Search

Dizajn interijera danas: isto, isto, isto

Dizajn interijera danas: isto, isto, isto

Tekst: Ivan Dorotić


Ako bih trebao navesti lifestyle pandan globalnoj pandemiji, u vidu nečeg jednako sveprisutnog, što stalno gledamo i iskače iz konzervi pašteta svih medija i kanala; moj odgovor je: dizajn interijera.

Sreo sam nedavno kolegicu arhitekticu i u prolazu pitam kako posao? Namrgodi se pa iskreno odgovori kako joj friški klijent baš otkazuje usluge za interijer stana, jer će sve sam riješiti uz pomoć Pinteresta. Prijatelja tražim da mi javi broj gospođe koja im je čistila urede, odgovara kako žena to više ne radi, bacila se na dizajn interijera. Šalje mi urednica portala kojeg čitaš sugestije novih tema i kaže; „svi prostori danas izgledaju isto, kao da ih rade isti ljudi po Instagram načelima“. Baš pandemično, pomislim.

Dizajn interijera danas: isto, isto, isto (фото 1)

Od influencera, missica i celebrityja, pa frizera, florista ili kuhara, vlasnika apartmana i turističkih globetrottera, preko važnih i lažnih, dobrih i loših arhitekata, dizajnera, dekoratera i svih ostalih varijacija na temu - danas se doslovno svi bave dizajnom interijera.

Možda neki profesionalci teško stečenih diploma na sve ovo čupaju kosu i preneraženo drame o smislu struke, ali realnost im brutalno iskreno odgovara: dobrodošao u 2020., ugodno se smjesti u digitalizirano, kapitalizirano te politički, tržišno i profesionalno nekorektno novo-normalno društvo aplikacija i novotarija gdje za ništa, pa ni za dizajn interijera, više ne vrijede nikakva pravila.

Tržište uređenja prostora danas zaista balansira od osobnog hobija do konkretne struke, od moodboard inspiracija do čistog biznisa, od amaterizma do predvidivih Insta feedova, od jeftine industrije namještaja do skupih brendova, od uradi-sam pokreta do stalno iste copy-paste estetike u kojem god dijelu svijeta se nalazili. Svi gore navedeni akteri i sve mogućnosti njihovog djelovanja pobacani su isti bazen: svi rade i pokazuju. Publika je klijent, i klijent je publika. Svatko gleda, bira, lajka i reagira, dizajnira, komentira i prezentira. I nema stajanja, kraj dizajn pandemije nije na vidiku.

U godini u kojoj smo svi bili uglavnom doma (i na internetu), zatvoreni u vlastita 4 ili 24 zida samoizolacije, karantene i home-officea, stan je postao teritorij u kojem stalno bivamo te o njemu stalno razmišljamo. Spoji to s trenutkom vremena u kojem smo zalijepljeni za mobitele i permanentno online; infuzijski se inspiriramo i skrolamo, uz tržište pristupačnih brendova namještaja – uređenje vlastitog doma postalo je svakodnevica, daleko od prestiža i luksuza. A želja za samopromocijom i pokazivanjem nikad nije bila snažnija. Svi ovi uvjeti idealno omogućuju nezaustavljivo širenje dizajnerske pandemije.

No zašto, pitate se, s toliko različitih kornjača u bari i toliko opcija, danas sve zaista izgleda tako dosadno slično?

Jednom prilikom je moj dragi prijatelj, komentirajući splitsku rivu, rekao kako izgleda „kao da je eksplodirala Zara“ – i baš ta analogija dosta precizno opisuje zašto, osim u modi, u dizajnu interijera kod nas nedostaje originalnosti, autorskog potpisa i svježine.

Za početak; živimo u estetski i umjetnički nedovoljno educiranom društvu. Vizualna kultura nam je, s postojećim obrazovnim sistemom, daleko od vječno uzorne skandinavske, nizozemske ili zapadno europske svijesti o prostoru, oblikovanju i dizajnu. Izuzev nasljeđa moderne i dobrog dizajna ukorijenjenog u svakodnevicu arhitekture i namještaja socijalizma, nemamo puno referenci za koje se možemo spasonosno hvatati, što često iznjedri dominaciju kiča, repeticije i generičke površnosti kao alternative. Povučemo li paralelu s potrošnom konfekcijskom modom, čak i popularnom glazbom, bit će vam kristalno jasno zašto na naslovnicama i u člancima dizajn-lifestyle novina i portala često gledate pretjerano nakinđurene prostore, samoprozvani luksuz te zašto interijeri nekih trijumfalno bombastičnih naslova izgledaju predvidivo isto kao oni objavljeni drugdje tek koji dan ranije.

Jednom prilikom je moj dragi prijatelj, komentirajući splitsku rivu, rekao kako izgleda „kao da je eksplodirala Zara“ – i baš ta analogija dosta precizno opisuje zašto, osim u modi, u dizajnu interijera kod nas nedostaje originalnosti, autorskog potpisa i svježine. Popularnost i dostupnost potenciraju neinventivnost. Ako su izvor utjecaja, inspiracije i „obrazovanja“ za sve te silne dizajnere interijera primarno Instagram, jedni te isti magazini, isti emisije i par upitno utjecajnih pojedinaca, a poligon za opremanje prostora šest istih trgovina namještaja u okolici metropole, onda ne iznenađuje što je sve prepisano, slično i iskopirano.

Dodajte na to i algoritme – te nevidljive, iritantne sile interneta i društvenih mreža koje danas bezrezervno konstruiraju svačiju svakodnevicu i stalno nas ostavljaju u istom balonu u kojem već jesmo; serviraju nam modu sličnu onoj koju smo jučer googlali, serije bliske onima koje smo sinoć bingeali pa i interijere identične onima kroz koje smo prekjučer skrolali.

Percipiranje i ponavljanje istog i sličnog kreira nerealnu komfor zonu, kompleks krda istomišljenika u kojem postaje otežano razmišljati, a kamoli stvarati drugačije, tako (ne)svjesno potencirajući jednoumlje. Ovakvo okruženje, uz brzopotezna i nemaštovita dizajnerska rješenja te inspiracije svedene na sedam profila dizajn-influencera koje prate i neizbježnu pampas travu, teško da mogu rezultirati autentičnošću ili razumijevanjem iste. Originalnost i posebnost svoja uporišta eventualno mogu tražiti u stručnoj edukaciji i širenjima izvora informacija i inspiracija daleko izvan uobičajenog mainstreama. No ništa od toga neće zaustaviti rapidnu dizajn-pandemiju, dok god Instagram i dizajn interijera ljubuju i profitiraju jedan od drugog, osobito kada se iz sfere uređenja privatnih prostora preselimo u zonu ugostiteljstva i svega imalo profitabilnog.

Dizajn interijera danas: isto, isto, isto (фото 2)

Instagramabilnost prostora akceptirana je i itekako utrživa od strane svih uslužnih djelatnosti, restorana, caffea, barova, klubova, shopping centara, frizeraja pa i muzeja... Ulog u reprezentativan, osvježen ili „samo“ novo uređen prostor koji ima fotogeničan potencijal, koliko god nam to prvoloptaški i otrcano zvučalo, rezultira kontinuiranim, i još važnije, besplatnim PR-om. Selfiji, tik-tok akrobacije i naslikavanja s ručkom u najnovijem gradskom #placetobe ambijentu direktno pune arhive geolokacija i hashtagova, aplikacija, portala i društvenih mreža, omogućujući ugostiteljima stalnu promociju. Ne samo da ih to košta „nula kuna“, već ćemo svi mi drage volje često izdašno platiti sushi, ramen, lava cake, brunch ili banana bread te hvalisanjem (ne)svjesno izreklamirati mjesto na kojem smo upravo iskrcali vlastite novce. No ako jedeš burger, a guza se trlja i kečap se prosipa po fake baršun poliesterskom tapecirungu rasklimanog barskog stolca, shvatiš da netko nije dobro odradio posao. Ali se na Instagram fotki to ne vidi.

I dok se sva ova šarena ekipa, od profesionalaca do početnika, bori za komad kolača svi-smo-mi-dizajneri-interijera, struka se čini totalno bipolarna pa tren urla kako bi interijere „trebali“ uređivati diplomirani arhitekti/ce i dizajneri/ce, no ništa ne rade da bi ovakve stavove u nekom širem društvenom kontekstu argumentirali i potkrijepili. Dizajn interijera je kao neki vrući krumpir koji malo svojataju pa malo zaobilaze. Činjenica je da ne postoji nikakva relevantna, profesionalna i utjecajna domaća strukovna nagrada posvećena isključivo dizajnu interijera, koja bi stvorila kakav-takav kontekst, razumijevanje i diskurs. Ne postoji profesionalni pristup koji bi jasno precizirao distinkciju eklekticizma od kiča, inovacije od kopiranja, stila od generičkih budalaština te odmjerenost, funkcionalizam i kvalitetu od potrošnih, pomodnih i banalnih rješenja. Ne postoji diskurs koji bi strukovno mogao reći; ovo je dobro, a ovo nevažno i smeće. Postoji samo ignoriranje.

Na upravo otvorenoj bijenalnoj izložbi suvremenog hrvatskog dizajna u produkciji Hrvatskog dizajnerskog društva, koja se paralelno odvija online i u Muzeju za umjetnost i obrt, nema kategorije u koju bi dizajn interijera stanova ili komercijalnih prostora uvrstili. Među 250 radova tek jedan uredski, jedan restoranski i jedan coworking interijer su se, gotovo slučajno, našli u kategorijama „Prostorne i grafičke intervencije i sistemi“ i „Cjeloviti projekt“. Kod stručnih arhitektonskih nagrada situacija nije mnogo drugačija. Medalje za arhitekturu Hrvatske komore arhitekata u svojim priznanjima interijere apsolutno ne doživljavaju. Godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata imaju nagradu Bernardo Bernardi, koja naslovom sugerira djelomični fokus na ovu temu, jer se dodjeljuje za najuspješnije oblikovanje i unutrašnje uređenje, no u istu kategoriju ove nagrade trpa se svašta. Uz spomenike, prostorne instalacije, preko trgova i riva do izložbenih i muzejskih postava, tek pokoji poslovni ili privatni interijer nađe se tu svake prijestupne, a unazad 10 godina se među tridesetak projekata nominiranih za ovu nagradu našlo 4-5 stanova i(ili) uredskih prostora, što ne stvara baš nikakav presjek produkcije, osobito imajući na umu koliko se toga godišnje izvede. Neki ostali pokušaji nagrada za dizajn u nas i susjedstvu nestručne su, nerelevantne ili zanemarive piarovske makinacije, a kod inozemnih projekata, nagrade i portali često igraju ili na kartu „svi su dobili“, pa najednom petstotinjak dizajnera širom svijeta u glas viče kako su baš oni nešto osvojili, i(li) naplaćuju sulude kotizacije samo za sudjelovanje. Na takvim plaćenim međunarodnim nagradama najčešće konkuriraju, i s istima se promoviraju, veliki studiji ili imućniji pojedinci, svjesni moći i dosega PR mašinerija, nekad mudro zlorabljujući situaciju u svoju korist pa iza medijskih natpisa „osvojili međunarodnu nagradu“ stoji realnost bezbroj dobitnika ili neka polu izmišljena inicijativa zlaćanog loga koja vam uzme pare, da naljepnicu i „dozvolu“ da se hvalite no ima upitni i nestručni žiri te manji community i broj followera od kladionice u Sesvetama.

A upravo je pretjerana medijatizacija osrednjih interijera i (ne)kvalitete dizajna često najveći problem, jer zaista nije baš svaki novouređeni i novootvoreni restoran ili burger bar, stan, apartman, rendom kuća ili novo kupatilo vijest za opširan članak u novinama i na portalima.

Kao apsolutni kontrapunkt stručnim nagradama, još snažnije podcrtavajući polemiku što je to danas dizajn(er) interijera, sigurno su nagrade za narod. Najbizarnija situacija je par sezona nagrade za najljepše boravke, sobe, vikendice, kupaonice (dobro ste pročitali) i što-ti-ja-znam-što-još jednih domaćih novina. Tamo su, na zgražanje struke, redom etablirana imena domaće scene arhitekture i dizajna aktivno sudjelovala kao stručni žiri, tražeći valjda prijeko potrebnog im medijskog prostora, pristajući tako „tapšati po ramenu“ i ohrabrivati potpuni amaterizam i banalnost, birajući i ocjenjujući skoro pa naj-zahod godine.

A upravo je pretjerana medijatizacija osrednjih interijera i (ne)kvalitete dizajna često najveći problem, jer zaista nije baš svaki novouređeni i novootvoreni restoran ili burger bar, stan, apartman, rendom kuća ili novo kupatilo vijest za opširan članak u novinama i na portalima. No kad od materije pobjegnu struka i profesionalci, mediji to znaju dobro iskoristiti. Nekad dobrih namjera no češće pogubljeni između beskrupulozne samopromocije, površnosti, ali i nestručnosti i neznanja novinara, mediji vođeni glađu za čitanosti i click-baitovima senzacionalističkih naslova samo pospješuju dizajn pandemiju pa danas nema više portala i novina bez kutka posvećenog domu, dizajnu i interijerima. Naslovi u istima u pravilu su nakićeni pridjevima poput čudesno, spektakularno, fantastično, famozno, posebno, genijalno, najljepše, maestralno, senzacionalno i, dakako, instagramično. Ova urnebesna plejada isforsiranih epiteta mahom se koristi isključivo i jedino kako bi zgrabila vaš klik ili keš – bez ikakvog stručnog ili evaluacijskog odmaka.

Tako je dizajn interijera osuđen na medijsku prezentaciju koja u isti koš i kategoriju gura autorsku arhitekturu, amatere, apsolutnu osrednjost, pa onda šund i kič, shabby-chic te škole i kurseve za dizajn i plaćene oglase. Nepoznavanje materije samih novinara nekad ide toliko daleko da zavodljive i realistične 3D prikaze interijera i kuća podvaljuju pod nove projekte, ne shvaćajući ni sami da predstavljaju rješenja koja su izvedena jedino i samo na kompjuteru. Sve navedeno često stvara potpuni zazor profesionalaca od ovakvih medija, i pokazivanja i promocije njihovih zaista dobrih projekata u takvom kontekstu pa se itekako često zna dogoditi da izvrsnost potpuno zaobiđe širu javnost, kojoj je umjesto toga serviran mediokritet u zlatnoj mašni s naljepnicom „najbolje od…“.

Dizajn interijera danas: isto, isto, isto (фото 3)

Na kraju dizajn-pandemijskog osvrta neću tvrditi kako stanove i prostore smiju dizajnirati samo profesionalci, nego vam samo sugerirati da pazite kome ćete, i zašto, pljeskati za koje i kakve projekte. Kojim ćete naslovima vjerovati, na koje klikati, a kojima se smijati. Kome ćete, i opet zašto, dati da vam radi stan, kome burger bar, a kome hotelsko naselje od par hektara ili neki javni prostor.

Većina profesionalaca možda će vam reći da ih niti ni ne zanima sugerirati vam kakve ćete zastore, karniše, vaze, podloške, jastuke i filadendrone staviti u vaš stan ili restoran. Ali ih svakako konzultirajte za odabir lokacije i orijentacije stana, logičnosti organizacije prostora, funkcionalnosti ventilirane kuhinje ili protoka sunca u vaš prostor. Slušajte ih kada pričaju o važnosti korištenja terasa ili balkona (umjesto lođa ilegalno pretvorenih u još jednu prostoriju) ili bježanja od života u pećini orijentiranoj na sjever, nedovoljno metara udaljenoj od susjedne novogradnje, bez pedlja zelenila na parceli, koliko god niska cijena kvadrata bila.

Ja vam neću objašnjavati razliku između dizajna interijera nekih izvrsnih arhitekata/ica i dizajnera/ice te susjedove male što je za vrijeme korone apsolvirala Insta-dizajn i neki brzopotezni kurs. Ne biste, valjda, ni vi mene podučavali francuski nakon što ste ga progovorili kroz par mjeseci tipkanja po mobilnoj aplikaciji?

Od influencera, missica i celebrityja, pa frizera, florista ili kuhara, vlasnika apartmana i turističkih globetrottera, preko važnih i lažnih, dobrih i loših arhitekata, dizajnera, dekoratera i svih ostalih varijacija na temu - danas se doslovno svi bave dizajnom interijera.

Na kraju priče, iste ili slične, šarene ili minimalističke, jednostavne ili eklektične, interijere danas uglavnom dizajniraju trendovi i prilike vremena u kojem se nalazimo. Žene, muškarce ili timove koje ih potpišu možete zvati magistrima, dizajn-influencerima, arhitektima s prestižnim ili izmišljenim nagradama, ili amaterima, skoro da nije važno - već sutra će ih vjerojatno sve zamijeniti neki, možda postojeći AI softver.

Skenirat će tada zli algoritmi tvoj feed, društvene mreže, navike i preferencije, srce, dušu i omiljene dizajnerske stolce čija imena znaš ili ne znaš, odgovore na leksikonska pitanja, pitat će te jesi alergična na vunu ili viskozu, je l' ti milo sjediti pod dekicom dok gledaš Netflix te briješ li više na comfy ili industrial. Na kraju ćeš izabrat „Instagrammable or not“ i dobit ćeš svoj interijer.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više