali ženski razgovor s redateljicom  Vanjom Sviličić (фото 4)

Film "Zagreb Cappuccino" priča je o potrazi za srećom. Što vas čini sretnom?
Puno toga me čini sretnom. Optimistična sam, gledam svijet kroz ružičaste naočale, ali to ne isključuje kritičnost. Jako me učinila sretnom pretpremijerna publika "Zagreb Cappuccina". Kako su primili film i na koji način su pričali o filmu. Dali su nam jedan dugi i topli pljesak. To me učinilo jako sretnom.

Kako izgleda vaš uobičajeni dan? Kad najviše volite pisati, postoji li određeno doba dana? Tko prvi čita vaše rukopise?

Rijetko imam taj val energije da moram pod svaku cijenu staviti na papir neku ideju. Više volim fotkati i snimati. Jako volim pripreme filma i samo snimanje, pa i post-produkciju. Pisanje mi lakše ide kad sam izvan Zagreba ili kad sam potpuno sama. Kad nemam nikakvih distrakcija, onda čak i uživam u tome. Bez obzira na doba dana. Evo sad, na primjer, pripremam novi projekt i frka je. Rok je blizu. Nema čekanja inspiracije ili određenog doba dana. Sjedim i pišem. Vrijeme ide, i moram biti spremna.

Prve verzije uglavnom čitaju Ogi i Damir Terešak, producent. Znaju biti grozni. Ali to je super, dobro je da su takvi i da imaju visoke kriterije. S obzirom da se bliže rokovi, dan mi prolazi pred kompjuterom. Manje jedem, manje spavam. Nikamo ne izlazim niti se družim s ljudima. Ali inače, kad nisu ove izvanredne situacije, jutra su mi uglavnom ista. Imam svoje rituale bez kojih ne izlazim iz stana. Ali zato je ostatak dana i noći uvijek drugačiji. To je velika prednost biti freelancer.

Mali ženski razgovor s redateljicom  Vanjom Sviličić (фото 5)

Scenarij ste napisali zajedno sa suprugom, poznatim redateljem, Ognjenom Sviličićem. S obzirom da ste oboje redatelji, koliko se vaše zamisli podudaraju? Slažete li se na poslovnom planu ili imate potpuno drugačiji način rada? 

Ogijevo scenarističko iskustvo mi je, naravno, puno pomoglo. On bolje kuži kako neke stvari funkcioniraju na papiru, i kako te iste stvari funkcioniraju kad ih snimiš. Iako, iskusni redatelji kažu da je svaki novi film novo iskustvo i da često upadnemo u zamke bez obzira koliko znamo. Ogi i ja volimo slične filmove, ali kao redatelji smo drugačijeg senzibiliteta. Samim time i naše zamisli i rješenja su različita. Mislim da kad radiš s nekim tko ima drugačiji način rada, jedino je bitno da znate iskomunicirati svoje zamisli i uvažavati tuđe. Naravno, moja je bila zadnja. Ipak sam ja njega angažirala (smijeh).

Smatrate li da je žena redatelj drugačija od redatelja muškarca?

Žensko i muško, dva su različita spola, mi jesmo drugačiji. Ali od pamtivijeka smo neravnopravni. Tako i kao redatelji. Ali kad gledam neki film, naravno ne razmišljam o tome. Kathryn Bigelow, američka redateljica režirala je film "The Hurt Locker", pun akcije, eksplozije, nasilja, testosterona, krvi... Dobila je i Oscara za taj film, ali sigurna sam da gledatelj koji ne zna da je taj film režirala žena, ne bi nikad to ni pomislio gledajući film. Zapravo je jedino bitno je li vas je film uveo u svoj svijet, je li on za vas autentičan, vjerujete li glumcima ili ne. Ukratko, film može bit dobar ili loš.

Kakve filmove volite? Koja je po vama najljepša ljubavna priča?

Jedna od ljepših i zanimljivijih ljubavnih filmova koje sam gledala je "In the Mood for Love" hongkonškog redatelja Wong Kar-Wai, a kao maloj mi se svidio film "Bonnie and Clyde" zbog njihove buntovnosti i prkosa prema društvu. Ima jako puno filmova ljubavne tematike koji su izvrsni,  Chaplinov "City Lights", danski film "A Soup" redateljice Pernille Fischer Christensen, trilogija američkog redatelja Richard Linklatera "Before Sunset", "Before Sunrise", "Before Midnight". Zanimljivo, od svih tih ljubavnih priča koje su mi prve pale na pamet, filmovi su koje su režirali muškarci. Stvarno dominiraju.

Na što ste danas najponosniji?

Strpljivost! Ponosna sam da sam uspjela ukrotiti svoju nestrpljivost. Zahvaljujući strpljivosti lakše radim, uspješnije meditiram, bolje komuniciram sa sobom i drugima. Nije to još kako bi možda trebalo biti, ali je puno, puno bolje nego što je bilo.

Nedavno je najavljen vaš sljedeći projekt. Hoćete li nam otkriti nešto o njemu?

Da, prošle godine sam na HAVC-ovom natječaju dobila sredstva za razvoj scenarija "Ana Kolović". Radnja je smještena na našoj obali, u fokusu je djevojka čiji život pratimo unutar nekoliko godina. Naravno, tu je i neki muškarac, pa njihova ljubav, sunce, more... Uglavnom, radi se o nešto ambicioznijem projektu nego "Zagreb Cappuccino".

Mali ženski razgovor s redateljicom  Vanjom Sviličić (фото 6)

Razgovarala: Barbara Vugec

Related articles

Buro 24/7 Selection

više