Traži

Književna preporuka tjedna: \"O čajnicima i ženama\" Mihaele Gašpar

Književna preporuka tjedna: "O čajnicima i ženama" Mihaele Gašpar

Priča o ženama koje svi poznajemo

Tekst: Ema Glavina


Fotografija: Screenshot,
Pixabay,
promo

Mihaela Gašpar bi mogla biti upravo ono što kronično nedostaje hrvatskoj književnoj sceni: sasvim formirana spisateljica koja svakodnevni život opisuje u maniri velikih majstora književnosti

Nevjerojatna je tendencija čitatelja s ovih prostora da podcjenjuju domaće autore. Ne mora se uvijek čak raditi niti o svjesnom činu, jednostavno smo skloni prije čitati knjige stranih autora, proslavljenih i dokazanih na svjetskoj književnoj sceni. Ista je situacija i s filmom, glazbom ili suvremenom umjetnosti, često im jednostavno ne vjerujemo dovoljno. U navedenu većinsku skupinu svakako ubrajam i sebe, da ne bi bilo zabune. Trudim se čitati sve aktualne naslove koji mi se učine zanimljivima, ali da bih se odlučila na čitanje nekog novog hrvatskog autora ili autorice, trebam čuti preporuku iz prve ruke od osobe kojoj vjerujem. Ne znam zašto je to tako i jesu li moje predrasude ikada imale uporište u realnosti, ali trudim se da one postupno nestanu. Tako je bilo i s kratkim romanom Mihaele Gašpar, "O čajnicima i ženama" koji je izdala izdavačka kuća Disput.

Nikad se prije nisam susrela s radom ove autorice, no kad sam krenula u istraživanje sam vidjela da je već svojim prošlim romanom, "Mitohondrijska Eva", podjednako osvojila i kritiku i publiku. Kad sam saznala za njen novi roman, već sam imala popis od dvadesetak knjiga koje čekaju na red za čitanje. Ipak, hvalospjevi na koje sam naišla na društvenim mrežama i književnim portalima, su me uvjerili da ovu knjigu trebam pročitati. I to odmah. Tako je i bilo. Prošlo je samo nekoliko dana od kada sam čula za roman do trenutka u kojem sam ga pročitala. Htjela sam izbjeći bilo kakav spoiler moment i nisam htjela čitati recenzije u detalje. Znala sam samo da ću se susresti s knjigom koja je dobro napisana i koja govori o životima prosječnih žena kakve susrećemo svakodnevno. Nadala sam se da će upravo ova knjiga biti ona koju već dugo tražim- jednostavna u radnji, snažne psihologizacije likova te istaknutog konteksta realnosti hrvatskog društva, i to iz ženske perspektive

To je upravo ono što sam i dobila. Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo knjiga koja donosi opsežnu kritiku patrijarhalnog društva ili koja se uopće pretendira na otvaranje rasprave o rodnoj nejednakosti ili obiteljskom nasilju prema ženama. Barem ne na prvu. Ovo je još jedna priča o disfunkcionalnoj obitelji, i to ne mislim u negativnom smislu. Upravo suprotno, samo istinski talentirani autori mogu na originalan i zanimljiv način prenijeti priču o teškoj svakodnevici odraslih ljudi koji su davno odustali od snova i ideala, a koje svi poznajemo. Priča je ispričana iz četiri perspektive: tri ženske i jedne muške. Na samom početku upoznajemo Barbaru, razvedenu ženu i majku koja tone u bespuća alkoholizma i nema nikakvih aluzija da će ikada prestati. Priča nam priču o svojoj obitelji, pokojnim roditeljima, sestri s kojom je nekad bila jako bliska i teti koja je cijeli život živjela s njima i o kojoj se sada brine.

Nakon Barbare, upoznajemo njenu sestru Irmu, ženu kojoj je toliko neugodno što joj je muž ostavio da preko godinu dana od obitelji skriva da više nije u braku. Pegla mu košulje, govori da je na sastanku i uporno odbija prihvatiti novonastalu životnu situaciju. Sa sestrom i tetom ne može povratiti odnos koji je nekad imala: Barbara ne prihvaća kritiku svog životnog stila, bolesna i nemoćna teta leži u krevetu i čeka dan u kojem će konačno umrijeti, a od obiteljskih tradicija jedino održavaju subotnji odlazak roditeljima na groblje. Posebno me se dojmila perspektiva njihove tete Agate. I prije njenog dijela priče mi je bilo posve jasno da Mihaela Gašpar ima fascinantnu sposobnost oživljavanja likova s najrazličitijim životnim pričama, pa mi se ponekad činilo kao da je baš sve te priče sama proživjela. Ipak, kad je u bolne detalje opisivala misli jedne dementne starice na samrti koja se prisjeća vremena kad je bila mlada i lijepa, postalo je očito da je ova autorica podjednako vješta s riječima kao i sa psihologijom.

Na samom kraju upoznajemo i Jasmina, Barbarinog prijatelja s kojim pije. Radi se odnosu koji je možda najbolje opisati riječju "privrženost", iako nije uvijek jasno jesu li do toga došli zajedničkom ljubavlju prema alkoholu ili su se povezali i na nekoj drugoj razini. U njegovoj priči dolazi i do jedinog većeg iznenađenja u knjizi, savršeno tempiranog za kraj, kad je čitatelj već naviknuo na sporu naraciju i odsustvo ikakvih bitnih događaja koji nisu opisi dnevnih rutina. Ova knjiga nudi još pregršt zanimljivih momenata zbog kojih je vrijedna čitanja: Barbarina oda votki koja ju "spašava" od muža zlostavljača, priče o Agati koja iz nekog razloga cijeli život živi u kući sa sestrom i nećakinjom čije muževe prezire, Jasminova patološka potreba da laže otkad zna sebe, čajnici koji se kupuju iako se nikad neće koristiti i mnogi drugi. Ovo je jedna od onih sjajnih knjiga čija se radnja ne može prepričati jer je gotovo i nema, no poslije čitanja gotovo momentalno nastupa onaj dobro poznati osjećaj koji slijedi vrhunska djela- mješavina zadovoljstva pročitanim štivom te gorkog okusa životne realnosti na koju podsjeća.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više