Traži

Toni Erdmann: sjajan njemački film u lovu na Oscara

Toni Erdmann: sjajan njemački film u lovu na Oscara

Drama s elementima komedije

Tekst: Ema Glavina


Fotografija: Screenshot

Konkurencija za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma se više puta znala pokazati atraktivnijom od konkurencije u kategoriji najboljeg filma američke produkcije. Ove godine je Akademija ponovno odabrala sjajne naslove svjetske kinematografije, a jedan se već nametnuo kao favorit...

Europska kinematografija tradicionalno ima velik broj svojih poklonika. Komercijalni uspjeh se rijetko kada može uspoređivati s onim koji postižu visokobudžetni filmovi holivudske produkcije, ali ljubitelji tzv. sedme umjetnosti itekako znaju cijeniti sve zanimljive priče, neobične likove i inovativnu režiju koje europski filmovi nude. Nedavno su objavljene nominacije za najvažniju nagradu u svijetu filma, Oscar. Od pet nominiranih naslova, čak su tri europske produkcije. Uz iranski film "The Salesman", australski "Tanna", nominirani su i švedski "A Man Called Ove", danski "Land of Mine" te njemački "Toni Erdmann". Nije neobično da publika i kritika već i prije samih nominacija ispravno predvide filmove koji će dobiti nominaciju, pa čak i tko će biti pobjednik. Ove se godine kao najizgledniji favorit u kategoriji najboljeg stranog filma nametnuo upravo simpatični film njemačke produkcije, "Toni Erdmann".

Redateljica Maren Ade je inspiraciju za priču pronašla u dijelovima karaktera likova koje poznaje iz svog privatnog života. Tome je dodala sjajne stilske elemente, glazbu koja savršeno naglašava atmosferu datog trenutka, glumce u koje se mogla pouzdati te na kraju dobila konačni produkt koji je oduševio kritiku i publiku. Ako konture filma promatramo površinski, reći ćemo da se radi o složenom odnosu oca i odrasle kćeri, pri čemu na početku filma on gotovo da i ne postoji. Drugim riječima, pratimo nastojanja jednog oca da vrati odnos s kćeri kakvog je nekad imao. Ovakvu radnju je lako zamisliti kao onu koja ne može ne zagaziti u sferu patetike i sladunjavosti, pogotovo ako govorimo o tome kako bi ona mogla biti prikazana u kakvom holivudskom crowd pleaseru. No, "Toni Erdmann" ne može biti dalje od toga. To ne znači da snažne emocije i scene koje ostavljaju knedlu u grlu nisu prisutne, dapače, izvedene su maestralno. Ponekad vrlo suptilno, a ponekad glasno i snažno.

Ovaj osvrt nema namjeru prepričati film, već eventualno potaknuti one neodlučne da mu pruže priliku. Ipak, osnovne crte radnje se mogu ispričati, bez rizika da se bilo što kompromitira. Na samom početku filma upoznajemo Winfrieda (Peter Simonischek), starijeg čovjeka koji živi sa svojim psom i voli nasmijavati svoju okolinu. Razveden je od supruge, a kći Ines (Sandra Hüller) radi kao konzultantica u Rumunjskoj i rijetko se viđaju. Kad se nakratko sretnu na jednom obiteljskom okupljanju, Winfried će shvatiti da je njihov odnos daleko od onog što on smatra zadovoljavajućim. Kap koja će preliti čašu je i to što mu ugine kućni ljubimac i Winfried ostaje potpuno sam. Ubrzo nakon, odlučuje iznenaditi svoju kćer te ju posjetiti u Rumunjskoj. Winfried nije čovjek od previše takta i razmišljanja; jednostavno se pojavi kćeri na poslu bez ikakve najave i plana. Kroz lik Ines upoznajemo nemilosrdni poslovni svijet koji ostavlja malo vremena za privatni život. Uz to, Ines je i žena u "muškom" svijetu koji zahtijeva dodatno dokazivanje sposobnosti. U svemu tome, u raspored joj otac nije mogao manje uklapati te se brzo dogovore da se vrati kući i drugi put najavi.

Ines će ga ispratiti na taksi i vratiti se svom uobičajenom životu punom poslovnih domjenaka, otmjenih večera i razgovora u kojima se ne smije pokazati slabost. Sve će se promijeniti kad njoj i njenim prijateljicama u baru priđe čovjek koji se predstavi kao Toni Erdmann, life coach. I dok se prijateljice zabavljaju njegovom neobičnom pojavom (raščupana perika i umjetni zubi), Ines je šokirana jer se radi o njenom ocu koji je odlučio ne otići na avion, već izvesti neku od svojih poznatih komičnih epizoda. Ines će se praviti da ga ne poznaje, a Toni će se infiltrirati u društvo njenih kolega s posla i "kupovati" vrijeme koje provodi s kćeri koja više ne zna što joj činiti u toj bizarnoj situaciji. 

Dalje od navedenog ne bi imalo smisla opisivati, a nisam sigurna ni koliko bi to bilo moguće. Iako film traje pune 162 minute, što se smatra dugim u bilo kojem žanru, a pogotovo europskoj drami s elementima komedije, u svakom ćete trenutku znati da ta minutaža ima smisla. Scene nisu nepotrebno "razvučene" već služe prikazu slojevitosti jednog posrnulog odnosa i izgradnji likova koji će nam se uvući pod kožu. U trenutcima u kojima to najmanje očekujete ćete se nasmijati do suza (mislim da će scena Ines u ogrtaču i Winfrieda u kostimu postati legendarna), u drugim nećete moći vjerovati reakcijama likova u najbizarnijim mogućim situacijama, a po završetku filma ćete vrlo vjerojatno biti zadovoljnim onim što ste upravo pogledali.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor