Search

Čarolija istraživanja nepoznatog s putopiscem Sinišom Glogoškim

Čarolija istraživanja nepoznatog s putopiscem Sinišom Glogoškim

Najdraži trenutci s dalekih putovanja


Siniša Glogoški student je fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. No, uz bavljenje fotografijom, ono što ga najbolje opisuje jesu putovanja. Kada se to dvoje spoji nastaju zanimljive putopisne priče, zapisane uglavnom fotoaparatom i kamerom, vrijedne prepričavanja. Prvo putovanje započelo je biciklom od Zagreba do Damaska, nakon čega su slijedile hladne sibirske zime, a početkom 2012. godine zajedno s prijateljem Bernardom Bregarom, proveo je 45 dana istražujući gvajanske prašume. A broj pređenih kilometara iz godine u godinu raste. Kako kaže na svojoj stranici obožava; smijati se s beduinima u pustinji, spavati na ruševinama davno zaboravljenih gradova i koritima isušenih rijeka, promatrati zvijezde, ljudska lica i bore, padati s bicikla i bježati od divljih pasa, svađati se s lopovima, promatrati ljude u vlakovima, smrznuti se na nepostojećim ledenim cestama, gledati munje i zaleđena mora, sunce i prašinu, siluete vrana i golog drveća, i tko zna kako će se ovaj niz nastaviti, jer svako je putovanje nova priča. Trebalo se samo usuditi prvi put, nakon toga stvari su se događale same od sebe. Novo putovanje je već isplanirano, a za Büro 24/7 Siniša je otkrio što je magično u tim daljinama te neke od najdražih trenutaka sa svojih putovanja.

Siniša Glogoški

Neobičan i spokojan prizor na južnoameričkoj obali Atlantika.

Kada je počela ljubav prema putovanjima?
Mislim da je ljubav cijelo vrijeme bila prisutna, samo su me kočili vlastiti strahovi i zabrinutost drugih ljudi. Kada sam napokon 2010. godine biciklom krenuo na putovanje, sve su sumnje nestale. Bližnji se i danas brinu, ali prihvatili su to i svaki je put lakše otići.

Koji je najljepši dio putovanja za tebe?
Zapravo mi je teško izdvojiti jedan dio, postoje različite faze u kojima uživam. Trenutno se spremam na putovanje u Bangladeš i ova faza je izrazito zanimljiva. Istraživanje o zemlji, planiranje rute, dogovaranje s raznim pojedincima i definiranje projekata koje ću fotografirati i snimati. Svaki dan otkrijem nešto novo i razne se opcije otvaraju. Koliko god neke stvari strogo definirao, sve se promijeni kada tamo dođem i nerijetko se plan izmijeni. To je ona druga faza u kojoj uživam. Prepuštam se i novi svjetovi se otkrivaju, oni koje nisam mogao pronaći preko interneta. To nužno uključuje upoznavanje jedinstvenih pojedinaca i upijanje njihovih zanimljivih priča. Povratak je treća faza koju također volim. Mjesecima radim na fotografijama i snimkama i svako malo se prisjetim kako je bilo. To onda postane jaka motivacija za planiranje novog putovanja i eto nas opet na početku.

Siniša Glogoški

Priču iz Turske, o stogodišnjoj starici koja je na samrti, nikada neću zaboraviti. Cijelo se selo taj dan došlo pozdraviti s njom. Nije bilo suza ni tuge, samo osmijeh i ponos što su znali tako dobru osobu.

Putovanja uglavnom bilježiš fotoaparatom, u posljednje vrijeme sve češće i kamerom.  Što ti je draže; fotografija ili film?
Neki dan mi je prijatelj rekao da su mu moje snimke puno bolje od fotografija. Kaže da njih može osjetiti i uživjeti se u atmosferu. Mislim da je film jako zanimljiv medij i da pruža brojne mogućnosti, no i fotografija to može prenijeti. Nekako više naginjem fotografiranju, iako primjećujem da zaista sve češće snimam. Mislim da će se to s vremenom mijenjati.

Kojim redoslijedom se nižu destinacije: odnosno, kako znaš koja je sljedeća?
Počelo je s bicikliranjem od Zagreba do Damaska. Tamo sam posljednje dane u pustinji proveo s beduinima. Zanimljiv mi je bio način života na tim ekstremno visokim temperaturama. Po povratku, počeo sam istraživati kako žive nomadska plemena na ekstremnim minusima i tako je nastala ideja o odlasku u Rusiju. Putovao sam tjednima kako bi stigao do udaljenih sela u sjeveroistočnom Sibiru i uspio neko vrijeme provesti s nomadima Evenki. Temperatura je tada bila -63ºC, ovce su zamijenili sobovi, snijeg je zamijenio pustinjski pijesak, sve je ostalo, više manje bilo isto. Nasmijani ljudi koji zaista žive u održivom skladu s prirodom. Vratio sam se iz Rusije i uslijedila je duža pauza dok nisam pogledao jedan dokumentarac na kraju kojeg je bila snimka nekakvog vodopada i tisuća ptica kako izlaze iz špilje iza tog vodopada. Bacio sam se na istraživanje i ubrzo počeo planirati odlazak u Gvajanu. Pozvao sam i prijatelja Bernarda te smo se u 45 dana putovanja penjali po predivnim tepuima, veslali po rijekama savane i džungle, družili s domorodačkim plemenima i nasmijanim kopačima zlata te došli u podnožje vodopada kojeg sam nekoliko mjeseci ranije vidio samo na ekranu. Tako to nekako ide, zapravo uvijek imam nekoliko projekata koje bih volio fotografirati, destinacija koje bih volio posjetiti i kada se ukaže povoljna prilika, planiranje postaje užitak.

Siniša Glogoški

Šator nomada Evenki u sjeveroistočnom Sibiru. Mjesec obasjava hladnu noć, a jedna svijeća osvjetljava unutrašnjost šatora.

Pred tobom je još jedan put, ovaj put u Bangladeš. Reci nam nešto o tom projektu.
Bangladeš je došao neočekivano. Dobio sam priliku raditi na najvećem festivalu dokumentarne fotografije Chobi Mela i ujedno istražiti tu gusto naseljenu zemlju. Dragi prijatelji i partneri iz agencije STA Zagreb Travel Agency pomogli su mi pri organizaciji i pronalaženju najbolje zrakoplovne karte, te su mi, kao i dosad, velika podrška prije i za vrijeme putovanja. Osim festivala, planiram fotografirati nekoliko priča: poluotok Kamrangirchar koji je nekoć bio odlagalište otpada, a sada predgrađe koje naseljava gotovo pola milijuna ljudi; drugo najveće rastavljalište brodova, zapravo groblje brodova Chittagong; cjelokupni proces proizvodnje čaja, od branja i sušenja do gotovog proizvoda; život rijetko posjećenih domorodačkih plemena Mru blizu problematične granice s Burmom... Ima tu još ideja i planova, ali siguran sam da će se puno toga promijeniti kada tamo dođem.

Siniša Glogoški

Šesteročlana obitelj spava pod jednim pokrivačem kako bi se ugrijali na ekstremnim minusima. Borove grančice imitiraju tepih, a mala improvizirana peć gotovo stalno gori.

I, koja je tvoja najveća želja?
Putovao sam Rusijom i pitao pojedince koja im je najveća želja u životu. Odgovori su bili zaista raznoliki, ali definitivno motivirajući. Svoj sam odgovor našao u odgovoru jednog mladića: "Moja želja je nikada ne prestati željeti. Uvijek imati san!"  Moja je želja stoga već bila ostvarena.

Razgovarala: Tina Kovačiček
Foto: Siniša Glogoški

Leave a comment

više