Traži

Vincent van Gogh - „genije čije slike govore“

Vincent van Gogh - „genije čije slike govore“

„Kakav bi to život bio kada ne bismo imali hrabrosti baš ništa ne pokušati.“


„Ja ne pokušavam naslikati ono što mi je pred očima, već se služim bojom da njome silovito izrazim sebe.“

„Savjest je čovjekov kompas.“

„Kakav bi to život bio kada ne bismo imali hrabrosti baš ništa ne pokušati.“

„Ja, kao madež na tvom ramenu. Pod velom svile, kao puž na vrelom kamenu. Što brže hoću da stignem, do tvojih obraza, da savijem i dignem ti osmijeh na usnama.“

Jedan od najslavnijih umjetnika svih vremena, Vincent van Gogh rodio se 30. ožujka 1853. godine, u Zundertu, gradiću na jugu Nizozemske. Majka mu je bila ispunjena strahom i sumnjama hoće li preživjeti jer je godinu dana prije, na isti dan, izgubila sina. Ta energija brige, sumnje i straha obilježile su cijeli Vincentov život. Kao dijete, van Gogh je bio svadljiv i samovoljan dječak koji je volio životinje i cvijeće. S osam godina privukao bi pažnju roditelja kad bi načinio glinenog slonića, ili pak neobičan crtež mačke. Čim bi osjetio da pokazuju interes uništio bi sve. Za svog mlađeg brata Thea bio je snažno vezan, a kasnije i ovisan o njemu. Odrasli su zajedno među žitnim poljima i mirisnim šumama pinija u osobitom ozračju ljepote, boja i zvukova Brabanta. S dvanaest godina morao je napustiti idilično mjestašce i uputiti se u novi život. Prvo je radio u Haagu kao trgovac umjetnina uvjeravajući sebe da je zadovoljan, zatim u Londonu gdje je doživio prvo ljubavno razočaranje i nakon toga iskustva ništa više nije bilo isto. Kao da je njegovo biće podsvjesno željelo neuspjeh kako bi potvrdilo kasnije ponašanje.

vangoghpismo

Brižni i nježni roditelji osjetili su da mu se nešto teško dogodilo, „razočaranje što mu se snovi nisu ostvarili“. Počeo se povlačiti, bivao usamljen, tih, potišten i okretao se vjeri tražeći u njoj spasenje. Potpuno klonuće dogodilo se kad je ostao bez posla, bez nade i duboko razočaran. Strastven i teške naravi, jedino se otvarao svom bratu Theu u dugim pismima koje su izmjenjivali  od 1872. godine pa sve do smrti. Pisma su puna ljubavi, podrške i razumijevanja. Brat ga je ipak najbolje poznavao: „(...) čini mi se kao da su u njemu dva lica, jedno koje je izuzetno darovito, nježno i profinjeno, i drugo, koje je egoistično i tvrda srca. Ta se dva lica izmjenjuju, tako da prvo slušam jednoga koji govori na svoj način i onda drugoga, koji govori drugačije.“ Vincenta je nosila ljubav prema bijednima i poniženima, pa je podučavao djecu, posjećivao bolesne i ranjene, ali i njemu samome bila je potrebna pomoć. Od 1880. godine otkrio je u sebi impuls koji ga je vodio ka slikanju i otada više nije gubio vjeru u crtanje. I druga njegova ljubavna priča nesretno je završila, tako da je potpuno izgubio želju za druženjem. Iz sažaljenja i samokažnjavanja prigrlio je prostitutku s dvoje djece, neuglednu ženu koja mu je pozirala za sliku „Tuga“ (1882.).  Time je potpuno zatvorio vrata vanjskom svijetu. Ostao je jedino Theo.

vangoghpismo

Početkom 1886. godine boravi u Parizu, na Montmartreu, gdje postaje Cormonov učenik, a nakon toga živi s bratom, kada doživljava potpuni iskorak u svom izrazu. Sljedeće godine započinje prijateljstvo s avangardnim slikarom Paulom Gauguinom koje će završiti kobno za Vincenta. U nastupu ludila i očaja pokušao ga je ubiti, odrezao je sebi uho i njihov odnos se tu naglo prekinuo, ali ne i ugasio. Dvije godine nakon tog neobičnog ispada krenuo je na liječenje kod dr. Paula Gacheta, za kojeg je rekao da je „bolesniji od njega“. Mahnito je crtao i silovito stvarao bez predaha. Poslije njegove smrti, nizozemski slikar i prijatelj van Rappard je napisao: „Tko je god bio svjedokom njegove borbe i tužnog života, nije mogao ne osjetiti sklonost prema čovjeku koji je od samog sebe toliko zahtijevao, da mu je to narušilo i tijelo i duh. Pripadao je onoj vrsti koja rađa velike umjetnike.“ Za Vincenta se govori kako je prethodnik europskog ekspresionizma, jer je u svojim slikama dao izraz  sirovog i grubog svijeta u kakvom je živio, a ipak je u njemu pronalazio najsvjetlije i najiskričavije detalje. Prve slike su mu tamne, malog formata i gotovo sve su obrubljene crnom bojom, s motivima rudara i njihovog teškog života.

vangoghsuncokreti

Skoro sve slike na kojima počiva njegova slava naslikane su u posljednje tri godine života na francuskom jugu, u Arlesu, kao primjerice: „Portret dr. Gacheta“, „Žitno polje s čempresima“, „Zvjezdana noć“, „Irisi“, ili njegov „Autoportret“. Slikao je gotovo jednu sliku dnevno. Sve je u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i valovitim crtama koje ostavljaju dojam duboke senzibilnosti. Van Goghovi suncokreti, stolac, zvjezdano nebo ili kukuruzi sjaje čudesnom životnošću i ljepotom. U tim nesavršenim, a opet u potpunosti savršenim oblicima suncokreta, očituju se i život i smrt istovremeno. Sve podliježe starenju i truljenju, ali ono što ostaje to je sjaj ulovljenog trenutka, izraz ljepote duše. Vincent u svemu nalazi simboliku, tako da suncokrete vidi kao duše koje se okreću svjetlu, slijedeći Krista. Boju nanosi gustim i nemirnim potezima kista tako zaneseno, da je na nekim mjestima debeli namaz, dok se na nekim mjestima vidi platno. Posebno su privlačne sitne sjemenke i ustreptali drhtaj čaški. Istina je, da je slavni slikar za vrijeme svog iznimno kratkog života, odavao dojam nesređene i neurotične osobe,  koja je činila možda nama nerazumljive poteze, ali je neosporno da je bio genije, usamljenik i neshvaćeni slikar, koji je živio svoju umjetnost. Stvaralačka energija koju je van Gogh u trenucima nadahnuća kanalizirao, očito je bila tako jaka, potresna i zbunjujuća da joj je nesretni Vincent i podlegao. U ljetnu večer, usred polja, u Auversu (Francuska) pucao je u sebe, a ranama je podlegao 29. srpnja 1890. godine. Imao je misiju prikazati ljudsku dramu, neshvaćenost u svom najtežem obliku. Vincent je ostavio za sobom 850 slika i više od 900 crteža i akvarela. U muzejima diljem svijeta, kao i u privatnim kolekcijama, njegove slike natprirodno sjaje, dišu, čak i mijenjaju boju i prenose kozmičke poruke onima koji „čuju“, a ima ih sve više.

Tekst: Sanja Ercegović
Foto: Getty Images, buro247.ru

Napišite komentar