Search

Büro 24/7 talent: Andrej Tomić

Büro 24/7 talent: Andrej Tomić

Upoznajte mladog slikara iz Osijeka


Image: Privatno vlasništvo autora

U novom izdanju naše rubrike Büro 24/7 talent ugostili smo mladog talentiranog slikara iz Osijeka, Andreja Tomića

Andrej Tomić je 24-godišnji slikar iz Osijeka čiji su nam radovi zapeli za oko. Prošle je godine završio Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu, a trenutno živi i stvara u Osijeku. Do sada je izlagao na brojnim izložbama, a još ih puno ispred njega. Što nam je otkrio o sebi i tome što znači biti slikar u Hrvatskoj pročitajte u nastavku.

Ime i prezime: Andrej Tomić

Godine: 24

Zanimanje: slikar

Moj prvi susret s umjetnošću dogodio se: Slike i umjetničke monografije su me okruživale od rođenja. I tata i djed po mami su se amaterski okušali u slikanju, a mama je sa mnom crtala kad sam bio jako mali. S njom sam i prvi put posjetio izložbu. Bio sam prvi razred osnovne škole i išli smo u osječku Galeriju (a danas Muzej) likovnih umjetnosti. Mislim da je bilo otvorenje stalnog postava. U pamćenje mi se urezao ogromni grupni portret obitelji Pejačević. Dojmila me se sama veličina platna (285x395cm) i to što su svi likovi, njih osam, bili naslikani u prirodnoj veličini. No, odluka da se želim baviti slikarstvom je došla nešto kasnije. Završavao sam šesti razred i uz novine je besplatno izašao prvi svezak Hrvatske likovne enciklopedije. Ujak je slučajno naišao na njega i uzeo primjerak za mene. Narednih sedam tjedana sam se svake srijede rano ujutro budio i trčao do obližnje trgovine da kupim sljedeći broj. Uspio sam ih sve skupiti i listajući ih to ljeto osjetio sam jaku želju da se i sam okušam u slikanju. Uzeo sam tatine stare pastele i krenuo. Nije dugo trebalo i odluka da želim biti slikar je donesena. I evo me, tu sam gdje jesam.

Sječiva, 2017., ulje na platnu, 130x90cm

Inspiriraju me: U suštini sve. Iako sam se trenutno u svojim radovima motivski koncentrirao najviše na vegetaciju i vegetativno bujanje, više - manje sve što me okružuje me fascinira. Svakodnevne, obične pojave, detalji koje vidim gledajući kroz prozor, prolazeći kroz grad: od izbrazdane kore drveta, kaotične gustoće nekog grma, pa sve do kričavog fluorescentnog svjetla ili titranja ekrana... Sve je to jedno retinalno, vizualno iskustvo koje se stalno akumulira i iz koje potom "cijedim" slike.  Moje slike su izrazito subjektivne, ne bježe od toga. U njima je uvijek riječ o tom osjećaju uronjenosti u svijet, o prisutnosti i bivanju.

Osjećaj koji imam dok stvaram bih opisao kao: Dosta je povezan sa znatiželjom. Taj trenutak kada naneseš prve boje na platno i vuče te da vidiš što će se dalje dogoditi. Na motiv nikad ne "skačem", nego polagano oko njega kružim i ispitujem njegov slikovni potencijal. Slikam slojevito i u više navrata, prvi sloj me nikad ne zadovolji. Tijekom slikanja si dopustim grešku, trenutak kada sve pokvarim. Paradoksalno, ali to mi je zapravo znak da sve ide po planu. Namjerno si stvaram problem iz kojeg se moram izvlačiti. Kreativnost nastupa kada se moraš čupati van iz problema. Svježina tog intuitivnog rješenja je ono s čime pokušavam zaokružiti sliku, a ako mi ne pođe od ruke, nastupa druga runda. Iako me često iscrpljuje, uživam u tom procesu.

Kaktus, 2017., ulje na platnu, 120x80cm

Najveće dostignuće do danas: Možda će zvučati čudno, no dostignuće mi je što svaki dan, bez obzira na sve, uđem u atelje i nastavljam dalje raditi. Drago mi je što sam prijelazni period i vakuum u kojem se nađeš odmah poslije faksa uspio relativno brzo prebroditi. To je svojevrsni "dan D" u kojem se stvari lome, ostaješ bez tla pod nogama i suočavaš se sa stvarnim okolnostima. Nalazim se na početku, sve se tek počinje rasplitati, i neizvjesnost postoji, no bitno mi je da dalje ustrajem. 

Što se tiče nekih konkretnih uspjeha, drago mi je što mi je zagrebačko Sveučilište na trećoj godini otkupilo rad za svoju zbirku, i što sam u petom mjesecu s dvojicom prijatelja, Johnom Miličićem i Lukom Kuševićem - Radakovićem, nastupio s prvom samostalnom izložbom u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu. Mislim da smo time lijepo zaokružili naše zajedničko iskustvo studiranja na Akademiji.

Umjetnici koje cijenim: Teško mi je izdvajati par imena, a započeti neku nabrajalicu nema smisla. Obožavam djela tzv. "starih majstora", razvikana imena ranog modernizma, jednako kao i mnoga etablirana imena suvremene umjetnosti. Ponekad je riječ o pojedinačnom djelu, a ponekad o čitavom opusu. Cijenim umjetnike koji su mi izričajem bliski, jer u njima nalazim idejne suputnike i potvrdu svom radu, no volim vidjeti i razmišljanja i pristupe koji su mi dijametralno suprotni. To često osvježava i daje jedan širi pogled na stvari. Izrazito mi je poticajno vidjeti i pratiti i što kolege oko mene rade. Imam par prijatelja s kojima stalno preko društvenih mreža izmjenjujem fotografije radova, bilo dovršenih ili tek u izradi.

Sasušeni kaktus, 2017., ulje na platnu, 130x90cm

Posao iz snova: Svakodnevni rad na vlastitim projektima u ateljeu je u mojim očima ideal. Ali opet, kome nije. Realne potrebe društva su nažalost drugačije, i trenutno mi moja atelijerska praksa ne može osigurati redovita primanja. Rad u obrazovanju mi nije stran, nedavno sam radio kao zamjena u jednoj srednjoj školi. Mislim da bi predavanje praktičnih, stručnih predmeta bilo blizu idealu, jer bi se moja svakodnevna praksa u ateljeu nastavila i u učionici.

Prvu priliku da se pokažem dobio sam: Kao srednjoškolac. Bio sam treći razred u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn Osijek. Profesor Čubek, koji nam je te godine počeo predavati predmet Slikarsko projektiranje, tražio je od nas da mu donesemo neke radove, bilo što što radimo u slobodno vrijeme. Htio je vidjeti kako razmišljamo i čemu naginjemo kada nemamo zadatak. Donio sam mu mapu u kojoj je bilo preko stotinjak radova, od malih crtežića olovkom i tušem do raznih studija, mrtvih priroda i portreta u akrilu, temperi, akvarelu... Bio je ugodno iznenađen količinom radova. Sjećam se dok je šuteći listao mapu, u jednom trenutku se samo okrenuo prema meni i pitao: "Ti to ozbiljno?". Dva tjedna poslije sam ga sreo na hodniku. Rekao mi je da se dogovorio s ravnateljicom da mi u školskoj galeriji organizira izložbu. Pomogao mi je oko postavljanja, a dogovorio je čak i intervju na lokalnoj televiziji. Radovi koji su bili izloženi nisu bili vanserijski, s današnjim odmakom i obrazovanjem mogu reći da su bili korektni, no on je u njima prepoznao trud i iskrenost. Dao mi je "vjetar u leđa" koji u tim godinama puno znači i na tomu sam mu do dan danas zahvalan. Kasnije je nastavio i drugim učenicima škole koji su se isticali svojim radom organizirati male samostalne izložbe.

Stari hrast, 2016.-2017., ulje i enkaustika na platnu, 190x120cm

U umjetničkom radu nikad ne bih pristao na: Suviše sam "zelen iza ušiju" da bih se mogao držati na nekoj visini i odbijati narudžbe zato što možda ne ispunjavaju moje standarde. Trenutne ekonomske prilike u državi, nepostojanje organiziranog tržišta umjetnina i nekog srednjeg sloja koji investira na taj način dovode mnoge mlade umjetnike u situaciju da moraju raditi svakakve stvari da bi se financirali, tako da nekakva narudžba (ako je pošteno plaćena u skladu sa zahtjevnošću zadatka), ma koliko god možda bila blesava, i ne zvuči tako strašno. Slikarima je u tom smislu lakše nego nekomu tko je orijentiran na novomedijske prakse i na njima bazira svoj izričaj. Ja se držim jednog starog medija koji je i izrastao iz zanatskog te kroz stoljeća i različite društvene okolnosti stekao status umjetnosti. Upravo ta prizemnost mi se kod njega i sviđa. Narudžbe vidim kao zanimljivo suočavanje usvojenih estetskih obrazaca stečenih tijekom obrazovanja s realnom estetskom potrebom svoje okoline. Ukratko, svaka narudžba je u mojim očima jedan mali društveni eksperiment. No, uvijek treba držati jasnu granicu između narudžbe i autorskog rada, nečega što je proizašlo iz vlastitog istraživanja i interesa. U pravilu, narudžbe ne potpisujem.

Tektonika kaktusa, 2017., ulje i enkaustika na platnu, 130x90cm

Kada mi netko kaže da nešto ne mogu napraviti ja: U ovom poslu, a zapravo i općenito u životu, uspijevaju samo inatlije. Mislim da bez toga ne ide. Konstruktivne kritike treba uzeti u obzir, ali u konačnici, samo ti možeš znati što ti se točno mota po glavi i što želiš postići. Drugi mogu uočiti samo površinu i ocijeniti trenutne rezultate, ali kuda to sve vodi možeš saznati jedino ako slušaš sebe.

Moj rad možete vidjeti na: Za sada više-manje samo na izložbama. Kroz osmi mjesec ću na poziv kolekcionarke Dagmar Meneghello u uvali Palmižana na Paklenim otocima kod Hvara izložiti manji ciklus slika inspiriran njezinim botaničkim vrtom.

Što se tiče neke web stranice, dugoročno je imam u planu napraviti. No, dajem si još malo vremena dok se ne skupi značajna količina radova. Povremeno preko privatnog profila na Facebooku objavljujem ono čime se trenutno bavim. Već mi je nekoliko prijatelja predlagalo Instagram, ali mi Facebook zadovoljava trenutne potrebe.

Raslinje, 2017., ulje na platnu, 140x130cm

Related articles

Buro 24/7 Selection

više