Traži

Instagram kao Louvre našeg doba i kako nam Proust može pomoći?

Instagram kao Louvre našeg doba i kako nam Proust može pomoći?

Kako se pojam "instagramabilno" uvukao u svaku poru društva

Tekst: Željka Zrnić


Živjeti u Parizu u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća nadomak Louvrea, bilo je gotovo kao danas imati Instagram u džepu. Onim prvima je u neku ruku bilo lakše, jer iz Louvrea uvijek možeš demonstrativno odšetati, dok se Instagrama danas ne možeš tako lako riješiti. Ispravno bi bilo pomisliti kakva je privilegija biti jednu ležernu šetnju udaljen od bogatog naslijeđa svjetske umjetnosti i inspiracije okupljene na jednom mjestu, koje možemo pronaći u muzeju Louvre u Parizu, u National Gallery u Londonu, Museo del Prado u Madridu ili nekoj drugoj sličnoj instituciji, u kojoj ti već stoljećima mrtvi, stari majstori slikarstva nabijaju komplekse. Jednako tako, privilegija je i danas, na malom uređaju imati trenutni i sveobuhvatni pristup aktualnim prikazima dizajna, arhitekture, mode, umjetnosti i drugog vizualnog sadržaja. Pa ipak umjesto zadovoljstva i  inspiracije, taj sadržaj često donosi tjeskobu i nezadovoljstvo. Kako su stvari kroz povijest uvijek iste, niti s ovom situacijom nije drugačije.

Neki od najboljih i najuspješnijih umjetnika poput Pissarra, Gaugaina, Piccassa, Braquea ili Duchampa, nisu u Louvreu pronalazili svoju sreću i uzbuđenje, već upravo suprotnoU nekim trenucima života, vjerojatno bi više voljeli da je Louvre izgorio do temelja. Ne zato što su bili vandali, već zato što ih je susret s veličanstvenim primjerima umjetnosti iz prošlosti, činio da se osjećaju manje vrijedno te da im njihovi kreativni pokušaji izgledaju nedostatno i jadno. Jednako tako danas, umjesto da bude izvor novosti i razonode, Instagram nadvija oblake sumnje nad kreativnim radom umjetnika, izruguje se ormarima djevojaka, dnevne sobe čini neuglednima, a kafiće u susjedstvu smrtno dosadnima. Malo pomalo kategorija "instagramabilno" postaje kriterij privatnih naručitelja i krajnji cilj dizajnera, umjetnika, arhitekata ili fotografa, koji posredno označuje uspjeh

Londonska agencija Handsome Frank koja okuplja nekolicinu najboljih ilustratora današnjice, za njih je organizirala internu godišnju večeru predviđenu za druženje i revidiranje lijepih trenutaka poslovne suradnje. No, vlasnici agencije ostali su zatečeni kada su shvatili koliko su neki od tih, iako odabranih, najboljih ilustratora, ožalošćeni brojem lajkova na svoje radove, odnosno time što ih virtualna palača Instagrama nije izložila u svojem najatraktivnijem krilu. I dok si časopis može priuštiti tražiti ilustracije kakve Instagramov algoritam najviše voli te dok je, barem nekima, financijski izvedivo (ali ne i opravdano) prilagođavati garderobu prema it-Instagram komadima, do problema dolazimo kad "instagramabilno" postaje kriterij u oblikovanju prostora, koji zahtjeva stotine i tisuće raznoraznih novaca, bilo da se radi o privatnom prostoru za stanovanje ili o ugostiteljskim/maloprodajnim/uslužnim prostorima, koji bi trebali potrajati godinama.

Hologram chairs

Osim što se sezonski nameću uvijek novi i ljepši materijali te opsesije Pantone bojom godine, na naslovnici zadnjeg broja Frame magazina je kompjuterska grafika, odnosno renderirani prikaz ‘hologramske' stolice, argentinskog studija Six N. Five i dizajnera Arthura de Menezesa, koja je Instagram orobila lajkovima. Ali i sam natpis na naslovnici pita se: Buy, Rent or Render? (kupiti, unajmiti ili renderirati?), jer je prenošenje sezonalnosti modne industrije u opipljiviji svijet namještaja i arhitekture financijski neodrživo i postepeno čini ljude vizualno neosjetljivima.

Prečesto serviranje ‘novog' ljudima prestaje to novo činiti zanimljivim i vrijednim iščekivanja Časopis postavlja i pitanje, što kada investitor poželi u svome domu ili poslovnom okruženju, točno takvu fotelju s Instagrama, dok je ona u stvarnosti samo varljiva kompjuterska grafika? Slično govori arhitektonski/dizajn studio Visual Citizen orijentiran na stvaranje fotogeničnih, nestvarnih okruženja, koja im omogućuju bijeg i oslobađanje od granica realnog svijeta. Stvaranje nepostojećih i imaginarnih interijera, predmeta i namještaja, vide kao potencijalno rješenje koje bi moglo stati na kraj nesavjesnoj proizvodnji našeg društva, koje želi nove stvari sad i odmah, a gdje sada na traje duže od 5 dana ili 5 mjeseci.

citizens

I dok digitalni svijet dizajna nudi izlaz i način za ispunjenje želja onima koji stvaraju, što možemo ponuditi onima za koje se to isto radi i koji to kupuju, ili barem o toj kupnji maštaju? Kako ih uvjeriti da roza terrazzo radna ploča kuhinje, koliko god ove godine bila zavodljiva, će već sljedeće postati zamorna? Odgovor je u tome da svoje prostore oblikujemo sa smislom i značenjem za nas same, a ne prema tome što nas trenutno mami na društvenim mrežama. A lekciju iz prošlosti nude nam oni prije nas su žalovali za sjajnim kvakama i grandioznim stropovima. Ono što su za nas slike skupocjenih sezonskih interijera i nepostojećih prostornih fantazija, za one prije 100 godina to su bile slike raskoši koje je većina mogla vidjeti samo u muzejima ili plemenitim domovima.

Seaport in Sunset - Claude Lorrain

U svojem eseju s početka 20. stoljeća Marcel Proust piše upravo o turobnom i nezadovoljnom, mladom, pariškom buržuju, koji sjedeći za stolom nakon ručka, s razočaranjem promatra nož na bezličnom kuhinjskom stolu, slabo pečeni kotlet i napola rastvoreni stolnjak. U pozadini je njegova majka koja plete, a na kredencu se sklupčala mačka odmah pored boce brandyja koji se čuva za posebne prilike. Svakodnevnost ovakvog prizora bio je u koliziji s ukusom i željama mladića. Zavidio je bankarima čije su kuće bile bogato dekorirane, sve do najsitnijih detalja poput kliješta za ugljen pored kamina i sjajnih reljefnih ručkica na vratima. Da izbjegne sumornost vlastitog doma, ovu svoju agoniju, dodatno bi produbio odlaskom u Louvre, gdje je mogao pasti oči na Veronesovim slikama grandioznih palača, Claudeovim renesansnim lukama i slikama otmjenog kneževskog života Van Dycka. Ukratko tražio je zadovoljstvo u istim onim slikama, koje bi da su kojim slučajem stvorene danas, visile na Instagramu, a ne u Louvreu.

The Feast in the House of Levi - Paolo Veronese

Kao lijek za nedaće mladog buržuja Proust savjetuje samo malu promjenu u posjetu muzeju, prema onom krilu u kojem jednako vrijedne slike, slave ljepotu svakodnevnih situacija. Savjetuje mu unfollow opciju @veronese_official i @lifeofvandykc profila, dok mu otkriva promatranje ljepote kroz oči Jean-Baptiste-Simeone Chardina.

"Basket  with Wild Strawberries / Jean-Baptiste Chardin"

Chardin kroz svoje slike s nama dijeli fascinaciju zdjelama voća, vrčevima i čašama, kriškama kruha, noževima i kuhinjskim pomagalima. Kada se radilo o ljudima, njegovi modeli rijetko su radili išta neobično na čemu bismo im mogli pozavidjeti - čitali su knjige, radili kule od karata ili su upravo kući donijeli košare s tržnice. S opažanjem lijepog u svakodnevnom i nenametljivom, Chardin na jednaki pijedestal postavlja ono što nam je poznato i dostižno, na kakav drugi postavljaju prizore koji su daleki i grandiozni. A, vrativši se u sadašnjost, grandioznim i dalekim se čine samo zato, jer ih ne gledamo svaki dan, već kroz mali prozor zatupljujućeg ekrana.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar