Traži

Arhitektonski šoping u Veneciji

Arhitektonski šoping u Veneciji

Izvještaj s Bijenala


Fotografija: Ivan Dorotić,
Maja Bosnić

Venecija nam je strašno blizu. To je činjenica koje vrlo često uopće nismo svjesni, a dođe vam do glave tek u trenutku kad na otvorenju Venecijanskog bijenala arhitekture upoznate novinare koji su do gondolijerskog grada, samo zbog ovog povoda, došli iz Azije, Sjeverne ili Južne Amerike

Znači, Venecija im je miljama daleko. Iz Zagreba vam pak, do talijanske i svjetske meke povijesnog i umjetničkog nasljeđa, meke turizma, a ovih dana i meke arhitekture, treba tek nešto više od četiri sata. Uz sve ono što se za fantastičnu Veneciju podrazumijeva uvijek i stalno, 15. Venecijanski bijenale arhitekture otvoren prošlog tjedna, najveća svjetska smotra arhitekture, čije ambijente, objekte, paviljone i izložbe ovih dana prenose svi svjetski mediji, traje nadrealno dugo, čak do kraja studenog, pa ako planirate na Bijenale, imate još zbilja jako puno vremena.

Giardini paviljon

Za početak da napomenem nekoliko stvari, Venecijanski bijenale arhitekture je manifestacija lokacijski podijeljena na dvije glavne cjeline. Prva je izlaganje u nacionalnim paviljonima, gdje svaka od država sudionica ranije kroz godinu izabire svog predstavnika, koji projektom te izvedbom na Bijenalu, odgovara na temu koju je raspisao imenovani kurator Bijenala. Dominantan broj tih nacionalnih paviljona smješten je u Giardinima, idiličnom parku ispunjenom većim i manjim objektima raznih država. Drugi dio Bijenala, u kojem sam kurator predstavlja tematsku izložbu za koju poziva projekte, izložbene koncepte, inicijative i podkustose, nevezano za to iz koje zemlje dolaze, da svojim već realiziranim istraživanjima i ostvarenjima korespondiraju s temom, odvija se u Arsenalima.

Arsenali "Reporting from the front"

Ova ambijentalno različita lokaliteta su na petnaestak minuta udaljenosti. Opsegom i brojem izložaka sigurno je da će vam svaki od njih uzeti baš cijeli dan razgledavanja. Potonji, Arsenali, smješten u kompleksima nekadašnjih oružarnica, brodogradilišta i skladišta, osim Tematske izložbe donosi još niz pozvanih autora i projekata, ali i niz nacionalnih Paviljona koji pak nemaju svoje mjesto u ranije spomenutim Giardinima, već u manje ili više improviziranim prostorima lokacije Arsenala realiziraju svoj nacionalni nastup. Tu je i Hrvatska, no o tome nešto kasnije. Uz sve ovo, širom Venecije izvedeno je još par pojedinih nastupa država koje također nemaju svoj "pravi" paviljon, niti su dobile prostor za izložbu u Arsenalima. Za obilazak ovih ostalih, razasutih po kanalima Venecije (Filipini, Luksemburg, Novi Zeland, Crna Gora, Portugal...) trebat će vam još jedan ekstra dan.

Nordijske zemlje

Najteže pitanje po povratku s otvorenja jednog ovakvog događaja jest ono tipično i predvidivo "kako je bilo?". Najteže je zato što bi odgovor trebao sumirati gotovo nepreglednu gomilu viđenog, emocija, doživljaja, prostornih instalacija, projekata i sveg onog što Bijenale nudi. Trebalo bi imati neke nadljudske moći da u 2 do 3 dana, koliko si realno i uobičajeno čovjek omogući za posjet Bijenalu, koncentrirano pogledate baš sve, te da mirne duše možete dati sud, da nešto nije preskočeno ili površno doživljeno. Upravo ta površnost primarna je stvar koju će kuloari, struka, ali i svatko tko ode u Veneciju na samo koji dan, samorefleksivno procijeniti kao najveći problem ove prevelike smotre, prevelikog događaja. U jednom trenutku on neminovno postaje "šoping" vizualnog i emotivnog, jer nakon toliko vremena hodanja, obilazaka, iščitavanja i percipiranja, mozak stavite na hold i pojednostavnite si sagledavanje na onu primatsku, prvoloptašku te obilazak postane samo i jedino; sviđa mi se/ne sviđa mi se, pametno/glupavo, inovativno/već viđeno...

Ni najveći štreber, jogom i meditacijom pripremljen i koncentriran, u samo 2 ili 3 dana ne može percipirati sveNema šanse. Dubljih angažmana, za baš svaki paviljon i izložbu, vjerujte mi nema. I, nemojmo si se lagati, to je OK, jer arhitektura danas, osim za krajnjeg korisnika i konzumenta, u ovakvom prezentacijskom aspektu i jest za prvi dojam. Zato ovaj tekst nemojte shvatiti kao sumiranje najboljeg, već kao artikulaciju činjenice da nam se na tristotinjak kilometara udaljenosti odvija zbilja svjetski važna manifestacija, koju bi šteta bilo propustiti. Bijenale svakako nije i ne bi trebao biti "pazar" za arhitekte, što mu se često pripisuje, unatoč takvim insinuacijama mjesto je to koje vam istovremeno može dati vjernu, nabrijanu, iskrenu, lijepu, ali i iskrivljenu sliku onog što arhitektura danas jest, širom svijeta. Sve to upakirano je u high-end produkciju, fantastične fotografije, makete, prostorne instalacije, impresivno izvedene objekte, grafički savršene prezentacije... i sve skupa, na jednom mjestu, šteta je propustiti.

Australija

Kurator ovogodišnjeg Bijenala je Alejandro Aravena, markantni čileanski arhitekt za kojim su poludjeli svjetski arhitektonski mediji (čitaj arhitektice), koji je definitivno obilježio 2016. godinu. Osim kuriranja najvažnije svjetske arhitektonske manifestacije, Aravena je ove godine nagrađen Pritzkerom - prestižnim arhitektonskim priznanjem koje se dodjeljuje svake godine, i koje svojim dugogodišnjim postojanjem te dosadašnjim laureatima jamči neospornu važnost u svijetu arhitekture. Aravena je tako, skoro pa preko noći, od navodno skromnog i nerazvikanog južnoameričkog arhitekta, koji je u svojim projektima često baziran na poboljšanje urbanog okoliša i globalnih uvjeta stanovanja te suočavanja s današnjim socijalno-ekonomskim problemima i javnim politikama socijalne stambene gradnje, koji je upravo arhitekturom stvarao snažan utjecaj na zajednice s nižim primanjima, u ovoj godini postao svojevrsni arhitektonski celebrity, htio to on ili ne.

Njemačka

U kuloarima na Vernissageu Venecijanskog bijenala, te posljedično na i brojnim nezavisnim blogovima, podcastima i društvenim mrežama, problematizirala se i propitivala ta navodna Aravenina dualnost, gdje s jedne strane imate arhitekta izraženog osobnog arhitektonskog stava i izričaja, s nizom realiziranih angažiranih projekata i suradnji te s druge strane valjda njegovog neminovnog pristanka i akceptiranja sveg onog što Bijenale realno jest; ogromna i skupa parada, pomalo elitistički arhitektonski showcase i apsolutni showoff gdje, unatoč temi koja ga vodi, ulogu igraju ogromne količine novaca, pa i politike te generalni sponzori ostaju razvikani, skupi pa i snobovski svjetski brendovi.

Arsenali "Reporting from the front"

Aravenina tema "Reporting from the front", na koju su svojim radovima trebali odgovoriti arhitekti u nacionalnim paviljonima, i koja je misao vodilja velikog djela kurirane izložbe, zbog njegovog je opusa doživljena kao izuzetno angažirana, no mogla bi naći raznolike prijevode. Odgovori s bojišnice, javljanja s prve linije fronte, mapiranja trenutačnih situacija, kako god bila objašnjena, ova tema je zaživjela u projektima lokalnih, ali i svjetski poznatih arhitekata, elaboraciji njihovih shvaćanja realnosti, koja se odvija na arhitektonskom planu svakog od konteksta iz kojeg dolaze. Tako su se tvorci postava pojedinih izložbi u paviljonima vodili raznolikim pristupima odgovora na temu, javljanja sa svojih bojišnica koji sežu od možda danas najočekivanijeg; tema migracija i izbjeglica, preko političkih, materijalnih, društvenih, kulturnih ili "čisto" strukovnih.

Španjolska

Ponajboljim od svih, po sudu žirija, bio je paviljon odnosno izložba Španjolske, koja se naizgled simplificirano dohvatila teme koja im je lokalno najaktualnija po pitanju struke - a to je utjecaj ekonomske krize na arhitekturu. Kriza je uzrokovala ogroman, možda čak najveći na svijetu broj napuštenih zgrada koje su, izvjesno je danas, sasvim uzalud sagrađene i zjape prazne. Izložbeni postav znakovito je naslovljen "Unfinished" i cilj mu je bio predstaviti kontrapunkt onog izgrađenog, a napuštenog i neiskorištenog, oblikovno i urbanistički generičkog i naštancanog, s arhitekturom koja je nastala smisleno, ciljano i promišljeno, koja nije tretirala faktor vremena i rapidno brze izgradnje (i zarade) kao najvažnijih.

Peru

Od ostalih paviljona valja spomenuti dobitnike posebnih priznanja, Japan i Peru, države i izložbe u paviljonima koji su u suštoj suprotnosti s egzaktnošću i graditeljskim realitetom Španjolske. Japanska izložba bazirana je na odnosu između arhitekture i nezaposlenosti, povezanih s velikim potresima koji su pogodili Japan, što je rezultiralo nizom inicijativa gdje su se lokalni arhitekti i zajednice više fokusirali na dijeljenje, suradnju i umrežavanje. Peruanski pristup promišljao je ulogu arhitekture u potpuno zabačenim i gradnjom neosvojivim dijelovima divljine Amazone.

Švicarska

Od ostalih paviljona svakako se ističe Švicarska, odličan ambijentalni projekt Christiana Kereza koji je osmislio ogromnu i monumentalnu "oblačastu" instalaciju koja stvara neuobičajene i strašno fotogenične prostorne odnose i kontekste, dovodeći pod isti nazivnik stare tehnike građenja s izuzetno suvremenom digitalnom tehnologijom. Baltički izložbeni nastup ove se godine dogodio u dvorani brutalističke arhitekture u samoj blizini Arsenala, prostoru koji je sam po sebi iznimno impresivan, a zajedničkim snagama više država Baltika (Latvija, Litva i Estonija) rezultirao je u izuzetno osebujnom prostornom eksperimentu, s nizom fantastičnih umjetničkih projekata uklopljenih u prostor, direktno ili indirektno vezanih za lokaciju Baltika.

Baltičke zemlje

Zanimljiv je i neobičan pristup Irskog paviljona koji arhitekturu dovodi u kontekst s demencijom, nordijskog paviljona, koji je prostornim odnosom izgrađenog promijenio percepciju shvaćanja same arhitekture paviljona te istovremeno arhitekturu doveo u kontekst s terapijom i terapeutima te danskog paviljona i izložbe, koji vam fascinantnim maketama, i još fascinantnijim stvarnim projektima javnog prostora širom Danske, sugeriraju koliko je ova jednako nam velika državica miljama ispred nas, u baš svakom planersko-arhitektonskom kontekstu.

Irska

Iskrenost pristupa i sagledavanja realnosti donosi i poljski paviljon, koji je čitav prostor izložbe obukao u skele te svoju temu bazirao na razgovorima sa stvarnom prvom linijom bilo kakvog graditeljskog procesa - majstorima, odnosno bauštelcima, propitujući njihove radne uvjete, potplaćenost i probleme. Ulaženje u daljnje detaljiziranje svakog pojedinog paviljona gubi smisao, ali ako se nađete u Veneciji svakako ne propustite pogledati što su u svojim izložbenim konceptima raporta s prvih linija napravili, sasvim logično imigrantima inspirirani Nijemci i Austrijanci, na arhitektonsko nasljeđe Moderne fokusirani Brazilci, povezanošću Venecije i Istanbula inspirirani Turci, stanovanjem opsjednuti Singapurci, potpuno iskreni Rusi koji koketiraju s kičem, monumentalnošću i pretjeranošću, ali i Česi i Slovaci, Nizozemci, Britanci, Slovenci ... Nakon maratona po arhitekturi odmorite se u australskom paviljonu, kojim dominira bazen predviđen upravo za to - "toćanje" nogica.

Turska

I na kraju dolazimo do nastupa Hrvatske, koji valja usporediti s nastupom susjeda nam iz Srbije, ovog puta samo lokacijske prirode radi. Nekadašnji paviljon Jugoslavije u Giardinima, prekrasan prostor na još boljoj lokaciji, poslijeratno je pripao susjedima iz Srbije, koji tako, s nizom jednako velikih i Talijanima važnih država, imaju svoj samostalni paviljon, dok se hrvatski nastup već nekoliko godina za redom, moram to tako iskomunicirati, "improvizira" u Arsenalima. Jer imati samo svoj prostor - u kojem realiziraš čitavu ideju, i u percipiranje izložbe, prostorne instalacije, ideje, kako god se izvela konceptualizacija pojedine države, puno je lakše to napraviti u okviru lokacije omeđene zidovima, u koju izlaziš-ulaziš i imaš onaj potreban proces čišćenja od emocija i doživljaja koncepta i prostora, prije i poslije, te proces bivanja u paviljonu/izložbi.

Hrvatska

Takav je paviljon Srbije, ove godine odlično izveden od strane tima mladih arhitekata (Stefan Vasić, Ana Šulkić i Igor Sjeverac ) naslovljen Heroic: Free Shipping. Konceptom realiziranom u obliku trodimenzionalnog negativa dna broda otisnutog u podu paviljona, mladi srpski arhitekti propituju upravo svoju poziciju na srpskom arhitektonsko-poslovnom tržištu, na kojima za njih, izgledno je, nema pretjerano puno šanse i nade. Paviljon predstavlja njihov težak put do zaposlenja, kao trenutak potpune strasti i mladenačkog entuzijazma na "putu" do prvog posla.

Srbija

S druge pak strane, i lokacijski i dimenzijski, hrvatski paviljon nije paviljon, već jedan od prostora koji se nižu u izložbenom postavu Arsenala, pa se u percepciji istog gubi onaj dojam "osvajanja" promatrača prostornošću i ambijentom. Ovo svakako nije kritika našim predstavnicima, niti Srbiji koja je zadržala jugoslavenski paviljon, već onima odgovornima koji nisu propitali potencijale zašto je to tako, i ima li možda šanse da, kao Nordijci u svom paviljonu, te već spomenuti Baltik, dogovorimo neko zajedničko iskorištavanje tog paviljona, ako ne ide drugačije, barem u onom kontekstu; svake godine netko drugi. Nisam siguran je li procesualno to moguće, ali svakako je tema za raspravu. No, vratimo se Hrvatskoj.

Hrvatska

Rad koji nas ove godine predstavlja u spomenutim Arsenalima, u nevelikom prostoru negdje na sredini improviziranog reda paviljona, je "to trebamo - to radimo", iza kojeg stoji autorski tim kojeg čine Dinko Peračić (izbornik), Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnić. Projekt aktualizira sadržajnu rekonstrukciju triju građevina; Pogona Jedinstvo u Zagrebu, H-zgrade kompleksa Rikard Benčić kao budućeg doma Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i Doma mladih u Splitu. Autori su svoj projekt opisali ovako: "Želimo predstaviti arhitektonski rad kao širu društvenu disciplinu koja može koristiti različita sredstva i surađivati sa sudionicima korisnicima, podržavajući i nadahnjujući zajedničke napore, izgrađujući prostore koji postoje i koriste se za opće dobro."

Hrvatska

Prikaz presjeka arhitektonskih projekata na zidovima "paviljona" isprepleten je s prikazima društvenih procesa, a arhitektonski rad prezentiran kao dio zajedničkog društvenog angažmana više sudionika. Kako sam već navodio, opisujući njihov rad na Vizkulturi , sve tri navedene građevine istoznačnica su određenog djela kulturne scene u svakom od gradova, a ono što je važno napomenuti jest da se radi o nedovršenim građevinama, koje se unatoč tome kontinuirano koriste za umjetničke, kulturne i društvene programe različitih aktera upletenih u njihovo djelovanje i ispunjavanje sadržajem, krucijalnim za gradsku scenu u kojoj djeluju, ali i nacionalnu scenu. Kako napominju autori, njihovo arhitektonsko oblikovanje nastaje kroz niz interakcija, intervencija i manjih zahvata kojima se prostori neprestano unapređuju.

Peter Zumthor izložba

Osim samih građevina i arhitektonskih projekata njihove rekonstrukcije, na izložbi u Arsenalu prikazana je živa kultura koja se odvija u ovim prostorima: niz radova suvremenih umjetničkih i kulturnih praksi, kao i različiti projekti institucija koje upravljaju ovim prostorima te nezavisne kulturne scene, umjetnika i aktivista koji ih koriste, tako na najbolji način predstavljajući ono važno iz domaćeg konteksta - na samoj prvoj liniji kulturne borbe u kojoj ova naša kulturnija strana, izgleda sve češće gubi. U ovo današnje vrijeme, iskoristiti kulturu kao označitelja situacije naslovljene "Reporting from the front" više je nego logično i pohvalno.

Venecijanski bijenale traje točno do 27. studenog. Blizu je, za neodlazak nemate opravdanja.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više