Traži

Biti freelancer u Hrvatskoj

Biti freelancer u Hrvatskoj

Osjećaj neizvjesnosti gura nas naprijed...


Fotografija: Thomas Litangen,
John Pavlish,
Ivan Črepić,
Ivan Brezovec,
Dario Belić

Iako se često susreću s velikom dozom nerazumijevanja, a nerijetko ih se etiketira i kao "lijenčinama i teretom društva", srećom, percepcija oko freelancera, odnosno nezavisnih profesionalaca u Hrvatskoj počela se mijenjati i dobivati prizvuk optimizma te odobravanja u kontekstu samozaposlenja...

Oni su sami sebi šefovi i radnici, sami sebi pronalaze posao, manje posao pronalazi njih, nemaju klasično definirano radno vrijeme, definiraju ga proizvoljno, sami odabiru gdje će točno u kojem prostoru raditi, koliko će raditi i u kojim uvjetima, sami određuju cijenu svojih usluga i samostalno se snalaze na tržištu rada koje, ruku na srce i nije baš bajno... Oni su freelanceri, "slobodnjaci" ili još terminski preciznije, oni su nezavisni profesionalci. Bilo da su sami odabrali taj poslovni put, ili su ih pak okolnosti "prisilile" na to, kako god, jedna konstatacija svakako stoji - biti nezavisan profesionalac u Hrvatskoj putanja je s mnogo neizvjesnosti, nesigurnosti i realnog rizika. Dovoljno je da za početak krenemo od onih tehničkih stvari kao što su socijalna prava, mirovinsko, mogućnost dobivanja kredita, fiksna mjesečna plaća, plaćeni godišnji odmor... "povlastice" su to kojih se većina "slobodnjaka" svjesno odrekla u zamjenu, kako i sami često ističu, za slobodu.

No, koliko god ta sloboda u suštini bila "slatka" te u profesionalnom svijetu, uglavnom kreativaca, ona nosi i puno više prednosti nego mana, ali je često popraćena i gomilom predrasuda od strane društva kojima su nezavisni profesionalni često izloženi i s kojima se nerijetko moraju boriti rukama, nogama, ali ponajviše vlastitim znanjem i vještinama kojima zapravo razoružavaju svakoga. Iako je prema statistikama većinom u domeni nezavisnih profesionalaca riječ o visokoobrazovanim osobama u rasponu od 25 do 35 godina, činjenica je da ćete uz termin "freelancer" u Hrvatskoj nerijetko čuti popratno objašnjenje tipa, "ah da, to su one neobrazovane lijenčine koje većinu dana ne rade baš ništa". Krivo, jer sudeći prema našim sugovornicima, odnosno četvero slobodnjaka s kojima smo otvoreno razgovarali, bez zadrške, već ta posljednja teza na prvom pitanju i odgovoru instantno je pala u vodu, kao i neke mnoge druge, koje smo crno na bijelo (raz)otkrili.

Andrea Solomun

"Nezavisnim profesionalcem postala sam isključivo svojom odlukom jer u profesiji poput moje, opcija je bilo vrlo malo." započela je svoju priču Andrea Solomun, balerina, koreografkinja, plesni pedagog i suosnivačica Dance Company &M te voditeljica plesno rekreativnog centra "Andreas's Room". "Biti balerinom odnosno plesačem kod nas u Hrvatskoj, znači ili plesati za nacionalno kazalište ili audicirati za projekte. Meni je bila draža ova druga opcija i sloboda odabira te na taj način svestranije širiti polje rada što je velika prednost, kao i fleksibilno radno vrijeme. No, svaki slobodnjak, ako pretpostavimo da za cilj ima uspješnost ili napredovanje, mora u tom slučaju disciplinirano pristupiti radnom vremenu te ga konkretizirati ili u mom slučaju, vješto žonglirati njime ovisno o tome koji projekti su trenutno aktivni. U protivnom, mogu odmah reći kako cilj uspješnog završetka nije moguć, kao niti adekvatan odmor. Naime, kompleksnost slaganja rasporeda za plesni projekt je poprilično neizdrživ i ovisi o jako puno faktora na koje ne možemo uvijek utjecati, kao što su prostor za probe, raspored drugih projekata i samih sudionika. Kod freelancera ključna je u biti organiziranost i disciplina prije svega." pojasnila je Andrea svoje popratne tegobe te dodala kako "slobodnjaštvom" automatski prihvaćaš tu jednu razinu stresa koja se uz nju veže, kao i (egzistencijalni) strah, za koji je priznala kako ga nerijetko osjeti, ali da je to svojevrsni "hype" koji ju gura uvijek naprijed, odnosno da radi još više i bolje.

"U freelancerstvu, ako se sam ne pokreneš, po definiciji propadaš, pa su stoga ambicioznost kao i samostalni napredak, rekla bih, na puno višoj razini nego kod primjerice "sigurnijih zanimanja". Ovdje ili grizeš ili te pojedu!" nadodala je Andrea te istaknula kako se više nikada ne bi mogla vratiti na posao od 9 do 5. "Bila sam u tom sistemu tri godine i nema te sile koja bi me vratila u to. Nismo svi isti, za nekoga je to idealan život, za mene Mordor u kombinaciji s doživotnom zatvorskom kaznom". 

Filip Filković

Sličnog razmišljanja, kada je riječ o nezavisnim profesionalcima i takvom načinu rada, je i Filip Filković, freelance redatelj glazbenih videospotova, dokumentarnih serijala, reklama te kratkih filmova. Za njega je biti "slobodnjakom" definitivno prednost u kojoj, pa gotovo i ne vidi previše mana, barem ne u svom konkretnom slučaju. "Za mene je ovakav tip rada puno kreativniji i vrlo motivirajuć. Sam način rada me i doveo do ovog statusa. Naprosto sam odjednom shvatio da je tako bolje, i za mene i moj kreativni proces koji je jako bitan. Važno je samo da si dobro organiziran, da si definiraš fiktivno radno vrijeme i da znaš njime mudro upravljati, kako ti posao ne bi ipak bio 24/7. Trebaš jednostavno znati kada početi, a kada stati." kazao nam je Filip te objasnio kako ga ne plaši više toliko odgovornost vlastitog uspjeha jer da je premisa toga vrlo konkretna i savladana.

"Onoliko koliko ulažeš, toliko i imaš. Dinamika rada je bitna, a jednom kada u nju uđeš, postaneš ovisan samo o sebi. To je super jer tako razvijaš odgovornost prema sebi samom i ono bitnije, prema drugima. No, ono što bih svakako poručio svakome tko razmišlja postati nezavisnim profesionalcem jest da prethodno uštedi za "crne dane", jer prvi period je dosta zeznuto i puno košta, ako se uzme u obzir vremenski period naplate poslova od naručitelja. Zapravo bi idealno bilo kada bi se početno freelancanje moglo odvijati uz trenutni stalni posao, barem neko vrijeme." savjetuje Filip iz vlastitog iskustva koji kaže kako od takvog načina rada može pristojno živjeti, a koji je na naše pitanje o "usamljenost" u kontekstu rada freelancera rekao kako ona u biti kao takva ne postoji, barem ne u njegovom slučaju.

"Time-alone je nešto jako potrebno, ali nisu svi poslovi za jednu osobu, tako da gotovo uvijek radim na projektima s više ljudi. Nekada svatko radi svoje u svojem nekom prostoru, nekada svi zajedno. Ovisno od projekta do projekta." dodao je Filip te istaknuo kako nema problema niti s radnim prostorom koji mu je neophodan i da ga ima jasno definiranog kod kuće, ali da nerijetko i rado koristi i druge radne prostore, ovisno s kojom ekipom radi i na kakvom projektu. 

Srđan Sandić

No, da i svaka priča ima i drugu stranu medalje, u ovom slučaju, onu manje sjajnu, ispričao nam je Srđan Sandić, freelance novinar, pisac te moderator kulturnih (književnih) događaja. Upravo on je na svojoj koži osjetio kako je to postati slobodnjakom silom društvenih neprilika. "Ne podržavam ideju freelancerstva, barem ne onu koju mi ovdje u Hrvatskoj konzumiramo, nehumano je! Jedina prednost je što si slobodan i da imaš "više vremena" od drugih, a mana ima tisuću; da si u potpuno neizvjesnoj ekonomiji, da stalno o nečem ovisiš, de facto o dobroj volji naručitelja i njihovoj mogućnosti, odnosno nemogućnosti isplate obavljenog rada. Bez uljepšavanja ičeg, činjenica je da svaki mjesec iznova umirem od straha kada je u pitanju pravovremeno isplaćivanje honorara. Umro sam više od Tonija Cetinskog u onoj pjesmi "Umirem 100 x dnevno". otvoreno nam je rekao Srđan koji najiskrenije priželjkuje stalan posao, ali i ističe kako individualni, realni uspjeh ovisi o tome koliko je zajednica zrela, odnosno politički zdrava.

I, iako mu je radni prostor, kako kaže, doslovno sve, od knjižnice Filozofskog fakulteta do vlastite kuhinje i bilo kojeg kafića, kaže kako nikada u "slobodnjaštvu", s obzirom da mnogi to povezuju jedno s drugim, nije imao osjećaj usamljenosti u odnosu na uredski tip rada u nekom kolektivu. Dapače, kaže kako prezire ovisnost o kolektivu, bilo kakvom. Na naše pitanje koji bi savjet dao nekome tko promišlja o tome postati ili ne "slobodnjakom", Srđan je bio jasan i konkretan u svojoj poruci: "Radi, budi uporan i naplaćuj se!"

Karla Andrić

Da radno vrijeme pak ništa ne govori o efikasnosti, kvaliteti niti profesionalnosti smatra nezavisna profesionalka Karla Andrić, inače dopredsjednica Hrvatskog društva nezavisnih profesionalaca (HDNP), koja se općenito specijalizirala za komunikacijsku strategiju, kreativno pisanje, odnose s javnošću s naglaskom na internetsku komunikaciju. Karla nam je otkrila kako je nezavisnom profesionalkom postala svojevoljno i da je iza nje već sedam godina samostalnog rada. Kao prednost tog načina rada navodi sinergiju i suradnje, a kao veliku manu neartikuliranost tržišta. S obzirom da iza sebe ima godine iskustva, a ujedno se odlučila pobrinuti općenito oko prava i poticaja freelancera putem spomenute udruge, pitali smo je i kakvo je općenito stanje freelancera u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo.

"Sve ovisi iz koje struke dolazite i koja je potreba tržišta. Moja je još uvijek nekako na margini, i trenutno je izazovnije biti nezavisan u komunikacijama, nego primjerice, u IT sektoru. S obzirom da sam članica HDNP-a koji je dio Europskog foruma nezavisnih profesionalaca, sa sigurnošću mogu reći da su problemi vidljivi svugdje. Mi pokušavamo pozitivnim pristupom i suradnjom mijenjati stvari, korak po korak." I, iako su je prije tri godine smatrali "neodgovornom" zbog odabira svog poslovnog puta, sada nekako svi oko nje misle da je sretnica i da je jednostavno biti pet osoba u jednoj, iako realno, baš i nije. Upravo zbog toga, Karla ističe kako se percepcija prema nezavisnim profesionalcima, na sreću, ipak mijenja na bolje.

"Činjenica je da u ovom statusu neizvjesnosti uvijek ima, ali ona me osobno uvijek gura samo prema naprijed. Ne razmišljam više o opciji standardnog posla radnog vremena "od-do". Meni se sviđa što je moj ured moj laptop. A nekad radim iz vlastitog prostora, nekad iz coworking prostora, a nekad posjetim i urede suradnika." pojasnila je Karla svoj ritam rada, a koja naglašava da to što su freelanceri samozaposleni ne znači i da su sami, te da je to potpuno kriva predodžba. Jer činjenica je, kako navodi, da freelancer može realno biti usamljen identično kao i osoba koja svakodnevno radi u uredu s velikim brojem kolega. Važno je, kako Karla ističe, surađivati i dijeliti znanje. To je ipak najbitnije u cijeloj ovoj nezavisno-profesionalnoj priči, s već sada prilično optimističnom putanjom prihvaćanja i poimanja, u i od društva. 

I iako su uglavnom svi sugovornici "slobodnjaci" istaknuli više prednosti nego mana ovakvog načina rada te da uglavnom mogu solidno "preživjeti", svi su se složili kako to ipak nije za svakoga te da je prethodno izrazito bitno izgraditi sebe kao osobu, biti odlučan, hrabar i doslovno spreman na sve, ali da se s druge strane uvijek svodi sve na jedno - da sam sebi krojiš svoju radnu i egzistencijalnu sudbinu. Ili kako bi Karla rekla: "Ljepše je kada se sam boriš sa svojim strahovima, nego kada ti ih drugi kroje..."

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor