Traži

Numen/ForUse: Osvajanje slobode prostora

Numen/ForUse: Osvajanje slobode prostora

Ususret nagradama HDD-a


Fotografija: Numen/ForUse,
Aurélie Cenno/Domagoj Kunić/Vanja Šolin

"U instalacijama istražujemo slobodu. Slobodu tijela, slobodu kretanja, slobodu društvenih odnosa, slobodu percepcije izgrađenog prostora, zaobilaženje sigurnosnih pravila u arhitekturi."

Kada bih radove dizajnerskog kolektiva Numen/ForUse trebala svesti na jednu riječ - "poštivanje" bi bio njihov zajednički nazivnik. Poštivanje tradicije na koju se referiraju, poštivanje tehnologije i materijala, poštivanje čovjeka kao korisnika, gledatelja i sudionika društva kojemu u svojim radovima ukazuju na suštinu. Imam na umu onu vrstu poštivanja koja je kao moralno-etički standard gotovo iščeznula iz današnje sfere profesionalno-društvenog života, a i dio je ideje "dobrog dizajna" čija slika sve više blijedi pod teretom globalne hiperprodukcije.

Radovi Numen/ForUse često zavode promatrača svojom likovnošću, premda nisu odraz artizma, već rezultat gotovo rigidne discipline u rješavanju problematike pojedinog projekta, u čemu jednako pristupaju dizajniranju namještaja, projektiranju kazališne scenografije ili umjetničke instalacije. Christoph Katzler, Sven Jonke i Nikola Radeljković kao uspješni dizajneri namještaja za prestižne europske dizajn-brendove, nakon prvih 10-ak godina djelovanja, došli su pred zid samozadanih paradigmi stvaranja. Posljedično su dizajnersku vještinu vizualne konceptualizacije i materijalizacije ideja proširili na domenu kazališnih scenografija i umjetničkih instalacija. Rasterećujući se tako stega i konvencija disciplina, novostečenu slobodu stvaranja upotrebljavaju kako bi kod posjetitelja instalacija potaknuli oslobođenje od normi u kojima su dnevno zarobljeni. Instalacije Tape, Net, Tuft i String svojevrsna su privremena arhitektura u kojoj posjetitelji ponovo otkrivaju zaboravljenu slobodu kretanja, gotovo do one iz najranije mladosti. A za stvaraoce je ovo jedno od mogućih ultimativnih dostignuća i stoga ne čudi da su njihove instalacije čest gost velikih gradova u Europi, Australiji, Aziji, Južnoj i Sjevernoj Americi, dok je vodeći svjetski dizajnerski portal Designboom prošle godine svrstao Net među 10 najznačajnijih umjetničkih događaja na svijetu.

Povoda i tema za razgovor s autorima iz Numen/ForUse uvijek ima, premda je to ovaj put nominacija za Veliku nagradu HDD-a, povodom Izložbe hrvatskog dizajna 1516 koja se u Muzeju za umjetnost i obrt otvara danas, a traje sve do 16. listopada.

U instalaciji Tape jednako se uživaju kretati djeca i odrasli.

U vašoj formativnoj fazi kao grupa ste posjedovali zreli stav o dizajnu i snažan vizualni manifest po kojem ste se znatno razlikovali od kolega. Na što je bila usmjerena vaša reakcija?

Nikola: U Hrvatskoj su 1980-e ostavile veliku štetu, pogotovo u arhitekturi. Generalno su urušene vrijednosti koje su stvarane 50 godina ranije, a alternativa nije pružala ništa osim oslobođenja od jako strogih uzusa. Sloboda je jako opasna stvar ako se ne primjenjuje kritički. Pogotovo ako se izbriše humanistički aspekt, aspekt trošenja kroz vrijeme, aspekt starenja materijala i objekata. U tom smo trenutku sa svojim dizajnom rekli "mi ovdje povlačimo crtu, imamo jasne korijene na koje se želimo referirati". Vrlo brzo je korporativna estetika prigrlila takve stvari, što se vidi u radovima velikih dizajn-studija nakon 1990-ih.

Sada sa sigurnošću možemo reći da je modernizam najveću grešku napravio u dogmatičnoj primjeni svojih uvjerenja i nedozvoljavanju da se paradigme mijenjaju. I u jednom trenutku se nađeš pred zidom. To se i nama dogodilo. Ako se striktno držiš pravila koje si nametneš - jednostavno iscrpiš svoje mogućnosti.

Scenografija za predstavu Inferno D. Alighierija (Nacionalno kazalište Maria Guerrero, Madrid). Režija: Tomaž Pandur.

To je bio taj trenutak kada ste se okrenuli radu na kazališnim scenografijama i instalacijama?

Nikola: Da, jednostavno smo morali proširiti polje djelovanja, jer u protivnom smo mogli isto tako prestati raditi, što bi također možda bila jednako ispravna odluka.

Sven: Ja čak mislim da je naše polje stvaranja u kazalištu i na instalacijama - u osnovi suvremeno i eksperimentalnije u pristupu - ono što nam omogućuje da u projektiranju namještaja možemo i dalje ostati na nekoj klasično modernističkoj, pa čak i komercijalnoj razini. Nemamo potrebu biti forsirano eksperimentalni u namještaju kad se time bavimo u drugim područjima.

Instalacija Tuft.

Kojom se temom bavite u svim vašim instalacijama, bez obzira na materijal i krajnju formu? Što zapravo istražujete?

Nikola: U instalacijama, prije svega, istražujemo slobodu. Slobodu tijela, slobodu kretanja, slobodu društvenih odnosa, slobodu percepcije izgrađenog prostora, zaobilaženje sigurnosnih pravila u arhitekturi. Uglavnom slobodu.

Instalacija Net.

Sven: Bitno nam je stvoriti prostore koji su apstraktni, virtualni u dojmu, a pritom imerzivni, ambijent u koji tijelo uranja, destabilizira se, u kojem mijenja svoj odnos s okolinom.

Christoph: Na određeni način više stimuliraš čula kad pored vizualnog aspekta tvoj centar za ravnotežu i taktilni senzori nekako drukčije počnu doživljavati svijet oko sebe. I to onda ima neko katarzično iskustvo za posjetitelja. To nismo unaprijed znali niti isprogramirali, već smo slučajno ustanovili.

Sven: Slično je i u kazalištu gdje ste jednako isključeni i uronjeni u posve artificijelni svijet. Međutim, u instalaciji imate doživljaj kao da prolazite pozornicom i da doživljavate stvar jedan na jedan, tako da su naše prve scenografije same po sebi bile instalacije. Već na prvoj scenografiji, staklenoj kocki u Infernu, rekli smo da bi najbolje bilo da je publika u kocki ili da može proći kroz kocku. Tu smo već shvatili da je to samo po sebi zanimljiva instalacija koju smo dalje razvijali kao koncept (Numen Light).

Instalacija Tape među krošnjama parka grada Hasselta.

Kako publika doživljava instalacije - kako se suočava s nepoznatim?

Christoph: Ljudi danas u glavi imaju nevjerojatnu količinu virtualnih slika koje kruže digitalnim prostorom, koje su generirane uz pomoć virtualnih alata. A naše instalacije izgledaju kao da je riječ o takvom obliku kolaža, a koji je zapravo stvaran. Budući da su ljudi naviknuti na virtualne slike - njihovo cijelo biće doživljava šok dok se kreću instalacijom i shvaćaju da je to od analogne prirode i u nastanku, procesu projektiranja i procesu realizacije te da oni to stvarno mogu osjetiti - ovo predstavlja čin oslobađanja od terora digitalnog.

Instalacija Tape u urbanom prostoru Melbournea

Sven: Ljudi često prvo pokušavaju shvatiti kako je objekt nastao. Kod instalacije Tape teško je shvatiti kako je napravljena struktura. Ljudima je jako važno što je to, od kojeg je materijala - taj proces im je zanimljiv. A onda im je i sam doživljaj unutar objekta fascinantan, jer ga nisu još doživjeli. Ljudi rijetko imaju priliku susresti se s organskim prostorima. Nama je zapravo korisnik / gledatelj dio instalacije. Rijetko ćete vidjeti našu instalaciju bez njezina korisnika.

Numen/ForUse

Nikola: Mislim da većina posjetitelja prolazi kroz isti princip procesa - prvo se pojavljuje oprez, strah, zebnja, čak i nelagoda. A onda kroz neki proces uhodavanja vlastitog tijela tj. razvijanja osjetilnosti za taj prostor i prilagođavanje motoričkih alata toj situaciji - odjednom osjete mogućnost koju daju takvi prostori. Znači mogućnost slobodnog kretanja u svim smjerovima, mogućnost padanja, kotrljanja, puzanja - tu je prisutan jak regresivni element, pogotovo u Tapeu u kojem se ljudi jako brzo počnu kretati na sve četiri kao djeca.

Numen/ForUse
E sad, u trenutku kad je taj čin istovremeno javan, u smislu da drugi gledaju kako oni postaju djeca - to postaje oslobađajuće za njih od društvenih normi ponašanja u kojima su oni inače zarobljeni. Čovjek koji u odijelu sjedi u nekom uredu cijeli dan, sad je odjednom natjeran da skine cipele i bos puže kroz nešto, kotrlja se, gubi ravnotežu, pada - dok drugi promatraju.


Na koji način dizajnersku metodologiju primjenjujete u kazalištu koje posjeduje svoje zakonitosti, a kako u umjetničkim instalacijama?

Sven: Razmišljanje produkt dizajnera u kazalištu je izuzetno korisno jer se radi o skupu velikog broja elemenata koje treba uskladiti tehnički i estetski, a naš pristup je jako dobar kada stvari treba reducirati na suštinu, odbaciti suvišnost i artizam i doći do zajedničkog nazivnika. Polje djelovanja nam je pritom prošireno jer se bavimo prividom, fantazijom i efektom, bez opterećenja prodajom, pa čak i funkcijom. Iza svega stoji skrivena mašinerija u crnoj kocki koja pridržava stvari da mogu lebdjeti, nestajati i tako dalje... S druge strane, u produkt dizajnu jako smo ograničeni svojstvima materijala, tehnologijom, tržištem - što je isto zanimljivo.

Scenografija za predstavu Žena u režiji Paola Magellija (HNK Zagreb).

Nikola: U jednoj od najčešćih primjenjivanih definicija dizajna, dizajn ima svoj tehnički i simbolički aspekt. Isti princip postoji i u kazalištu - tamo treba naći neki oblik materijalizacije određenog koncepta oko kojeg se događa dramski tekst ili izvedbeno djelo. A s druge strane trebate zadovoljiti neke tehničke parametre koji su u kazalištu stvarno maksimalno pojednostavljeni. U kazalištu imamo i idealnog korisnika koji je istreniran - glumac i plesač koji mogu paziti na određene elemente, posjedujući tu neku kineziološku vještinu kako da ne oštete neki dio scenografije koji je jako fragilan, odnosno da primijene pravu snagu. A tu je onda i sva ta izvanredna tehnološka baština kazališta. To su nevjerojatni strojevi s kojima se svašta još može raditi, a u nekoj tradicionalnoj koncepciji scenografije ona se koristi zapravo jako malo, odnosno koristi se na neki predvidljivi način.


Scenografija za predstavu Kralj Lear W. Shakespearea u režiji Tomaža Pandura (Peiraios 260, Atena).

Kad imate taj stroj s jedne strane, a s druge mogućnost vizualne konceptualizacije narativa predstave - kad to iskombinirate - proces je sličan onome kad dođete u neku tvornicu u kojoj postoji određena tehnološka baza tih mogućnosti, koje su naravno podložne promjenama. Ovdje opet imate i tu simboličku vrijednost koju želite postići s tim objektom, odnosno definirati način na koji će on komunicirati s korisnikom. S tim da je u proizvodnji parametar cijene užasno važan, parametar trajnosti, standarda... Vi ne možete reći "malo ćemo više sjediti ili malo niže" jer ljudi očekuju da sjede na 45 centimetara i to je to. Dok u kazalištu možete sjediti i na 20 cm i na 200 cm. Međutim, mogućnost vizualizacije i konceptualizacije, koju posjeduje dizajner kao vještinu, jako je korisna u kazalištu.

U scenografiju predstave Kralj Lear uključena je i fotelja Oblique (Prostoria).

Christoph: Instalacije predstavljaju čak korak dalje, s tim da tu nemamo tehnološku bazu od tvornice ili onu iz kazališta - već ju tu sami stvaramo na neki način. Ponekad čak u suradnji s bazičnom industrijom tipa tepih, mreža ili sami od sebe stvarajući custom made tekstil na licu mjesta, kao u slučaju instalacije Tape.

Fotelju Satyr (ClassiCon) Wallpaper je 2007. proglasio najboljim komadom namještaja na svijetu.

Kako se dogodilo da se u sferi produkt dizajna bavite isključivo namještajem? Je li to niz slučajnosti ili vaš afinitet?

Nikola: To je konzervativna paradigma dizajna u koju smo mi upali od početka!

Sven: ...pa nije, ja mislim da je to prostor skoro najveće slobode u produkt dizajnu. Zašto bih projektirao nešto što je jako tehnički zahtjevno i u čemu sam ograničen, dok su inženjeri u tome čak i bolji. Dizajniranje namještaja pruža slobodu.

Nikola: Da, nije ni čudo da se autorski dizajn od početka najviše profilirao kroz namještaj, rasvjetu i te neke manje serijske proizvode. A s druge strane, ovo područje Hrvatske i centralne Europe u kojem djelujemo ima i tehnološku bazu te sirovinu, prije svega drvo, ali i tradiciju proizvodnje takvih manjih objekata za interijer.

Sofa Transform (Moroso) dio je interijera Design Hotela Lone u Rovinju.

U kojoj je fazi Element, vaš brend namještaja od punog drveta koji ste razvijali s Interom?

Sven: Element živi kao takav, on se više toliko ne razvija. Naime, kod Elementa nismo nikada iza sebe imali industriju.

Nikola: Projekt Elementa nam je osvijestio činjenicu da hrvatska industrija nije spremna na jedan oblik suradnje kakav smo vidjeli u Italiji, utemeljen na klasterskoj suradnji više proizvođača na proizvodu za jedan brend. Ovdje to nije bilo moguće jer su ti dobavljači oscilirali u kvaliteti, nisu mogli ispoštivati rokove ili su bile premale količine ili su varirali sa cijenama - što je za posljedicu imalo da je to ispadalo neozbiljno prema vanjskim klijentima koji očekuju poštivanje standarda.

Numen/ForUse

S istim se je problemom suočila i Prostoria koja je zbog toga odlučila sama investirati u sve tehnologije jer inače ne mogu garantirati kvalitetu, uvjete i cijenu, dok bi u sjevernoj Italiji takav brend surađivao s nekoliko drugih proizvođača temeljem striktno dogovorenih uvjeta koji se tradicionalno poštuju. A kod nas veliki subjekti ne žele surađivati na stvaranju malih brendova i to je jedan od temeljnih problema hrvatske industrije namještaja. Način na koji mi surađujemo s Prostorijom jest način kako treba izgledati suradnja dizajnera i industrije. Riječ je o suradnji koja stalno ima svoje pomake i gdje se proizvodi kontinuirano razvijaju.

Oblique (Prostoria)

Sven: Kad smo primjerice u suradnji sa stranim brendovima htjeli dorađivati starije proizvode, onda su nam stalno govorili: "Dajte nam radije nešto novo". Mislimo da je to krivi pristup jer dobre ideje nemaju svoj rok trajanja i naš dizajn nije prolazna moda.

Vani postoji i taj princip da s jedne strane imaju showcase proizvod s kojim se stvara imidž i promovira brend, a koji je jasno ograničenih komercijalnih kapaciteta, dok se s druge strane rade komercijalni proizvodi koji su namjerno generički da bi bili komercijalni.

Nikola: A s Prostorijom možemo raditi i dosta eksperimentalno, ali su proizvodi ipak komercijalni.


Koji proizvod koji ste radili za Prostoriju djeluje kao imidž-proizvod, a zapravo se izuzetno dobro prodaje?

Sven: Polygon i Revolve su dobri primjeri. S tim da se kod Polygona baš vidi da je imidž-proizvod, znači: njegov dizajn je dovoljno specifičan da će netko iz Koreje naručiti samo dva primjerka, jer na kraju, Polygon se ne kupuje za stol u kompletu od 6 komada. I zato Prostorija mora globalno djelovati jer i takav proizvod tada može biti komercijalan. Kod Polygona se dogodila idealna sprega - likovno je jak, ali je i jednostavan, ekonomičan i udoban za sjedenje.

Naslonjač Polygon dobitnik je njemačke nagrade za izvrstan dizajn 2015. (German Design Council).

Kakvo je vaše mišljenje o statusu razvoja hrvatskog dizajna u odnosu na međunarodnu scenu?

Nikola: Sad je prošlo 17 godina od prve Izložbe hrvatskog dizajna 01 do danas. Kad bi drugi segmenti hrvatskog društva napredovali tempom hrvatskog dizajna - Hrvatska bi bila poput Austrije. Kompletna scena - s opsegom i dohvatom, sferama djelovanja - napravila je ogroman napredak. Naravno da mi zaostajemo za zemljama u kojima se dizajn sustavno aplicira u raznim segmentima proizvodnje, ali mislim da se taj razmak smanjuje. Naravno da bi razvoj mogao ići brže i bolje da postoji podrška u političkoj sferi, ali dizajn se u Hrvatskoj nalazi na margini kulture kao takve, a kako je kultura već na margini - onda je dizajn na dvostrukoj margini svega toga.

Instalacija Net Rovinj dio je predvorja novog hotela Amarin (arhitekti: Studio Up).

Na kojim projektima trenutno radite?

Sven: Za Prostoriju razvijamo nekoliko proizvoda - vrtni namještaj tj. kolekciju Osmo, kolekciju stolaca i stolova od drveta, razvijamo jedan lounge stolac koji je dosta tehnološki zahtjevan, novi sistem sofa. Razvojni proces traje oko godinu dana pa bi se ti proizvodi trebali uskoro i pojaviti na tržištu.

Dosta ćemo se u budućnosti koncentrirati na nove instalacije. A u kazalištu se neke stvari mijenjaju jer Tomaž Pandur, s kojim smo 10 godina radili, nije više među nama. U Berlinu radimo sa španjolskim koreografom Nachom Duatom, koji je i umjetnički ravnatelj berlinskog državnog Baleta. Što se tiče kazališta u regiji, na zadnjih par projekata surađujemo s Paolom Magellijem, Kicom, Popovskim...

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više