Search

Razgovori umjetnika s umjetnicima: \"Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu\", kaže Hrvoje Majer

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer

Tekst: Denis Butorac


Image: Denis Butorac

Kada ste posljednji put učinili nešto po prvi put? Siguran sam da vam ova izjava, koju najčešće možemo vidjeti kao inspirativni citat u opisu nečije fotografije na Instagramu, zvuči poznatno, ali rijetko kada zaista zastanemo i postavimo si to pitanje. Iz iskustva mogu reći  da je slobodno vrijeme koje sam posvetio sebi i vlastitom zadovoljstvu kasnije nerijetko bilo popraćeno osjećajem krivnje. Fotografija mi je od početnog hobija postala posao, zaokupirala mi život i poželio sam neku zanimaciju koja će mi omogućiti bijeg od dnevnih obaveza.

Ime Hrvoja Majera, hrvatskog  akademskog slikara, poznato mi je nekoliko godina otkako je pokrenuo radionicu Art na tavanu. Radeći u malim grupama polaznika, umjetnik zainteresiranima daje mogućnost da otkriju nešto što vrlo vjerojatno svi imamo u sebi - želju za izražavanjem. Iako je bitno napomenuti da prethodno iskustvo nije važno i da slikati može svatko, svejedno mi je trebalo vremena da se ohrabrim i upišem tečaj. Radionica traje četiri mjeseca s jednim susretom tjedno. Trenutačno se održava u samom centru Zagreba, u neogotičkoj zgradi, kojoj nedavni potres nije nanio puno štete, a gotovo pa je pridonio autentičnom ugođaju s nekoliko pukotina u zidu. Na radiju svira klasična glazba, osam drvenih štafelaja je raspoređeno po prostoru za kojima stoji osam ljudi različitih dobnih skupina i zanimanja, a svatko je u potpunosti posvećen onome što nastaje pred njim.

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 1)
Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 2)

Iako je ljeto u punom jeku i možda je rano razmišljati o tome što biste mogli raditi na jesen, Majera sam zamolio da ispriča nešto o sebi, svojem radu, ali i radionici, ne bih li vas možda zainteresirao da se i sami prepustite nekom novom iskustvu - mislim da ćete mi biti zahvalni.

Kako si osvijestio da je slikarstvo ono što te ispunjava i da se upravo time želiš baviti u životu?

Odrastao sam u obitelji koja je imala jasan normativ o tome kako se živi. Ja nisam znao što bih radio, dok je moj otac razmišljao na vrlo praktičan način. Trebao sam završiti Elektrotehničku školu i Ekonomski fakultet. Promijenio sam tri srednje škole i htio sam pronaći vlastitu nišu pa me konstantno traženje dovelo do toga da sam uzimao sate pjevanja i crtanja. Te promjene i dinamike rezultirale su spoznajom da postoje drugačiji ljudi koji drugačije razmišljaju. Kako sam bio više introspektivne prirode, uvidio sam da bih kao pjevač morao biti izložen, eksponirati se, ući u performans i surađivati s drugim ljudima. Slikarstvo mi je donijelo željeni, očekivani prostor za sebe, da se mogu odvojiti od drugih i početi izražavati nešto individualno. Upisao sam nastavnički odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te sam paralelno slušao Povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu.

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 3)

Nakon završenog studija u Zagrebu, magisterij si upisao u Londonu. Kakvo je bilo iskustvo studiranja u takvom gradu u odnosu na ovo u Zagrebu?

Krajem devedesetih godina, dominantna je bila konceptualna umjetnost i svi su već pokopali slikarstvo kao takvo, ali mene je svejedno nešto tjeralo da istražujem nove mogućnosti. Shvatio sam da trebam još puno učiti pa sam prijavio magisterij u Londonu i bio sam primljen na Central Saint Martins College of Art and Design. Cijeli taj period posvetio sam preispitivanju procesa - zašto nešto radim, što želim reći i komuniciram li to kroz slikarstvo. Najviše vremena u Londonu sam proveo u Nacionalnoj galeriji, studirajući stare majstore i tehniku. Taj proces, odnosno život u Londonu je trajao osam godina. Saint Martins je imao dosta intenzivan program s konstantnim angažmanima, bez praznika. Svaka dva mjeseca bismo izlagali ono što smo radili te bi mentor i kolege s fakulteta komentirali tvoj rad. Kada radiš vizualnu umjetnost, nije ti vična verbalna komunikacija, ali dođeš do puno jasnoće, vidiš razumiju li te ljudi, dobivaš vrlo izravnu kritiku na ono što radiš i uspostavljaš dijalog. To je dobro je za treniranje ega jer ako ne možeš primiti kritiku onda nisi ni sposoban biti umjetnik s javnim djelovanjem.

Engleski sustav školovanja je puno demokratičniji i liberalniji. Tamo nije važna škola koju si završio nego ono što imaš za pokazati. Kod nas je kultura jako određena institucionalnim. Institucionalno daje vrijednost, a mi nemamo sustav vrednovanja koliko je nešto dobro ili ne dok nije unutar institucije same. Velik grad kao London donosi puno različitih identiteta i tamo je diploma manje bitna, naglasak je na individualnom.

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 4)

Za tvoj su rad karakteristični prikazi muških figura. Kako bi opisao svoj rad, koji te motivi okupiraju?

Oduvijek me inspiriralo religiozno slikarstvo baroka i renesanse, ali iz suvremene pozicije. Kada izbrišem religiozni kontekst i gledam samo tijela, ta tijela uvijek pričaju priču o ljudskoj emociji i upravo je ljudska emocija moj primarni interes. Također, homosenzualnost: poimanje senzualnosti iz percepcije muškarca. Vraćanje zdravog ženskog principa unutar muškog tijela. Muškarcima je zabranjeno osjećati jer se odmah svrstavaju u kategoriju manje vrijednog pa je zbog toga zadnji aspekt mog rada pun senzualnosti kroz bivanje u muškom tijelu. Uvriježeno je mišljenje da su emocije i ljepota u kategoriji kiča i unazad nekoliko godina je sve konceptualizirano, a sve smo manje u doživljaju i osjećaju. Upravo zbog toga me zanimalo kako vratiti osjećaj u umjetnost.

Umjetnost je ustvari zrcalo. Sve ovisi o tome kako se osjećam u trenutku dok stvaram i to će uvijek biti vidljivo na van, samo je važno to znati usmjeriti. Sve moje slike su autoportreti određenih stanja i situacija. Ako primijetim da se ponavljam u određenom motivu, znači da sam zapeo u određenom emotivnom ili psihičkom stanju. Mogu živjeti u iluziji da je sve super, ali to ne mora biti tako. Na kraju će slike pokazati. To je kao konstantna povratna informacija. Ne možeš pobjeći od sebe, ali možeš vidjeti jesi li opsesivan samim sobom ili si daješ prostor slobode.

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 5)
Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 6)

Kako je nastala ideja za pokretanjem radionice crtanja i slikanja?

Prijateljica, također slikarica, me zamolila da je mijenjam na njezinom tečaju. Tri sam mjeseca radio s ljudima i promatrao kako percipiraju to što im govorim. Niti ne znaš da imaš neku mogućnost dok je ne iskusiš pa me to motiviralo da razmislim o pokretanju vlastitog tečaja. Krenulo je kao eksperiment koji sada traje već sedam godina. U početku sam mislio da ljude učim crtati, ali sam ubrzo shvatio da im ustvari oslobađam kreativni potencijal. Percepcija tečaja kod polaznika je "nešto ću naučiti", a ako čovjeku ne oslobodiš kreativno izražavanje i kreativno razmišljanje, on neće moći crtati. U tom smislu, ovo što radimo na radionici je oblik učenja, ali i oblik art terapije. Zbog današnjeg stila života svi smo kao programirani i robotizirani, a ovdje se događa jedna zanimljivost kada ljudi dođu na sat - ne razmišljaju. Prvo im se opusti taj kritički um i usporedba, počinju sagledavati život na jedan drugi način. Osoba koja se vizualno izražava, razvija i svoju vizualnu inteligenciju.

Moramo osvijestiti kategoriju nematerijalnog zadovoljstva. Naša civilizacija je podređena osjećajem "imati", a potpuno smo negirali "biti". Koliko imam, toliko jesam, a nikada nije dovoljno. Problem je što stvarima ne možemo nadomjestiti osjećaj sebe. I kada imamo nešto, opet nam je potrebna potvrda društva.

Generalno ljudi imaju jedan strah od izražavanja jer se boje osude. Negdje im se dogodi regresija u djetinjstvu kad ih je netko ispravljao ili branio izražavanje, bilo da je riječ o plesu, pokretu, pjevanju ili crtanju. Strah od pogreške. Sama bit izražavanja je da nešto izađe van i čim se izražavamo, to ne može biti ispravno ili pogrešno, to naprosto jest. Bilo da je riječ o ljutnji, tuzi, radosti ili nekakvom miru, to je emocija koja se materijalizira i kroz pokret ostavljanja geste na papiru. Ideja da izražavanje mora biti identično vanjskoj stvarnosti, totalno je suluda. Polaznicima dajem dozvolu da smiju biti to što jesu.

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 7)
Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 8)

Naglasak je na osobnom, individualnom pristupu i kao netko tko je prošao radionicu mogu potvrditi da prethodno iskustvo zaista nije važno.

Naglasak je na individualnom pristupu jer su ljudi različiti. Netko je zainteresiran za puno detalja, ali to ne znači da je frustriran zbog toga, nego ga to oduševljava. Netko je kao tsunami, vrlo ekspresivna energija koja se mora izliti i iz kaosa radi nekakav red. Ali to ne znači da netko tko želi ići u ekspresiju mora naučiti klasično slikanje. I to je zapravo smisao, odgajati individue, da svatko dobije svoj prostor. Klasična edukacija je sve svodila na zajednički nazivnik i tek kad svi usvoje znanje koje je propisano planom i programom, tek si tada mogao ići dalje. Danas to nema smisla jer nam je vrijeme jako dragocjeno. Nemamo vremena izgubiti nekoliko godina da bismo usvojili disciplinu koja nam ne treba kako bismo tek onda istraživali. Puno teže je vratiti se svojoj izvornoj energiji i osjećaju nakon što te netko ukalupi određenim standardnim procesom. To je generalni problem edukacije.

Radionica traje četiri mjeseca i uz osnove crtanja portreta, figure te slikanja reprodukcije uljem, jedna od zanimljivosti je i crtanje lijevom rukom. Koje su mogućnosti za polaznike koji bi htjeli nastaviti sa slikanjem nakon završene radionice?

Desna strana mozga nam je neaktivirana, ne koristimo je i zbog toga ne možemo doći do rješenja. Bit kreativnosti je naći rješenja u novonastalim situacijama. Rad s lijevom rukom je jako bitan, obzirom da lijeva ruka crta bolje nego desna jer je neopterećena. Nema osjećaja nagrade i kazne kojeg inače povezujemo s desnom rukom. Kreativnost će po meni biti sve važnija i važnija i to ne zato da bismo svi postali umjetnici nego da bismo razvili kreativni, inteligentni um. U četiri mjeseca koliko traje tečaj, otvaraju se vrata gdje je iskustvo jedne drugačije stvarnosti. Stvarnosti u kojoj ti ne moraš biti ti u smislu uloge koju igraš na van. Cilj je da se odmoriš od samog sebe, da imaš prazan um bez misli i da se izražavaš, naučiš neke tehnike, ali važnije je da se kreativna energija akumulira, da želiš nešto drugo. U planu mi je napraviti i majstorsku radionicu s ljudima koji žele nastaviti istraživati dalje i raditi godinu dana kontinuirano.

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 9)

Određuje li vrijeme u kojem živimo određene trendove u slikarstvu? Je li ih poželjno pratiti ili je važnije ostati dosljedan sebi i po cijenu neuspjeha?

Vrijeme u kojem živimo je uvijek reflektirano u umjetnosti, ali to ne znači da je trend nešto statično. Uvijek je postojala dinamika razvoja i vrhunca nečega nakon čega slijedi pad. Pitanje je što dolazi nakon toga?! Ako temeljim umjetnost na reaktivnosti i borbi protiv nečega što je trenutno aktualno promašujem sebe. To je za umjetnika najteži dio: osluškivati sebe i pronaći svoj način. Traženje tog načina može biti iznimno dug proces i to treba poštivati. S druge strane, ako želim uspjeh, pratim trend i napravim nešto što se uklapa u taj trend onda pak promašujem bit. Postajem jako ilustrativan i radim to što svi drugi rade, ali zapravo duboko nisam zadovoljan. Nema pravila, a to je ujedno i najveći problem; svi želimo pravila. Recept po kojem ćemo raditi. Ono što određuje to hoće li netko postati umjetnik je mogućnost fokusa. Važno je ostati fokusiran i istraživati ono što nas zanima. Danas je puno veći izazov biti umjetnik iz egzistencijalnih razloga jer svi moramo plaćati račune, atelje, stan. Zahtjevi su puno veći, a i mogućnost raspršenosti je puno veća. Sve se bori za naš fokus, od medija do ljudi pa je i za to da umjetnik nauči biti sam sa sobom, potrebna velika disciplina. Imati posvećenost, bez garancije da će to biti nagrađeno i nastaviti svaki dan raditi i dalje to što me interesira, najveći je izazov.

Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 10)
Razgovori umjetnika s umjetnicima: "Ako želite investirati, bolje je ulagati u dionice, umjetnost je hrana za dušu", kaže Hrvoje Majer (фото 11)

Kakav je tvoj stav spram umjetničke scene u Hrvatskoj? Postoji li kultura kupovanja umjetnina kod nas?

Stvar tržišta je stvar nas samih. Kao struka se moramo dogovoriti i definirati što je to tržište. U Hrvatskoj npr. nemamo kulturu kolekcionarstva. Odgovor na pitanje „Zašto kupovati umjetnička djela?“ je još uvijek nejasan. Također, mišljenja sam da umjetnik mora moći prodati svoje djelo, ali većina kada priča o komercijalnom aspektu svog rada kao da ima sram. Razmjena je važna ali netko je mora inicirati. U Hrvatskoj nedostaje ozbiljnih galerista koji će stati iza određenih umjetnika i svojom selekcijom garantirati kvalitetu i moći objasniti zašto umjetničko djelo košta. Također, moramo početi percipirati umjetničko djelo van kategorije estetike. Je li to lijepa dekoracija za moj stan? Onda je bolje kupiti tapetu za zid.

Umjetničko djelo je objekt koji komunicira i treba postojati zainteresiranost onoga koji ga kupuje. Ono mu je zanimljivo vizualno, daje mu neku poruku, ali govori nešto i o njemu. Onaj tko želi kupiti umjetničko djelo i posjedovati ga, prepoznaje dio sebe u tome. To je ključ. Umjetnost je razmjena i komunikacija. Kada u svom domu i svojoj kolekciji imaš nekoliko osjećaja materijaliziranih u umjetničkom djelu, to postaje dio tvoje priče. Krivi modus je kupovati iz investicije gledajući hoće li se to nekada isplatiti. U tom slučaju je bolje ulagati u dionice, ovo je ipak hrana za dušu.

Leave a comment

više