Traži

Angelina Jolie ekskluzivno prvi put za Büro 24/7

Angelina Jolie ekskluzivno prvi put za Büro 24/7

Nellee Holmes u intimnom razgovoru s najvećom holivudskom zvijezdom

Tekst: K.B.


Fotografija: buro247.hr arhiva

U ekskluzivnom intervjuu za Büro 24/7 Angelina Jolie-Pitt otkrila nam je kako je proteklo snimanje i režiranje filma sa suprugom samo nekoliko dana nakon vjenčanja, koliko je bilo teško pokazati grudi nakon mastektomije, što za nju znači brak i čiji je ormar veći, njezin ili Bradov...

Film "Uz more" treći je redateljski uradak Angeline Jolie-Pitt i koji je najslavniji par Hollywooda snimao na svome medenom mjesecu. Priča prati bračni par koji se na zajedničkom putovanju na francuskoj Azurnoj obali počinje udaljavati jedno od drugog. Scenarij koji obrađuje životne teme poput braka, obitelji, zdravlja i problema sa svim navedenim Angelina je napisala sama, inspiriravši se velikim dijelom životnom pričom svoje majke. Što nam je sve otkrila u ekskluzivnom intervjuu, doznajte u nastavku.

Kad smo se prvi put sreli prije nekoliko godina, upoznali ste me s Maddoxom, jedinim Vašim djetetom u to vrijeme. Razgovarali smo o svemu i svačemu, a između ostalog i o majčinstvu. Sjećam se da ste mi tad rekli kako mislite da nećete imati svoje (biološke) djece jer Vam je bilo važno pomagati djeci koja su sama na ovome svijetu i kojima je potrebna zaštita. Ali mnogo se toga u međuvremenu promijenilo od našeg posljednjeg razgovora i sad ste sretna majka šestero djece. Danas smo ovdje kako bismo razgovarale o Vašem novom filmu "Uz more" i čini mi se da ste ga posvetili upravo temi majčinstva jer se u pozadini cijele priče osjeća jedna težina. Odakle inspiracija za priču? Kako ste kreirali lik Vanesse?

Kao prvo, iznimno mi je drago što ste prepoznali pravi razlog zbog kojeg sam snimila film. Mnogi odmah pomisle "O, pa to je film o seksu", ali ideja je puno dublja. Vanessa ne može prestati promatrati susjede u hotelu jer je toliko ljubomorna na njih i na mogućnost da neka mlada obitelj u apartmanu pokraj njih ima svijetlu budućnost i puno djece i zato se namjerno samokažnjava i pogoršava situaciju. A kad govorimo o inspiraciji za film, moram priznati da nije sve fikcija. Kad je moja majka doznala da boluje od raka jajnika, ležala je u bolnici i tamo je bila još jedna žena koja je cijelo vrijeme jecala od tuge. Bila je mlada i nije imala djece i bilo je jasno da nikad je neće ni imati jer je bolovala od iste bolesti kao i moja majka. Za mene je ovaj film o mojoj majci i toj mladoj ženi i svim ženama koje se moraju nositi s tom strašnom bolešću. Ono što sam željela naglasiti i o čemu sam htjela govoriti je upravo ta bol koju proživljavaju sve žene koje nikad neće moći imati djece. Tako snažna bol, ona koja vas izjeda. I to je upravo ono što sam željela postići s likom Vanesse koja konstantno psihički muči samu sebe. 

Pričajmo malo o voajerizmu. Što Vam taj koncept znači i zašto ste željeli govoriti o tome?

Znam da će ljudi interpretirati film na 100 načina i upravo je sniman na takav način. I svaka od tih 100 interpretacija i treba imati svoje mjesto, ali ja nisam snimila film o voajerizmu. Ovaj film predstavlja studiju o tuzi, vrlo ozbiljnu studiju o tuzi. Ponekad ne znamo što nam točno nanosi bol i zato nam je potreban alat da otkrije njezin izvor. Alat korišten u filmu je motiv mladog para koji nikad nije iskusio takvu bol. I to na neki način predstavlja zabludu za gledatelje. Na pola ste filma vjerojatno mislili kako će radnja krenuti u jednom smjeru i onda ona zakrene u sasvim drugom.

Posvetili ste film svojoj majci i znam da nije slučajno da ste ga snimili prije godinu dana, taman kad ste navršili 40...

Pa da, istina je. Činjenica da sam snimila film prošle godine nije slučajnost. Navršila sam 40 i jako sam sretna zbog tog. Većina žena u mojoj obitelji ili oboli u 40-ima ili umre i zato ću biti iznimno sretna i u svojim 50-ima i 60-ima. Ja stvarno uživam u starenju. Ali kad se sjetim svih prekrasnih stvari koje je moja majka mogla doživjeti da je poživjela, bude mi užasno teško. Sjećam se kad me usred završne produkcije ovog filma nazvao moj liječnik i obavijestio da i kod mene postoji ozbiljna opasnost od raka, počela sam intenzivno razmišljati o majci i odjednom se sve to pretvorilo u priču o meni. I duboko se nadam da će svaka žena osjetiti tu žensku ranjivost. Svi trebamo neku zaštitu. Možda Vanessa nije toliko dopadljiva na prvu, ali pokušajte najprije osjetiti njezinu bol i možda ćete u njoj pronaći nešto s čime ćete se moći poistovjetiti. Ona je samo čovjek.

Ovaj je film poklon Bradu Pittu i njegovom glumačkom talentu jer je stvarno sjajno odigrao svoju ulogu. Je li bilo teško usmjeravati ga? Je li bilo čudno? 

Bilo je stvarno jako neobično usmjeravati ga i koordinirati i zato smo morali pronaći neki novi jezik. Prvih je par dana bilo malo škakljivo. Ali on me jako dobro poznaje, zna svaki moj pokret, osjeti svaku moju nervozicu i zna kad nisam sretna. No, bilo je trenutaka kad smo zapeli pa sam ga morala malo pogurati. Otvoreni smo jedan prema drugome i vjerujem da nam je naposljetku to iskustvo bilo jako dragocjeno. Trudila sam se pružiti mu ugodno okruženje i znao je da mi može bezuvjetno vjerovati i biti siguran da ga neću zakinuti u glumačkom smislu. Stvarno se jako trudio.

Koje ste osjećaje i misli željeli izazvati u gledateljima filmom "Uz more"?

Htjela sam da se o filmu priča. Neki vas filmovi uopće ne inspiriraju na diskusiju, dok kod nekih i nakon gledanja pokušavate složiti djeliće radnje na putu iz kina i ta vas priča i kasnije prati. U mom filmu ima nekoliko poruka, a ona koju sam željela istaknuti je upravo poruka o dubokoj tuzi. Svi je mi kad-tad u životu osjetimo i uvijek tražimo načine da se s njom suočimo. Ali film govori o partnerstvu i braku i međusobnim trzavicama. Htjela sam prikazati jednu posebnu vrstu veze kakva je nekoć postojala. Osobno smatram da je nevjera dovoljan razlog za razvod, ali ova je priča puno kompleksnija. Roland i Vanessa pokušavaju o(p)stati zajedno bez obzira na težinu situacije.

Ovaj ste film snimali netom nakon vjenčanja pa je to bilo svojevrsno miješanje medenog mjeseca i... (posla, op.p.)

Da, ovo je bio naš medeni mjesec. 

Dakle, taman ste se vjenčali i praktički ste već sljedećeg dana krenuli sa snimanjem i Vi ste zapravo već drugog dana braka "upravljali" svojim novopečenim suprugom... Opišite nam to iskustvo.

Bilo je dana kad smo vjerovali da to i nije najpametnija ideja. Da smo bili na početku veze, to bi vjerojatno bila velika katastrofa, ali s obzirom na to da smo zajedno već toliko dugo, znali smo da se možemo nositi sa zadatkom. Na kraju smo zaključili da je to bio najbolji mogući medeni mjesec koji smo mogli zamisliti jer koliko god burno znalo biti, mi smo i dalje zajedno. I ta je naša osobna spoznaja ujedno i jedna od najvažnijih poruka filma. 

Dok sam gledala film "Uz more" razmišljala sam kako se velike prekretnice u vezi događaju svim parovima, ali ne uspijevaju svi izaći iz njih zajedno...

Slažem se. Vanessa i Roland se čine kao ekstreman i neobičan par, ali ustvari uopće nisu toliko neobični. Sve su priče drugačije, ali psihologija koja se krije ispod površine svake svađe je ista. Kad se osjećate uništeno, počinjete uništavati čitav svoj svijet – to je jednostavna reakcija na unutarnju bol. Ako patite iznutra, pokušavate je nekako izbaciti van. 

Iako ste se nedavno podvrgnuli mastektomiji, u ovom ste filmu pokazali grudi. Je li Vam bilo teško?

Scenarij je napisan prije moje operacije i bilo mi je važno da sve ostane potpuno jednako kao i prije operacije.

Da, razmišljala sam puno o tome trebam li se pokazivati ili ne. I onda sam spoznala da je ključna ideja ovog filma prihvaćanje samog sebe i zato se nisam željela skrivati. Htjela sam da žene znaju da i nakon operacije možeš izgledati lijepo i imati grudi. Doduše, one izgledaju malo drugačije, ali i dalje se osjećate kao žena.

Jeste li se osjećali ranjivo u sceni pod tušem? I u kakvim se situacijama inače osjećate ranjivo i kako se nosite s tim?

Jesam, osjećala sam se izrazito ranjivo u toj sceni, ali mislim da u ranjivosti ima nešto posebno lijepo, u ljudskosti, sa svim ožiljcima. Kako se borim s tim? Radim filmove poput ovog i prihvaćam tuđu ranjivost. Svi ćemo se jednom razboljeti, svi ćemo umrijeti, svi se oko nečeg uzrujavamo, nečeg sramimo i od nečeg strahujemo. Da, mislim da to je jedini način – prihvaćanjem svega.

Možete li nam samo otkriti odakle Vam ideja da svog supruga natjerate da govori francuski?

O, on se toliko trudio i bilo je prekrasno! Zapravo ga uopće nisam morala tjerati, on je i sam htio naučiti francuski. Zato sam dodala hrpu scena u kojima je mogao uvježbati sve što je naučio. Obožavam francuski jezik i bilo mi je zadovoljstvo raditi s njim na filmu. 

Radnja filma događa se na jugu Francuske, ali snimali ste ga na Malti, zar ne? 

Tako je.

Je li to iz ekonomskih razloga ili niste mogli pronaći dobre lokacije na stvarnom jugu Francuske?

Više je bilo zbog vremenskih prilika. Bila su nam potrebni sunce i vrućina, a Malta je po tim kriterijima više odgovarala od Francuske, gdje u to vrijeme nije bilo baš sunčano. A i Malta je logistički puno jednostavnije rješenje i nismo imali nikakvih prepreka koje smo očekivali u Francuskoj.

U odjavnoj špici filma navedeni ste kao Angelina Jolie-Pitt. Nekoć ste govorili kako nemate potrebu udati se, a danas ste vjenčani i imate službenu potvrdu u koju niste vjerovali, a tu je i novo prezime. Kako je brak s Bradom promijenio Vaše stavove, mišljenja i osjećaje? Je li se štogod promijenilo? 

Sva moja djeca nose prezime Jolie-Pitt pa sam mislila da bi bilo dobro pridružiti im se. Međutim, još uvijek smatram da stupanje u brak nije od životne važnosti. Ipak mislim da je to lijep čin i kad vam nije prijeko potreban. Ne vjerujem da je brak potreban za samorealizaciju i da to nije nešto što predstavlja neke "nove razine" ili štogod. Za nas je brak nešto što smo imali i prije, a službena potvrda je tek lijepi dodatak i ništa više od tog. Nije nas ni na koji način promijenio. Najveća promjena u našim životima bio je trenutak kad je Brad potpisao dokumente kojim je službeno posvojio Zaharu i Maddoxa. Tog sam dana shvatila da želim s ovim čovjekom ostati zauvijek, a bilo je to prije puno godina.

Ranije ste rekli da bi ovaj film bilo puno teže snimiti da se Vi i Brad ne poznajete tako dobro jer kad ste s nekim u vezi jako dugo, razvijete neke važne strategije rješavanja problema i sprečavanja sukoba. Zasigurno postoje neke sitnice koje Vas izluđuju kod Brada...?

O, pa mi se svađamo kao svaki prosječni par i ima dana kad naprosto izluđujemo jedan drugog. Naprimjer, ja sam tip osobe koja ostavlja stvari svuda po kući i uopće se ne zamaram time. A Bradu to strašno ide na živce. 

A što Vama ide na živce?

Svakakve stvari, velike stvari i male stvari, tisuću stvari. Svi parovi koji žive zajedno znaju da je najvažnije ne obraćati pažnju na te stvari jer ćete s njima morati živjeti cijelog života pa je bolje fokusirati se samo na pozitivno. 

Vanessa, lik kojeg tumačite, je strašno nesigurna i ljubomorna, i baš sam se zapitala imate li Vi u stvarnosti dodirnih točaka s njom?

Pa, ne mislim da je ona toliko ljubomorna, već da duboko pati. Ipak, kad mi netko kaže: "A, evo baš sam sad razgovarala s mamom na telefon", osjećam tračak ljubomore, ali samo zato jer ja to više nikad neću moći. Takve stvari jedino izazivaju malo ljubomore. Nadam se da će žene koje pogledaju film zagrepsti ispod površine te naizgled bolesne ljubomore i shvatiti o čemu se ovdje točno radi. 

Osjećate li ikad ljubomoru u vezi? Ipak ste udani za Brada Pitta...

Pa, smiješno je, ali ja njega toliko volim i on je otac moje djece i jedan je od mojih najboljih prijatelja pa kad netko kaže da je zgodan, sretna sam zbog njega. Kad s nekim imate djecu, počnete ga gledati ne samo kao pojedinca već kroz prizmu vaše djece. A kad pogledam Brada, vidim upravo taj miks. Znam da ja nisam jedina žena koju će on pogledati, ali znam da on shvaća vrijednost i značenje obitelji.

Ranije ste govorili o tome kako svi imamo svoje uspone i padove. Što ste naučili tijekom godina? Što je za Vas sreća? Što poručujete svojoj djeci kad je riječ o vezama? Pričaju li već o tome?

Ne, još ih ne zanimaju veze. Ono što sam ja naučila tijekom svih ovih godina je da... Uf, ta pitanja su na razini onih na terapijama za parove. Ali da, u pravu ste, s vremena na vrijeme je dobro postaviti si ta pitanja. Mislim da sam puno naučila o kompromisima i kako pomoći osobi koju voliš da postane boljom osobom. Također, mislim da je jako važno da imate zajedničke ciljeve, jer to je ono što ljude spaja. Djeca su, naravno, najbolji izvor osjećaja zajedništva, bez obzira na sve oni su uvijek na prvome mjestu. Svojoj djeci pokušavam objasniti puno stvari i čak ako nas čuju da se svađamo, uvijek im pojasnimo o čemu raspravljamo i zašto. I želim da moja djeca slobodno postavljaju pitanja, bez ustezanja. 

S Bradom ste zadnji put surađivali na filmu prije 10 godina. Kako je bilo raditi s njim tada, a kako je danas, uzevši u obzir da ste mu danas na neki način nadređeni? Je li vas štogod iznenadilo na toj novoj profesionalnoj razini?

Da, bilo je puno promjena. Naravno, sve je bitno drugačije od onog prvog zajedničkog snimanja. Prije 10 godina se nismo baš poznavali, bili smo još mladi i taj je film bio stvarno zabavan. Sad je sasvim druga priča i moram priznati da sam istinski uživala tijekom snimanja. Iako je ponekad bilo malo škakljivo, pogotovo zato što smo obrađivali neke osjetljive teme, a ja točno znam kako na što reagira pa ga nisam htjela previše voditi. Tako da sam ga, na kraju krajeva, uz minimalne i vrlo pažljive instrukcije, pustila da sam razvija lik. Najčudnije scene bile su svađe između naših likova. Da bismo uspjeli snimiti scenu, morala sam se s njim svađati oko toga kako da bude oštriji u svađi sa mnom. U jednom trenu sam luda Vanessa koja je sva slomljena i nestabilna, a onda odjednom odlazim u studio kako bih obradila snimljeni materijal i više nisam u ulozi Vanesse nego redateljice koja mora biti izrazito objektivna. I onda se ponovno vraćam na set i postajem Vanessa. Bilo je to jedno pomalo suludo i shizofreno stanje za sve nas.

Možete li nam opisati kako to izgleda kad se razljutite? Jeste li jedna od onih koji viču i vrište ili se zatvarate u sebe?

Kad sam stvarno bijesna, utihnem i ostanem pribrana. A kad prestanem pričati, onda sam opasno bijesna. Međutim, ako ima još nekih nerazjašnjenih pitanja, ima i nade. Ali kad ste sigurni u svoj stav i kad je druga strana neumoljiva, a vi ste iznervirani, onda se nema o čemu raspravljati. Doduše, volim rješavati stvari odmah, ne volim ostavljati ništa za kasnije, što vjerojatno Brada pomalo živcira jer ja volim sve odmah raščistiti. Budući da smo oboje glumci, volimo raspraviti o nekim pitanjima i nedoumicama, što je vrlo korisno i za našu vezu. 

Jeste li u nekoj fazi života pomislili: "Ok, sad znam da znam režirati"? 

Ne, još uvijek sam malo nesigurna, ali uvijek dajem sve od sebe da budem što bolja u redateljskoj ulozi, da što bolje ispričam priču, da zadovoljim publiku. Kad bih baš morala izdvojiti jedan trenutak vezan uz režiju filma, onda bi to bilo snimanje mog prvog filma "U zemlji krvi i meda". Kad sam ga napisala, nisam očekivala da ću ga naposljetku doista i snimiti, pogotovo da ću ga režirati. Napisala sam ga jer sam htjela shvatiti rat u Bosni, film je bio svojevrsna izlika za putovanje, za razgovore, za razumijevanje situacije, a istovremeno je za mene film bio i eksperiment. I onda je netko rekao da je spreman investirati u snimanje filma o ratu u Bosni, što me potpuno šokiralo. Ja sam htjela biti zadužena za režiju jer nisam imala povjerenja ni u kog; materijal je vrlo politički osjetljiv. Tada sam shvatila da uživam biti dio tima iza kamere i da me vesele pitanja o procesu snimanja te kontrola nad filmom, a ne gluma. Do režiranja tog filma nikad nisam iskusila takvu vrstu zadovoljstva u radu na filmu. 

Vaši filmovi uglavnom obrađuju one najmračnije elemente života, začinjene s tek mrvicom nade. Što vas inspirira kao redateljicu? A što kao osobu i majku?

Mislim da sam jedna prilično prosječna majka koja daje sve od sebe kako bi bila što bolja. Volim se igrati s njima, ali volim im iskreno govoriti o životu. Ne želim da žive u iluziji i hodaju kroz život bez svijesti i znanja o krajnjem ishodu. Kao redateljica želim postavljati pitanja i raspravljati o nešto težim životnim temama i na taj način pružiti pomoć i utjehu.

U životu ste se dosad suočili s nekoliko ozbiljnih zdravstvenih izazova. Je li Vas to ikad pokolebalo u karijeri, jeste li ikad poželjeli odustati od filma? 

U posljednje vrijeme radim sve manje. Sad snimamo samo one filmove do kojih mi je uistinu stalo ili u kojima mogu raditi i uživati sa svojom djecom. Ako me neki projekt udalji od djece ili njih na bilo koji način uznemiruje, odustat ću od njega. Kad sam bila mlađa, uvijek sam ispitivala svoje granice i preispitivala sve oko sebe. Sad mi je obitelj u prvom planu.

Tako mi, naprimjer, Maddox pomaže u produkciji filma i na svakom sastanku sjedi pokraj mene. Pax je zadužen za fotografiju, a Shia za skiciranje seta. I tako smo mi stalno zajedno.

Film na kojem trenutno radim obrađuje temu povijesti zemlje jednog od mojih potomaka. Jako je zanimljivo i imamo puno tema za razgovor, što me iskreno ispunjava. Naravno, puno je tu žrtava i trenutaka slabosti i sumnji, ali nikad ne očajavam zbog tog.

Recite nam nešto o Vašim drugim partnerima s kojima surađujete na filmu? Kako ste, naprimjer, doživjeli Johnnyja Depp kad ste ga upoznali?

Ponekad o nekim ljudima čujete svakakve priče i onda kad ih konačno upoznate, razočarate se, ali, vjerujte, Johnny Depp nije jedan od njih. Johnny je toliko cool i užasno je drag. Na prvom smo susretu većinu vremena proveli razgovarajući o djeci i sustavu školovanja, bilo je jako zabavno i umirali smo od smijeha. Nadam se da se ta energija i osjetila u filmu "Turist". On je renesansni čovjek. Toliko je izvanredan umjetnik, jedan od rijetkih u današnjem svijetu. Njegove slike su fantastične, njegova glazba je fantastična, njegove glumačke izvedbe su izvan svih okvira. Johnny je naprosto toliki talent i filmski svijet bi bio bitno drugačiji bez njega, on je jedinstven.

U životu svi prolazimo kroz različite faze... Koja je vaša najdraža faza?

Kao prvo, sretna sam što sam se rodila kao žensko. Danas se u svojoj koži osjećam puno bolje, uravnoteženo a istovremeno divlje kao nekoć. Mladost sa sobom nosi bezbrižnost i sklonost ludostima poput tetovaža ili sličnih poteza. Ali s vremenom se taj divlji duh ukroti i zamijene ga putovanja u zemlje s ekstremnim uvjetima, letovi zrakoplovom ili dani divljanja s vlastitom djecom, odnosno u život vam uđe kaos svakodnevnog obiteljskog ritma. I nikakva mladenačka ludost se ne može mjeriti s tim, to je neka nova razina zabave i slobodnog duha.

Što Vas usrećuje u životu?    

Kad sam bila u 20-ima usrećivala su me putovanja po svijetu, kad sam shvatila koliko sam sretna što imam hranu, vodu, higijenske potrepštine, odjeću i sve ostalo potrebno za normalan život. Onda sam postala majka i tad je nastupila jedna ogromna sreća koja se ne može mjeriti ni s čim. Svakog se jutra budite s mišlju da su najvažnija i jedina stvar na svijetu da su vam djeca sretna i zdrava te da ih čeka blistava budućnost. S druge strane, uživam i u radu na filmovima gdje se mogu u potpunosti izraziti, ali u svemu treba znati procijeniti što vam je najvažnije.

Vogue Vas je opisao kao "ženu koja hipnotizira sve oko sebe samom svojom pojavom..."  

Jeste li i vi hipnotizirani? 

Da, apsolutno... Evo, da malo elaboriram ovo pitanje. Uspoređuju Vas i s princezom Dianom, ima li sličnosti među vama?

Mislim da bi se svatko u usporedbi s tom divnom, izvanrednom ženom osjećao prilično sramežljivo, ali izrazito počašćeno. Iskreno, ne znam što da mislim o toj usporedbi. U svakom slučaju, iznimno sam počašćena. 

Možete li nam otkriti što se krije u Vašem ormaru?

Uglavnom crna odjeća. Ne volim previše razmišljati o odjevnim kombinacijama i zato većinom imam jednostavne hlače, suknje, topove i obične majice kratkih rukava. Sve je vrlo jednostavno i dominira crna boja i to iz puke praktičnosti. Ima tu nešto čizama i, naravno, kao svaka žena i ja imam svoju tajnu ladicu i policu sa štiklama, ali neću vam sve odati. 

Je li Bradov ormar veći od Vašeg?

Vrlo vjerojatno...

Vratimo se filmu, po Vašem mišljenju, koja je razlika između američkog i europskog filma?

Američki su filmovi često grublji, brži, dinamičniji; postoji neka snažna energija. U Europi se sve radi sporije, možda zbog povezanosti s dubokom i bogatom poviješću koju morate poštovati. I senzualnost je drugačija, ovdje vlada neka posebna elegancija, nježnost. Snimajući na europski način naučila sam jako puno korisnih stvari i mislim da me je to na neki način kulturno uzdignulo, tj. nadam se da jest.

Postoji li neki film koji je na Vas kao osobu ostavio toliko dubok trag i koji Vas je na neki način formirao i kao glumicu?

Obožavam film "Brdo" Sidneyja Lumeta, cijenim ga kao umjetničko djelo i njegovu pouku o čovjeku i prijateljstvu, a odličan mi je i njegovo "Pasje poslijepodne" s Alom Pacinom. "Žena pod utjecajem" mi je kao glumici vrlo zanimljiv, kao i sve što radi Gena Rowlands. Ljubitelj sam i filmova poput "Lawrencea od Arabije".

Možete li na za kraj otkriti nešto o Vašem humanitarnom radu u Ujedinjenim narodima?

U posljednje vrijeme je glavna tema razgovora situacija u Siriji, a u planu su i sastanci o zaštiti okoliša, ali drugim bitnim temama. Po mom mišljenju, potrebni su nam sastanci koji će rezultirati djelima i promjenama, previše je sastanaka, a premalo akcije. Na njima sudjeluje veliki broj ljudi i raspravlja o vrlo važnim pitanjima, međutim, često se razilaze u stavovima, što vodi novim raspravama pa se javnosti često čini da tamo nitko ništa ne radi. Što se tiče moje uloge u UN-u, trenutno se radim na nekoliko ekoloških pitanja; naš planet hitno treba pomoć. Neprestano se događaju ekstremne promjene i to jako brzo i zato moramo brzo djelovati. Trenutno radim i na jednom projektu u Kambodži i genocidu koji se tamo dogodio.

 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više