Search

Aktivistice i alapače

Aktivistice i alapače

Tekst: Tina Lončar


Ima tome deset, pa i petnaest godina. Vrijeme leti, ali pamćenje me još dovoljno dobro služi. Negdje u to vrijeme sam, između ostalog, studirala politologiju i bila motivirana bljeskovima mladenačkog zanosa koji me čvrsto hvatao za ručicu u želji da jednom promijenim svijet. Realno, nisam imala pojma kamo će me sudbina odvesti, koliko je život spreman sabotirati planove i nemilice šamarati naivne, a ustvari nisam uopće znala što to znači "mijenjati svijet". No, ostavimo po strani mladenačka razočaranja i izblijedjele snove. Prije deset, petnaest godina sjedili smo tako, zbijeni u fakultetske klupe. Zeleni kao banane u supermarketu. Svoje smo formalno obrazovanje gradili dešifrirajući što su veliki mislioci prije dva stoljeća nastojali reći analizom drugih velikih mislioca. No, povremeno bi se na dnevnom redu našla i debata o temama od stvarnog društvenog značaja.

Većinu tih žustrih diskusija vodila sam u svojoj glavi uz žamor glasova u pozadini. Iz tada posve neshvatljivog razloga, u žaru diskusije govorni aparat iznenada bi se zaključao premda sam smatrala da imam ponešto za reći, a na vršku jezika podigla bi se neka nepremostiva, pet tona teška barikada koju moje riječi nisu bile kadre preskočiti. Verbalne knedle bile su na meniju gotovo svaki dan i nikad ih nisam progutala toliko kao tijekom studentskih dana.

Trebalo mi je podosta vremena da shvatim da se i moje kolegice rjeđe javljaju za riječ od muških kolega, dok mi je, s druge strane, bilo fascinantno s koliko samopouzdanja poneki od njih iznose svoje stavove, unatoč tome što se ponekad radilo o posve nepromišljenim izjavama, da ne kažem, galonima pizdarija.

 

Kada to jednom skužiš, nemoguće je ne postaviti si bezbroj pitanja. O čemu je riječ? Zašto su žene koje gorljivo i glasno, nepokolebljivo zastupaju svoja stajališta ustvari endemska vrsta? Zašto muškarci toliko često nadglasaju žene i zašto žene šute?

Naravno, generacija žena s kojima sam dijelila šutnju i studentsku klupu ne predstavlja izoliran slučaj. Da žene rjeđe govore pokazala su i brojna istraživanja koja su do sada provedena u obrazovnim ustanovama. Jedno od najrecentnijih i najopsežnijih ono je Sveučilišta Cambridge iz 2018. godine koje je ustvrdilo da se žene javljaju za riječ dva i pol puta rjeđe od svojih muških kolega. Istraživanje je provedeno na 250 predavanja, u 35 škola i 10 država u grupama gdje je broj žena i muškaraca otprilike ravnopravan, a opservacijom njihova sudjelovanja u nastavi potvrđeno je da žene postavljaju dvostruko manje pitanja navodeći kako je razlog tomu "što se ne osjećaju dovoljno pametnima", "što su zabrinute da su možda krivo shvatile o čemu je riječ" ili se "osjećaju nervoznima". Ja, doduše, vjerujem da razlog tomu nije niti manjak inteligencije, niti sposobnost shvaćanja, već duboko internalizirani stav da trebamo šutjeti kao i rodni stereotipi utkani u patrijarhalnoj percepciji muških i ženskih uloga. Kako biste došli do sličnog zaključka dovoljno je samo zaroniti u kaljužu koju čine komentari na društvenim mrežama.

Premda znam da je ta praksa poprilično mazohistička i ponekad graniči sa samokažnjavanjem, moram priznati da gajim neku neobičnu strast prema iščitavanju mentalnih proljeva u komentarima news portala. Iako znam da će mi taj moj hobi izazvati žgaravicu, svaki puta, radoznala poput šteneta, potrčim ususret rapsodiji javnog mnijenja i uvijek ostanem zgrožena gnjevom koju javnost osjeća prema ženama koje nepokolebljivo i glasno iznose svoje stavove o temama od društvenog značaja. Gotovo bez iznimke, one koje se ne libe govoriti naziva se jezičavima, alapačama, rospijama i aktivisticama, te ih se časti epitetima od kojih prednjače "nedojebana" i "nadrkana", uz to da im se, naravno, sugerira da višak energije koji troše na diskusiju ispucaju snošajem. Dok se ženama nerijetko uspostavlja dijagnoza da im "garant fali kurca", a "faljenje kurca" izaziva u njima ljutnju, ne sjećam se da sam ikada pročitala da je netko muškarcu rekao da je "frustriran jer ne ševi redovito". Pa čak niti da je jezičav ili glasan.

 

Postoji li muški pandan riječi alapača? Naravno da ne postoji. Društvo je pritom nekako posebno alergično na aktivistice i čini se da organski ne može podnijeti žene koje svoje vrijeme, energiju, živčani sustav i znanje ulažu u to da svijet učine boljim mjestom. Riječ "aktivistica" prljava je riječ i redovno ide rukom pod ruku s alapačom i pitanjima "šta sad ova 'oće?".

 

U patrijarhalnom društvu dopustiti si da budeš glasna često znači da si rubno psihotična ili naprosto histerična i da okupiraš prostor dok svi žele da se povučeš i budeš nevidljiva. Društvo ustvari ne smetaju teme o kojima pričaš, smeta ih sama činjenica što si uopće daješ za pravo da govoriš i tako pokazuješ srednji prst sustavu koji, iako si utvara da želi promjene, ustvari obožava status quo.

Ženski govor oduvijek se disciplinira. Žene koje se ne libe potaknuti razgovor o kontroverznim temama često izazivaju čuđenje, ženama koje glasno govore i psuju ukazuje se da to nije "damski" (iako nitko ne zna što to znači biti dama i zašto bi tome bilo poželjno stremiti), a "čistoća" ženskog govora se nameće isključivo kako bi udovoljilo kalupima, normama i očekivanjima koje društvo ima kada je riječ o "prihvatljivom ponašanju". Društvo ne voli žene koje odstupaju od tih normi jer takvo ponašanje ugrožava tradicionalne obrasce, one po kojima žena treba biti "nježna, krhka, šutljiva, ona koja ne oponira, ona koja brine što će selo reći i ona koju treba zaštititi". Čim pokaže da ju takav imidž ne zanima, na noge se dignu svi ugroženi branitelji statusa quo pozivajući na povratak "dobrim, starim" pravilima. Premda toga uopće nisu svjesni, njihov stav prema "netipičnim" ženama proizlazi iz duboko ukorijenjene percepcije o muškim i ženskim ulogama. Patrijarhalno društvo ne potiče žene koje izlaze iz "kutija" jer njihovo ponašanje doživljavaju "neprirodnim" smatrajući da "prisvajaju odlike muškarca".

No, ono što je bizarno ustvari je da to s prirodom nema veze, te podijele između muškaraca i žena, njihove uloge i odlike isključivo su društveni konstrukt. Nisu prirodne, nametnute su. I to je ono što trebamo osvijestiti.

 

No, ono što me u javnom diskursu najviše žalosti jest da žene koje izlaze iz okvira "dozvoljenog" ponašanja često napadaju i žene same. Mislim da ne postoji ništa tragičnije od ženskog komentara upućenog drugoj ženi u namjeri da je ušutka i gurne natrag u ladicu "nevidljive i nebitne", a u septičkoj jami internetskih komentara kao najgnjusniji definitivno kotira onaj o "frustraciji izazvanoj faljenjem kurca" (koji, nažalost, i žene često ponavljaju i, iskreno, nikad mi neće biti jasno zašto).

 

Da si nekolicina nekoć nije dopustila da bude glasna (pa i ljuta!) i pokaže srednji prst sistemu, ponekad riskirajući i vlastite živote, mnoga prava i slobode koje danas uzimamo zdravo za gotovo posve sigurno ne bismo imali. Stara narodna kaže da "tiha voda brege dere", al' ne kaže koliko su moćni bura i valovi. I zato hvala svim aktivisticama, "alapačama", "rospijama", "nadrkanima" i "nedojebanima" što nisu šutjele i čekale da svijet promijeni netko drugi.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više