Search

BURO. intervju: \"Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe\"

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe"

Razgovarali smo s Inijom Herenčić, fotografkinjom iz čijih radova vrište emocije

Tekst: Tina Lončar


Image: Inia Herenčić

Prva Inijina fotografija na koju sam naišla u bespućima kaotičnog interneta dobrano mi se usjekla u pamćenje. Iako je u njoj na prvi pogled bilo nešto moćno i drugačije, tada nisam slutila da je na mene ostavila takav utisak. Zahvaljujući hektičnoj svakodnevici i pozornosti koja je stalno na kušnji zbog kojekakvih distrakcija koje bombardiraju moje misli s nekoliko bojišta, pospremila sam Inijinu fotografiju u neku od ladica svog sjećanja i, naoko ničim izazvana, izvukla je nekoliko tjedana kasnije. Fotografija je snimljena na nekoj od užurbanih autobusnih postaja u Vijetnamu, u gluho doba noći. U fokusu se nalazi muškarac koji, okružen žamorom i gužvom za koju nimalo ne mari, puši svoju cigaretu. Kao da je netko, u svoj toj buci i vrevi, stisnuo gumb za pauziranje, fotografija se doima kao da bi, na samo jedan pucanj prstiju, mogla ponovno oživjeti. I dalje ne mogu dokučiti zašto imam potrebu stalno joj se vraćati i onda netremice u nju buljiti nekoliko minuta, no ima u njoj nešto neobično smirujuće, nešto filmski, a opet sirovo, životno i nekako prokleto sjetno, kao da su u nju utisnute sve emocije, misli i sjećanja. Naravno, to nije jedina fotografija koju je svojim objektivom zabilježila Inia Herenčić, a koja tako vjerno, empatično i meko hvata sve konce života. Potaknuta vijetnamskom fotografijom pročešljala sam njezin portfolio i shvatila da sve njezine fotografije pričaju neke posebne priče i hvataju naoko posve malene trenutke, a ona ih prenosi nekako pažljivo, obzirno i toplo. No, ona upravo takva i jest.

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 1)

B. Skroz na početku, tko je Inia Herenčić i kada se zaljubila u fotografiju? Sjećaš li se trenutka za koji bi mogla reći da je označio početak tvoje fotografske odiseje?

Vjerujem da i dalje otkrivam tko sam. Pokušavam se prihvatiti kao protok različitih energija koje se smještaju u raznim situacijama i ulogama kao što je uloga žene, fotografkinje, mame, učenice, učiteljice, sestre... i onda nastojim svim slojevima sebe dopustiti da se međusobno grle, a da se ne bojim osjećaja letenja. Kada se sama zapitam to pitanje, shvaćam da mi je važno neprestano pronalaziti se u novim i drugačijim izazovima. Tu se izgrađujem i prihvaćam da sam i lepršava i intuitivna, ali i nesigurna i neodlučna. Jednom sam pitala moju mamu da mi kaže tko sam ja, a ona je odgovorila: "Ti si s neke druge planete". Fotografija mi pomaže da živim prisutnije, lakše razumijem svijet i ovu planetu pa i sebe samu. Moji roditelji imali su puno foto albuma iz njihove mladosti i putovanja. Crno-bijele fotografije uvijek su mi pričale neke priče, otkrivale tajne i sjećanja. Sjećam se trenutka kada su me pitali što želim za poklon, imala sam 12 godina i znala sam što želim: fotoaparat. Tada je započela igra. Igra koja nema kraja.

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 2)

B. Ono što najdublje osjećam kada gledam tvoje fotografije je nostalgija. Često na njima tematiziraš djetinjstvo i one malene trenutke koji život znače. Kako bi ih ti opisala?

Odrastanje uz tri mlađa brata i sestru te djetinjstvo koje sam provela na selu mislim da me je dosta obilježilo i utisnulo u mene osjećaj bosih stopala na prašnjavoj zemlji, miris kruha iz krušne peći, pečenje kukuruza na dvorištu, bježanje od gusaka ili igranja lovica na bašči. Baka i deda imali su kravu Jagodu, ovce, svinje... danas toga više nema. Niti dede, ni staroga hrasta, kukuruzište je manje, sijeno kao da slabije miriši, jedino je voda iz bunara danas jednako ledena i koja kokica protrči dvorištem. Veo nostalgije me prekrije kada shvatim da je bezbrižna mladost ostala ležati na travi tražiti oblike u oblacima pored srušenog hrasta. Ostali su samo njegovi godovi i fotografije. Upravo fotografije čuvaju te osjećaje i pohranjuju ih negdje gdje se polako bude i ispunjavaju nas. Zato je toliko volim. U samo jednoj fotografiji može se toliko toga osjetiti, doživjeti, pokrenuti, odlutati ili maštati. Sada uloga mame još više naglašava prolaznost trenutka i važnost upravo tih malih stvari. Male stvari kao izmamiti osmijeh od slučajnog prolaznika, skakutati preko zebre, uhvatiti tok misli dok čistiš ribu, zaustaviti sve i napisati priču u jednome dahu ili osjetiti one neopipljive radosti to je ono što me najviše hrani.

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 3)

B. Mnogi će fotografi reći kako im je omiljena fotografija uvijek ona posljednja. Imaš li ti omiljenu, neku koja ti je posebno prirasla srcu? I, naravno, zašto?

Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe. Ponekad je to lutanje gradom za pričom, nemir koji si sama stvorim jer mi ne dolazi ono što tražim pa zastanem na mjestu zatvorenih očiju da bolje vidim, a disanje okoline i zbivanja oko mene samo od sebe počne realizirati te nevidljive pomake u procesu stvaranja. Fotografija onda može nastati. Ponekad je to da molim gospođu balerinu smijem li je fotografirati nakon što je pojela ćevape i pročitala mi pjesmu jer je to poželjela kada su nam se pogledi susreli. Kada je uslikam pa shvatim da mi je fokus pomaknut i onda ne ustuknem, nego priđem ponovno i napravim taj klik. Omiljena fotografija mi je kada promatram svoje kćeri i uspijem sačuvati njihovu povezanost, ljubav i moje osjećaje. Omiljena fotografija mi je kada mogu pokazati što osjećaju moje oči i što ispunjava moje srce. Omiljena fotografija mi je kada sam dovoljno slobodna i brza i ne dozvolim trenutku da mi promakne. Trudim se stavljati fokus na taj ushit radosti i ispunjenosti u trenutku samog procesa stvaranja više nego na eventualno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo samom pojedinačnom fotografijom. Ponekad me upravo taj proces gdje se dogodio skok van zone komfora ili samo šuljanje u nju stvara osjećaj ispunjenosti. Svjesnost da sam se pogurala da odem dalje, priđem bliže ili tražim više od osobe ili situacije ispred mene u drugi plan stavlja frustraciju ako nisam uspjela zabilježiti točno ono što sam vidjela. Rijetko sam zadovoljna svojim fotografijama, a kada nastane ona s kojom jesam, svjesna sam je u tom trenutku okidanja.

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 4)

B. Često fotografiraš svoja putovanja. Meni se posebno svidjelo tvojih 12 sati u Berlinu, no vjerojatno jedan dio tog sviđanja leži i u razlogu što obožavam Berlin. Imaš li neko mjesto koje ti je posebno drago? I na što se fokusiraš kada fotografiraš na putovanjima?

Volim putovanja i to je isto veliki dio mene. Prije sam dosta putovala, a od kada imam svoju malu obiteljsku zajednicu sam samo nastavila. Ljeta provodimo u planinama spavajući u šatoru i te avanture su mi jedne od dražih. Možda upravo zato što našim kćerima dajemo odmak od grada i ono što su meni dali moji roditelji. Priliku za osjećajem bosih stopala na rosnoj travi i igranje u blatu. Utkale su se u mene riječi velikog H. Cartier- Bressona: "Fotografija zadovoljava moju avanturističku stranu. Ponašam se poput lopova u svakoj zemlji u koju dođem." On govori da mi krademo od ljudi, njihovu sliku, njihovu kulturu, a ja se trudim da je time ipak nekako sačuvam i pokušavam razumjeti. Fotografija je za mene i sredstvo kulturnog komuniciranja. Zbog fotografije i snage kojom ona komunicira uvijek rado odlazim na putovanja, učim i time širim svoje horizonte i skupljam nova znanja. Fotografija kao sredstvo kulturnog komuniciranja ljudima daje nadu, optimizam te pomaže pri shvaćanju različitosti kao dokument sadašnjosti koji vjerno izvršava svoju ulogu čuvara prošlosti.

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 5)

Jedno od važnijih putovanja u mom životu bila je avantura jugoistočnom Azijom gdje sam na kraju putovanja nekoliko tjedana provela u Kambodžii volontirajući u školi u budističkom samostanu i provodila vrijeme uz lokalne ljude i upoznavanje njihove tradicije i načina života. Kada god imam priliku uz naša obiteljska putovanja, napravim povremene izlete sama. Obično putujem zbog neke fotografske radionice ili vjenčanja. Kada odem negdje u grad kao što je New York, Amsterdam ili Berlin ništa mi ne treba. Puna baterija, fotoaparat oko vrata i samo hodam. Hodam po 20 km u danu jer se pojavi titrava ja koja mi ne da mira da slučajno negdje nešto ne propustim, da se iza kojeg sljedećeg ugla nešto ne događa. Zadnje putovanje bio mi je odlazak upravo u Berlin. Nisam posjetila niti jedno turističko mjesto ili bilo kakvu atrakciju. Nakon jednog dana unutarnjih razgovora, prepustila sam ljudima i gradu da me odvedu gdje god trebam biti i nastalo je nekoliko malih serija s kojima sam čak i zadovoljna. U drugom gradu sve je novo, drugačije, zanimljivo, izazovno i fotografski privlačno. Nedavno sam to počela raditi i u Zagrebu. Krenem preko Dolca i samo hodam. To je moje putovanje, moja terapija. Nekoliko sati lutanja gradom i gledanja. Mislim da je gledanje jako važno i kada se dogodi da fotoaparat nemam uz sebe, uvijek razmišljam fotografski.

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 6)

B. Ono što mi se na tvojim fotkama posebno svidjelo su kako sjajno hvataš emocije. Što je za tebe dobra fotografija?

Jednom mi je netko rekao: "Dok svi slikaju ono ispred ti jedina slikaš ono iza". Shvatila sam da je upravo to ‘iza' meni bliže, primamljivije. Nedavno sam radila na kampanji za Crvene nosove i bio je to rad u studiju sa idealnom rasvjetom, sve namješteno, ali mene uvijek mami onaj backstage i što se događa iza, prije ili poslije. Tu su ljudi iskreni, otvoreni, spontani, svoji. Volim raw energiju, čistu, neobrađenu i trenutnu. Zato me snimanje ulice toliko privlačii. Ulična fotografija je gdje sam na jednom velikom igralištu. Dok gledam svijet kroz objektiv prizemljena sam, a slobodna. Slobodna sam približiti se sebi ali i povezati se s drugima. Kontakt koji uspijevam ostvariti ispunjava me kada vidim koliko ljudi žeđaju za time da ih netko vidi onakve kakve jesu. Upravo ta međusobna komunikacija koja se dogodi između osobe koja stoji ispred mene skida sve njihove strahove, a fotoaparat, i ako je prije izazivao nelagodu, sada postaje poput nevidljivog alata. Alat kojim pokušavam zabilježiti tu iskru, taj osjećaj tuđih nepoznatih ruku koje se širom otvaraju i daju prostora da upoznam njihovu dušu. Dok ja uranjam u njih, uranjaju oni u mene i osjećam kako upravo tada kroz druge, svatko ima kontakt sa samim sobom. Fotografija je za mene način na koji gledam svijet. Kroz fotografiju formuliram svoj glas, stav, mišljenja i propitkivanja stvarnosti. Dobra fotografija za mene je harmonija nekoliko elemenata. Poput dobre glazbe koja te uvuče, koja ti pokreće i koljena i bokove, koja te tjera da digneš ruke u zrak i jednostavno se prepustiš. Dobra fotografija priča priču, uranja promatrača, izaziva emocije, budi znatiželju, suosjećajnost. Dobra fotografija ima nekoliko slojeva, baš poput nas ljudi. Dobru fotografiju možeš guliti i guliti, a ona nikada ne prestaje otkrivat i pričati pa i kada dođe do duboke tišine ostavlja nešto u promatraču. Ostavlja trag. Zar nije to ono što svi mi želimo? Ostaviti trag?

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 7)

B. Imaš li fotografske uzore? Nekoga za koga smatraš da je utjecao na tvoju estetiku ili na filozofiju?

Imena autora čiji rad pronalazim inspirirajućim i nadahnjujućim su: Bruce Davidson, David Alan Harvey, Susan Meiselas, Christopher Anderson, Sally Mann, Diana Markosian, Alex Webb... dokumentaristi čiji rad za mene je poput poezije, dubok i slojevit, jedinstven i izražajan. Priča u priči, odlično baratanje svjetlošću, nesputan i slobodan pristup. Vidljiva i opipljiva osobnost u svakome radu, kompozicija koja osvaja i nevjerojatna snaga storytellinga. Važan učitelj mi je bio pokojni profesor Ladislav Galeta, a životni mentor fotograf Saša Kralj koji me osvješćuje i zbog kojeg vidim umjetnost u svemu što me okružuje pa i u načinu na koji pijem čaj.

BURO. intervju: "Omiljena mi je fotografija ona za koju sam pomaknula granicu unutar sebe" (фото 8)

B. Na čemu trenutno radiš? Imaš li u planu kakvu izložbu?

Stalno fotografiram i cijenim što mi fotoaparat daje priliku da budem na mjestima na kojima možda i ne pripadam ili se ne bih zatekla da me znatiželja i oko iza objektiva tamo nije odvelo. Imam nekoliko projekata za ovu godinu. Počinjem raditi na divnim pričama koje fotografiram za Unicef, klaunovi doktori Crveni nosevi su tu, imam nekoliko vjenčanja... Trudim se pratiti fotografske natječaje i prilike za izlaganjem i tu složiti svoj portfolio. Imala sam nekoliko grupnih izložba po Hrvatskoj, ali nikada samostalnu. Mislim da je proces gdje se ideje i projekti realiziraju kod mene malo sporiji. Ili još nisam spremna? Ili jesam, ali trebam discipliniranu selekciju rada? Voljela bih imati svoju izložbu gdje bi se gigabajti sa svih tih hard diskova oslobodili i prestali čučati u mraku i napokon komunicirali. Za sada njegujem proces, prepuštam se stvaranju, a vjerujem da će prva izložba biti i postavljena.

Leave a comment

više