Search

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio

Tekst: Tina Kovačiček


Znate što je fantastično kod umjetnosti kojoj najčešće dodajemo “ulična”? Što ne poznaje granice, nema nacionalnosti, a ulične priče koje ispisuje ne poznaju zakone, datume i trajanje. Ona je tu, na ulici, živa, dostupna svima i često “zapakirana” u fantastične street art festivale, suradnje i druženja. I baš na takvim festivalima dešava se magija, a naša regija iliti “seoce zvano Balkan” isprepleteno je odličnim street art imenima. Uz dužno poštovanje “jačem spolu”, ovom ćemo prilikom prednost dati damama regionalne umjetničke scene. One su talentirane umjetnice i oslikale su brojne zidove diljem regije impresivnim muralima. Osim toga, stoje uspješno uz bok svojim muškim kolegama, a zašto i ne bi. Upoznajte prve dame regionalne street art scene, saznajte kako se snalaze na skelama, umrljane bojom i kistovima i na čemu trenutno rade. Ovo je mala oda snažnoj ženskoj kreativnoj energiji i uspjehu!

OKO (Zagreb)

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 1)
Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 2)

Odrastajući kroz street art kulturu (skejtanje, graffiti, bendovi) OKO je uvijek gajila interes za street art kao polje umjetnosti. No, za nju je praktični dio došao nakon što je upisala Likovnu akademiju u Zagrebu. Nakon prvog semestra shvatila je da joj nedostaje neki oblik totalne slobode i ogromna količina praktičnog rada te da se ta nakupljena energija oslobodi negdje. “Krenulo je prvo s naljepnicama, pa sve većim i većim posterima po gradu i na kraju crtanjem direktno na zid. S godinama je površina zida postajala sve veća i veća i lagano se pretvorila u zgradu, i tako jedna za drugom, i samo su krenula putovanja i izložbe. Iako sam paralelno slikala na platnu i radila izložbe po legitimnim umjetničkim galerijama. Slično je ostalo i dan-danas, kao da radim dvije potpuno odvojene stvari. Ponekad je to ljudima zbunjujuće, ali velika je razlika crtaš li nešto na zgradi ili pripremaš čitav koncept za postav izložbe unutar nekog muzeja ili galerije.”

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 3)
Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 4)

Kakav je osjećaj biti “žena u svijetu gdje se uglavnom ističu muškarci”? Jesi li ikada osjetila diskriminaciju bilo koje vrste; negativnu ili možda pozitivnu, kakva su tvoja iskustva rada u području street arta iz ženske perspektive?

Meni je to što sam žena, čini mi se, zapravo samo pomoglo. Kako god okreneš, ako su dečki OK onda te samo bodre i žele ti pomoći. Ako je potrebno pomažu savjetima i fizički, a ako su negativni onda je na neki način tako dobar osjećaj kad crtaš kraj nekog od njih i onda na dizalici odeš 2-3 kata iznad njih i samo ih poklopiš veličinom rada koji je bio nezamisliv da ga izvodi neka žena. Uglavnom su sva iskustva pozitivna, tako da se ne mogu žaliti. Tu i tamo bi se znala dogoditi neka podbadanja, ali ako si karakterno osoba koja će poklopiti takve stvari, brzo nastane tišina.

Kako si pronalazila poslove odnosno kako stižu pozivi za nove projekte? Kako se napreduje i probija u street art zajednici?

Na početku sam radila zapravo samo za sebe i to jako puno te sam prvo krenula kroz art svijet, u obliku službenih izložbi vezanih uz Akademiju, recimo. Nakon nekog vremena te dvije stvari su se malo promiješale, iako se trudim držati ih odvojeno. Uvijek govorim da velika količina rada uvijek donosi rezultate, a i onaj dio gdje naučiš nositi udarce u obliku kritika, komentara i zlobe, onda si OK... Svakim novim korakom ionako ideš samo prema naprijed. Nije uvijek bilo lako, a i danas je ponekad teško, ali zahvalna sam da sam dobila inatljiv i prgav karakter koji dosta teško odustaje (smijeh). U jednom trenutku je street art postao toliko razvikan i popularan da sam se malo odmaknula i posvetila više galerijama i muzejima te slikanju na platnu. Sad se lagano volja za crtanjem na ogromnim površinama opet vraća.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 5)

Najljepši dio posla kojim se baviš, u čemu uživaš najviše?

Od svega zapravo najviše uživam slikajući slike u ateljeu. Mislim da je to prva i osnovna stvar koju radim - slikanje i crtanje, a naknadno iz tog nastaje sve ostalo. Veliki crteži u obliku murala su ionako prvo bili crteži u mom ateljeu. Zanimljiva mi je psihologija i odluka kad nešto od malenog crteža A4 formata postane mural od 4 -5 katova zgrade. Iako kažem, i dalje mi je najdraža stvar slikanje na platnu koje varira dimenzijama, ali nekako i ona postaju sve veća i veća.”

Kako si provela proteklu godinu, jesi li imala posla i poziva na suradnje?

Prošla godina je baš bila užasna, ali nekako se tješim da je tako bilo svima. Potres je potpuno uništio atelje u kojem sam živjela i radila, i nakon mjeseci cigle, blata i urušenog krova napokon se sve saniralo i lagano se život vraća u normalu. Strah od svakog trzaja je još uvijek tu, ali ljubav prema slikanju je ipak prevelika. Unatoč čitavoj situaciji zapravo je bila dobra godina što se projekata tiče. Crtala sam na VukovART festivalu i mogu reći da je to najprofesionalniji festival ulične umjetnosti u Hrvatskoj dosad. Kao što kažem uvijek se paralelno bavim s obje stvari; profesionalnom umjetnošću i street artom, tako da je prošle godine ispao super projekt u sklopu Europske unije u suradnji 4 države (Hrvatske, Italije, Njemačke i Austrije) te je finalno umjetničko djelo putovalo po muzejima suvremene umjetnosti svih tih gradova. Bila sam mentor za hrvatski dio i zahvalna sam jer mi je odvraćao pažnju od svih onih potresa i negativnih misli koje su nas sve mučile prošle godine.”

Kakvi su ti planovi trenutno; na čemu radiš?

Baš evo čekam crtanje murala u sklopu novog projekta, a tu je još jedan super projekt Ulični triptih na kojem ću uskoro sudjelovati. Onaj drugi dio profesionalnog uključivat će samostalnu izložbu u Tokiju koju smo morali odgoditi već dvaput zbog čitave ove situacije. Radovi su spremni, karte su kupljene, čeka se samo trenutak da sjednem u avion i odem u taj cyber grad. Takve stvari toliko pune baterije da jedva čekam samo nastaviti putovati opet po svijetu i raditi jednu izložbu za drugom. Nadam se da će to sve biti uskoro i da ćemo opet svi imati taj olakšavajući osjećaj slobode kretanja.

Jana Danilović (Beograd)

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 6)
Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 7)

Mural je od početka bio dio njezinog "plana" i motiv da upiše Akademiju. Tako se Jana Danilović našla na Odsjeku za zidno (primijenjeno) slikarstvo u Beogradu. No, ono što ju je zbunilo je to što suvremeni mural i ulična umjetnost naprosto nisu bili stavka u kurikulumu. Na neki čudan način, tradicionalistički pristup škole još više ju je utvrdio u njezinoj namjeri. “Ulica je uvijek u odnosu na školski program, koji nije bio beskoristan, ali je bio vrlo krut, za mene bila prostor eksperimentiranja bez pritiska. Ne pomažete mi da naučim to što me zanima, ali mi ni ne smetate dok učim sama. Klasa u kojoj sam studirala je bila potpuno filmična - činilo ju je 13 djevojaka (*who took shit from no one) i u toj komuni smo relativno brzo uspjele formirati ekipu koja je samoinicijativno pronalazila prilike da slika murale, tako da niti jedna od nas najteže prve korake nije morala napraviti sama. Za mene je to bio temelj za sve daljnje akcije u koje sam se upustila sama.”

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 8)
Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 9)

Kakav je osjećaj biti “žena u svijetu gdje se uglavnom ističu muškarci”? Jesi li ikada osjetila diskriminaciju bilo koje vrste; negativnu ili možda pozitivnu?

Diskriminacija u ogoljenom osnovnom obliku je nešto što je obilježeno pa "naučeno" kao nepoželjno. No, podtekst koji podrazumijeva da djevojka nešto "ne može", "ne smije", "ne zna" pa se stoga i otpisuje, je nešto s čime se i dalje susrećem. Zabavi me, ali rastuži kada čak i dobronamjeran komentar otkrije inicijalno nepovjerenje pa se dešava da čuješ "ne mogu vjerovati da si ti ovo sve sama naslikala, divno je" ili "samo te gledam kako se penješ po toj skeli, a nitko da ti pomogne". To zaista nisu zlonamjerni komentari, naprotiv, oni su sasvim nakloni, ali pokazuju da početna pozicija ne podrazumijeva da si ravnopravna. Ne mislim da je to ekskluzivno vezano uz street art, mislim da je to sveprisutno za žene u svim profesijama. To je odraz čvrsto utemeljenih konzervativnih rodnih pozicija i uloga. Žena je da gaji i njeguje, muškarac je da posluje.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 10)

Kako si pronalazila poslove odnosno kako stižu pozivi za nove projekte? Kako se napreduje i probija u street art zajednici?

Nisam sigurna da imam jasan odgovor na to pitanje, niti da mi je uvijek sasvim jasno otkud dolaze pozivi za projekte. Dio koji mi jest jasan je da dobri radovi dalje generiraju interes javnosti, a iz tog se rađaju novi projekti. Ipak, kad si "mala" i tek počinješ, u našem podneblju se podrazumijeva da ćeš raditi "za slavu", umjesto za plaću. Mislim da je to užasan problem koji se sporo iskorjenjuje. Ključ za probijanje te barijere koja je zasnovana na premisi da je ustupanje zida autoru dovoljna kompenzacija za rad, je zapravo proces edukacije. Naravno da ću crtati na ulici jer to mene veseli, ali neću ispunjavati želje naručitelja za tapšanje po ramenu. Ideja da street artisti i umjetnici uopće crtaju i stvaraju jer su ludi i dokoni, potiče od (ne)razumijevanja značaja umjetnosti u društvu. To se polako mijenja, ali nije ni izbliza završen proces.

Najljepši dio posla kojim se baviš; kada si na skeli, kada je ulica atelje, u čemu uživaš najviše?

Zaista volim svaki dio. Od trenutka prilaženja zidu, uživanje u penjanju i visini, uživam i u postavci crteža - kada sve legne na svoje mjesto, u cijelom procesu postepenog građenja slike, ali i u interakciji s ljudima. Uvijek mi je fascinantno da ljudi, koji generalno sve manje osjećaju potrebu da komuniciranju s neznancima, zastanu da bi ti rekli nešto lijepo, bez druge namjere osim one da te ohrabre i da ti kažu da cijene to što radiš. To je prelijepo, i to je, što se mene tiče, najdragocjenije kod street arta, murala i svake druge umjetnosti u javnom prostoru. Taj lijepi osjećaj da ne radiš samo za sebe ili pak naručitelja, radiš za sve prolaznike i sve stanovnike grada. Kada završiš, rad ostaje tvoj, ali podjednako koliko je tvoj je i svačiji.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 11)

Kako si provela proteklu godinu, jesi li imala posla i poziva na suradnje?

Prošla je godina isprva bila prilično traumatična; bilo je nemoguće putovati, a projekti i izložbe su bili otkazani ili odgođeni u nedogled. Apokaliptična svakodnevica, policijski sat i prateći pandemijski folklor nisu ostavljali prostora ni vremena za priču o takvim stvarima. Kada se situacija naizgled stišala, pozivi i poslovi počeli su nailaziti s najneočekivanijih mjesta. Čini mi se da je mural, u nedostatku manifestacija koje okupljaju ljude (i čine ih sretnima) isplivao kao umjetnička forma dostupna i vidljiva svima te da je u izvjesnom smislu njegova oplemenjivačka uloga prepoznata kao značajna. Sasvim nestvarnim putevima, prošle godine stigla sam i do Brisela gdje sam slikala svoj dosad najveći mural pa odmah potom i do Mostara - među stare prijatelje. Čini mi se da je ta ljubazna razmjena s neznancima, u tim sumanutim okolnostima, bila čak i intenzivnija i, ako je to uopće dobro objašnjenje, ljudskija nego ikada do sada.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 12)

Kakvi su ti planovi trenutno; na čemu radiš?

Pošto sam shvatila da prilično zapostavljam izlagačku praksu, ove godine sam se posvetila i tom segmentu rada. U kolovozu me očekuje izložba u maloj, posebnoj galeriji Stambol na Kalemegdanu. Postepeno već godinu dana sa svojim partnerom razvijam otvoreni atelje Objekat 505. Radujem se i "All Girl Jamu" koji u lipnju organizira umjetnica TKV i gdje ću sa svojom dragom kolegicom Jadrankom Lacković (Ojo Magico) slikati kolaborativni mural, a poslije toga, nadam se, počinje ljeto (smijeh).

Sanja Stojković - Tifani Rubi (Beograd, Rijeka, Zagreb)

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 13)
Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 14)

Sanja je odmalena bila fascinirana tegovima na išaranim zgradama, grafitima koji niču preko noći na ulicama, autobusnim stanicama i vlakovima... Kaže kako je pronalazila čaroliju u tom prkosu. U to vrijeme street art je u Beogradu, gdje je Sanja odrasla, postojao tek u naznakama, a baš u njezinoj tadašnjoj školi održan je prvi graffiti jam. No, na kraju je ipak nisu privukli graffiti i sprejevi već stickeri, paste-up i crtanje kistom i valjkom. A sve je za nju započelo zapravo s grupom prijatelja koji dijele slične interese naspram umjetnosti, zajedničkim crtanjima i druženjima, pokušajem organizacije malog festivala za street art scenu te kreiranjem niše za njihov izričaj - u ovom slučaju u Rijeci gdje je Sanja preselila nakon Beograda.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 15)
Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 16)

Kakav je osjećaj biti “žena u svijetu gdje se uglavnom ističu muškarci”?

Rekla bih da je ženska street art solidarnost na Balkanu zbilja jaka. Ne mogu govoriti puno o direktnoj diskriminaciji već više o nekim sivim zonama, neshvatljivi osjećaj je rijetko prisutan i nije vrijedan spomena. Važno je prepoznati dobre ljude i pregaziti sve nesigurnosti jer nitko to neće učiniti umjesto tebe. Što se predominantnosti muškaraca tiče, ipak je najpoznatija street art umjetnica u regiji - žena (smijeh).

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 17)
Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 18)

Kako si pronalazila poslove odnosno kako stižu pozivi za nove projekte? Kako se napreduje i probija u street art zajednici?

U početku sam većinu poziva dobila preko dugogodišnjih poznanstava, primjerice s ljudima koji su nekad i sami bili dio scene, ali su odlučili da im je cilj organizacija i promoviranje umjetnika i umjetnica. Poslije su pozivi na projekte krenuli dolaziti sami od sebe, posebno me iznenade kad su iz inozemstva. Probitačnost mi nije vrlina pa sam se uvijek oslanjala na zajednicu i dobro druženje.

Najljepši dio posla kojim se baviš; kada si na skeli, kada je ulica atelje, u čemu uživaš najviše?

Najljepši dio posla su putovanja.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 19)

Kako si provela proteklu godinu, jesi li imala posla i poziva na suradnje?

Nakon dužeg zatišja jako sam sretna što ću sudjelovati u ljetnom izdanju Uličnog Triptiha - sjajnog umjetničkog projekta na predivnim zagrebačkim lokacijama na kojima se svaka 3 mjeseca izmjenjuju radovi umjetnika i umjetnica. Početkom srpnja crtam na jednoj od tri lokacije u centru Zageba i to u društvu ponajboljih umjetnica iz Hrvatske.

Kakvi su ti planovi trenutno; na čemu radiš, što planiraš?

Otkad živim u Zagrebu kontinuirano se bavim svojim brendom Sitolab studio za dizajn tekstila, sitotisak, ilustraciju i izradu limitiranih printeva na odjevne predmete i modne dodatke. Također imam novi projekt, a to je izrada tepiha i tapiserija koji je trenutno u začetku i neizmjerno me veseli.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 20)

Tea Jurišić - KVAR ilustracije (München, Zagreb, Baška Voda)

Kaže mi Tea iskreno, kako zapravo nikada nije imala neku posebnu želju baviti se uličnom umjetnošću. Došlo je s potrebom korištenja većih formata i nizom slučajnosti koje su se događale pri završetku Akademije. Prijelomni trenutak za nju je bio diplomski rad - akvarel naslikan na skoro pet metara dugačkom papiru. Tada je shvatila da želi “rastegnuti” svoj rad, vidjeti kako ideja funkcionira u predimenzioniranom stanju i kako riješiti problem prijenosa skice na veliki format. Bila je pozvana na nekoliko street art festivala i shvatila je da voli bol u mišićima nakon cjelotjednog skakanja po skelama i da lagano postaje ovisna o osjećaju
panike kada stane pred izazovan zid.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 21)

Kakav je osjećaj biti "žena u svijetu gdje se uglavnom ističu muškarci"? Jesi li ikada osjetila diskriminaciju bilo koje vrste?

Ma kakva diskriminacija, primjerice na jednom festivalu sam imala najveću zidčinu od svih sudionika, ne samo od te godine, već od osnutka festivala. Vjerujem da me uvijek smatraju ravnopravnom i da vjeruju da mogu "potegnuti" jednako kao i jači spol. Ja to shvaćam na način da ne postoji više spol, nego trenutak kada svi sudionici stanu pred svoje zidove, jednako pate i kupaju se u znoju, bili muškarci ili žene. Uglavnom se kužim s muškim sudionicima, volim popiti pivicu s njima, a nakon par njih smo si najbolji. Između ostalog, u nekom momentu svi postanemo kao kolektiv, ovaj pomaže s finiširanjem podloge, drugi tip pere kistove, treći nosi neko osvježenje... kao mravi u mravinjaku. Naravno, uvijek je tu i sjajna atmosfera i vrhunska zajebancija.

Kako se napreduje i probija u street art zajednici?

Neke stvari pronalazim sama, ali najčešće one pronalaze mene. Nisam sasvim sigurna kakvim se sve kanalima to ostvaruje, vjerujem da je ponešto po preporuci, ali ključna je online prezentacija same sebe. Non-stop pratim što se dešava, volim znati novosti na području vizualne kulture i veoma sam sretna kada mogu biti sudionica na zanimljivom projektu. Mogu reći da sam prvenstveno ilustratorica, najbolje se
osjećam u tišini svoga ateljea, dok slikam na akvarel papiru, a povremeno napravim izlete u bučni eksterijer ulične umjetnosti. Bitan mi je balans, ispucam se po zidu i vratim u svoj udobni kutak.

Ovo su prve dame regionalne street art scene 1. dio (фото 22)

Najljepši dio posla kojim se baviš; kada si na skeli, kada je ulica atelje, u čemu uživaš najviše?

Jedan od najdražih trenutaka mi je nakon što definiram skicu na zidu, jer mi je to najkompliciraniji dio posla. Tek kada je kompozicija dobra, kada je sve čvrsto utemeljeno, tada mogu odahnuti i igrati se bojama i stilom, dodavati ili oduzimati elemente čitave slike. S druge strane, ni jedan završeni mural ne volim promatrati predugo, jer mural počinje starjeti na način da počinjem pronalaziti greške koje samo ja vidim. Mogu doći odmah sljedeći dan nakon što ga završim i već ga vidim u drugom svjetlu.

Kako si provela proteklu godinu, jesi li imala posla i poziva na suradnje?

Prošla godina je protekla u znaku nekih od mojih najdražih gostovanja, primjerice VukovART festival, "Urbane intervencije" u Osijeku, Rijeka 2020. i "Horizont slobode" - oslikavanje unutrašnjih zidova kaznionice u Glini. Svi ti projekti su bili tako konceptualno i lokacijski različiti i samim time uzbudljivi. Osim toga, često sam pronalazila svoj mir u samoizolaciji Sveučilišne bolnice na ulazu u Zagreb koja mi je nudila nepresušan izvor zidova, a svojom veličinom garantirala da ću uvijek otkriti neke nove, zanimljive površine.

Kakvi su ti planovi trenutno; na čemu radiš, što planiraš?

Moja 2021. godina je do kraja definirana. Trenutno jako puno ilustriram i ubacujem neke stvari između datuma, ako stignem. Kroz ljeto i početak jeseni me čeka još jedno oslikavanje zatvora, zatim trafostanice i različita gostovanja, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu (nadam se). Početkom listopada pakiram sve svoje stvari i selim na Cité Internationale des Arts, rezidenciju u Parizu na kojoj ću provesti ostatak godine. Jako se veselim odlasku jer planiram zaroniti u papir i slikarstvo, u svom ateljeu u centru Grada svjetla.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više