Search

Hrvatski kipar kojeg obožava međunarodna umjetnička scena

Hrvatski kipar kojeg obožava međunarodna umjetnička scena

Intervju: Hrvoje Dumančić


Image: P.Gospodnetić,
Zoran Kulušić

Čudnovata skulptura Power of Soul proglašena je najboljom na međunarodnoj izložbi "The Horse in Art" održanoj u londonskoj Mall Galleries

Hrvoje Dumančić, poznati hrvatski akademski kipar nedavno je imao priliku sudjelovati na Jesenskom pariškom salonu koji njeguje stoljetnu tradiciju. Umjetnik koji je počeo izlagati i u inozemstvu, danas iza sebe ima osebujnu kolekciju radova među kojima su mnogi pobrali ugledne nagrade diljem svijeta, a posebna zanimljivost je ta da je njegovu skulpturu kupio i jedan od najpoznatijih francuskih dizajnera parfema Jean-Paul Guerlain. Hrvoje nam je otkrio neke zanimljivosti iz svog profesionalnog života i samog procesa stvaranja posebnih skulptura koje su nas oduševile.

Hrvatski kipar kojeg obožava međunarodna umjetnička scena (фото 1)

Krećemo sa svježim događajem u Vašoj karijeri, a to je nedavno sudjelovanje na Jesenskom pariškom salonu. Čestitamo i želimo čuti sve dojmove kao i vašu vezu s Parizom.

Ove je godine moja skulptura "Power of Soul" primljena na Jesenski salon u Parizu što je bilo moje prvo izlaganje na tom salonu.  Jesenski salon u Parizu ima stoljetnu tradiciju, kao relevantan predstavnik suvremene umjetnosti s više od 1.000 izložaka, 850 umjetnika i 33000 posjetitelja. Baziran na interdisciplinarnosti, Salon njeguje tradiciju otvorenog priznanja. Prvi Jesenski salon organiziran je 1903. godine kao odgovor na konzervativnu politiku službenog Pariškog salona. Izložba koju su organizirali Georges Rouault, André Derain, Henri Matisse i Albert Marquet trenutačno je postala ogledni primjer razvoja i inovacija u slikarstvu i kiparstvu 20. stoljeća. U prvim godinama Salona već etablirani umjetnici, poput Pierre-Augusta Renoira, podržavali su novu izložbu, čak je i Auguste Rodin izložio nekoliko svojih crteža. Od samog osnutka Salona na njemu su izlagali velikani i budući velikani likovne umjetnosti poput Paula Cézannea, Henri Matissea, Paula Gauguina i Pabla Picassa.

Pariz je Pariz!  Unatoč nekim novim centrima umjetnosti u svijetu, Pariz je i dan danas umjetnički grad, u koji hrle umjetnici iz cijelog svijeta, no tržišni kapitalizam je ušao u sve sfere ljudskog društva, pa i u umjetnost, a tako ni Pariz nije izuzet. Sve je teže probiti mašineriju koja je  prisutna i u umjetničkoj branši i iskočiti iz mase. Uz talent je potrebno i puno sreće da te netko važan zamijeti ili da se nešto od planiranog i realizira. Umjetnici su kreativci koji u jednom trenutku imaju bezbroj ideja koje želite u isto vrijeme ostvariti, a dođe vrijeme da s niti jednom niste zadovoljni. Mislim da je važno zadržati sebe, ne izgubiti svoj identitet kako bi se prilagodio zahtjevima tržišta koji se jednostavno nameću. Uz  Pariz,  tu su  i  gradovi Saumur i u Ruel Malmaison, gdje sam također izlagao i boravio i uz koje me uvijek vežu lijepe uspomene.

Sigurni smo da je izrada skulptura najveći užitak u Vašem poslu isto kao priznanja za iste. Što vas posebno inspirira za stvaranje?

Skulptura me zaokupila još u osnovnoj školi, a nakon završetka Likovne akademije, postala je sastavni dio života, u kojoj iskreno uživam i u kojoj sam pronašao ventil, alat kroz koji komuniciram s vanjskim svijetom, a često i sa samim sobom. Nagrade gode, no umjetnost ne treba shvaćati poput natjecanja ili valorizirati svoj rad kroz to jeste li osvojili nagradu ili ne. Često se dogodi da neki odlični radovi pojedinih umjetnika ostanu nezamijećeni, te ih se otkrije naknadno ili se uopće ne otkrije. Veseli me život, nepredvidivost dana, usponi i padovi, ljudi oko mene, obitelj, prijatelji, sitne stvari koje kao mlađi možda i nisam primjećivao, a sad ih duplo cijenim.

Ne možemo zaobići vašu skulpturu "Power of Soul" koja je proglašena najboljom na međunarodnoj izložbi "The Horse in Art" održanoj u londonskoj Mall Galleries. Jako zanimljiv komad ispucale strukture sigurno ima snažnu pozadinsku priču?

"Power of Soul" je za mene čudnovata skulptura koje sam se i sâm uplašio u prvom momentu kad je nastala, no s vremenom je zadobila svoje mjesto među meni posebnim skulpturama koje  su nastale posljednjih  godina. Naime, ta skulptura se sama dovršila. Prvotna ideja je bila nešto potpuno drugo, no u trenutku kreativne krize ili nemoći da je dovršim  stajala je zamotana u atelieru.  Nakon što je pokrivena stajala nekoliko tjedana,  pokušao sam se prisiliti da je dovršim, maknuo sam najlon ispod kojeg se nalazio raspucani konj.  U prvom trenutku mi se učinilo da je sve uništeno, no nešto me vuklo da ju stalno iznova promatram. Danas mi se čini da sam na vrijeme prepoznao snagu tog konja koji se zapravo upravo rađao, a ne propadao, te sam ga odlio u aluminij i prijavio na izložbu u Londonu, gdje je skulptura osvojila prvu nagradu. Posebno mi je drago da je primljena i u Pariz, a zanimljivo da nije prošla pri selekciji na Trijenale hrvatskoga kiparstva.

Hrvatski kipar kojeg obožava međunarodna umjetnička scena (фото 2)

S obzirom na to da njegujete internacionalnu karijeru, možete povući paralelu između kiparstva u Hrvatskoj i inozemstvu?

U inozemstvu sam započeo izlagati silom prilika. U Hrvatskoj jednostavno nije postojala scena u kojoj sam se prepoznao, a ako bi se i prijavio na natječaj za izlaganje u Hrvatskoj, nerijetko su stizale odbijenice. Nakon svake odbijenice u Hrvatskoj, istim bi se radom prijavio na neku međunarodnu izložbu gdje bi bio primljen. Tako su se zaredale izložbe u Parizu,  Saumuru, Londonu, SAD-u. Danas mogu reći da samo mogu biti  zahvalan hrvatskim kolegama koji su sjedili u žirijima jer su me prisilili da potražim svoj komadić umjetničkog prostora izvan Hrvatske. Iako su me mnogi usmjeravali na promjenu umjetničkog izričaja i prilagodbu aktualnim trendovima, nisam htio stvarati ono što ne osjećam, nakon skoro 15 godina rada, drago mi je da sam ustrajao u tome. Mislim da smo mi mala zemlja i nema dovoljno prostora za različitost, a nedostaje i  izložbenih prostora, galerija te konzumenata istog, a institucije, čast izuzetcima, održavaju same sebe na životu i  malo tko pita za umjetnike.

Konji, te plemenite životinje koje djeluju tako umirujuće obilježile su vaš put i vaše stvaralaštvo i ostali vaš neiscrpni izvor. Ljubav prema jahanju i prema samim životinjama ili je tu nešto dublje?

Konji su bitan dio mog života još od dijetinstva. Oduvijek sam se uz konje osjećao opušteno, na konjskim leđima uzvišeno, a bez konja izgubljeno. Zadnjih godina zbog čestih putovanja i obaveza, prisiljen sam bio manje biti uz konje  i to mi jako fali, no nadam se vrlo uskoro da ću opet moći provesti svaki dan sa svojom kobilom Etoile koja je eliksir za društvo i bijeg od urbanog života. Vjerujem da je ta veza i dublja od standardnih poveznica s kvalitetama konja, prije nisam  ni razmišljao o tome, no s vremenom dođeš do nekih zaključaka.

Hrvatski kipar kojeg obožava međunarodna umjetnička scena (фото 3)

Možete li izdvojiti neku zanimljivu anegdotu koja se dogodila prilikom stvaranja skulptura?

Prije nekoliko godina bio sam pozvan na keramičarski simpozij u Sloveniji. Trebao sam osmislit sa čime ću se predstaviti kao hrvatski autor ostalim sudionicima i organizatorima. Odlučio sam se za raku tehniku za koju se koriste organske primjese kao što je lišće, sijeno ili piljevina, a ja sam se odlučio za konjski izmet. Tako sam stigao na simpozij s punom vrećom konjskog izmeta. Imao sam tremu jer sam ja prvenstveno kipar, a na simpoziju su bili prijavljeni umjetnici iz Engleske, Mađarske, Turske koji su vrhunski majstori keramike i dobri poznavatelji keramičarskih tehnika. Zanimljivo je da su se sama ideja i efekt koji se dobije tom tehnikom svidjeli turskoj delegaciji i nakon toga sam bio sam pozvan u Tursku kao gost predavač na Sveučilište u Eskeshiru.

Hrvatski kipar kojeg obožava međunarodna umjetnička scena (фото 4)

 

Impozantnu kolekciju skulptura koju ste izradili za sinjski muzej mnogi su pohvalili kao jednu od najboljih izložbi takvog tipa. Da li je taj projekt bio jedan od većih izazova za vas?

Sa sigurnošću mogu reći da je. Bio je to izazov u kratkom vremenskom roku (4 mjeseca) izmodelirati 24 skulpture od čega je 10 konja u prirodnoj veličini te 14 ljudskih portreta. Zahvaljujući modernoj tehnologiji i to je bilo moguće, no iako je stroj odigrao važnu ulogu,  mislim da je ljudska ruka dala ono što stroj i dalje ne može. Stroj ne može odraditi i osjetiti ono što umjetnik osjeća dok stvara. Zanimljivo je da sam čitavu povorku, osmislio gotovo iz glave, pokušao sam samog sebe unijeti kao sastavni dio čitavog postava, zamišljajući svaki konjski pokret i ono što u trenutku određene kretnje osjeća. I sad mogu opisati svakog pojedinog konja i ono što osjeća u tom trenutku kada se kreće u povorci ...

Koji su vaši planovi za projekte u budućnosti, neostvarene želje, ili se vodite spontanošću?

Načelni planovi uvijek postoje jer bez plana je teško realizirati izložbu posebice jer se za određeni galerijski prostor moraš prijaviti znatno prije, no naučio sam ostaviti uvijek slobodan prostor za iznenadne promjene plana. Oslanjam se na instinkt, bio dobar i loš,  uvijek prihvaćam kao da ne postoji sutra. Dobra prilika daje ti rezultat, loša ti daje školu. Mora biti i jednih i drugih, kako bi se išlo naprijed. Naučio sam da nije bitno popeti se na vrh planine. Gušt je penjati se jer kad stigneš do vrha, znaš da je gotovo.

Hrvatski kipar kojeg obožava međunarodna umjetnička scena (фото 5)

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više