Search

Büro 24/7 u New Yorku s Anom Kraš

Büro 24/7 u New Yorku s Anom Kraš

Tea Tomić susrela se s poznatom dizajnericom i umjetnicom


Image: Ana Kraš

Za Anu Kraš prvi put sam čula za svog prošlogodišnjeg posjeta New Yorku

Prijatelji koji tamo žive pričali su mi o njoj kao o trenutnoj njujorškoj 'it' djevojci, produkt dizajnerici, ilustratorici, fotografkinji i modelu iz Beograda s desecima tisuća sljedbenika na Instagramu, koja je svojim Bonbon lampama osvojila Ameriku, a ljepotom američkog glazbenika i vizualnog umjetnika Devendru Banharta. Ukratko, probitačna Beograđanka koja je ostvarila američki san. Tu sliku u mojoj glavi tijekom protekle godine samo su potvrđivali tekstovi na web portalima o suradnjama koje je ostvarila s modnim brandovima poput Manga, & Other Stories, The Kooples i Band of Outsiders. Stoga sam ju za svog nedavnog ponovnog posjeta gradu koji nikada ne spava odlučila zamoliti za intervju. Nakon prvog kontakta s njenom PR menadžericom pristala je i naručila me na jednosatni termin u studiju u Sohou, jednom od njujorških najtrendy kvartova. Slika u mojoj glavi samo je bujala. A onda sam došla na dogovorenu adresu, pred luksuzni dućan naočala RetroSuperFuture, pitala za Anu i prodavač u besprijekornom odijelu poveo me stepenicama u podrum. Iz blještavog interijera dućana ušla sam u prostoriju pretrpanu kartonskim kutijama, bez prozora, bez sunca i mjeseca, gdje me, u radnom kombinezonu, okružena raznobojnim koncima i konstrukcijama koji će u njenim rukama postati Bonbon lampe, dočekala Ana.

Sitna, tiha, nježna, nimalo nalik onoj probitačnoj djevojci s početka priče. Ponudila me čajem u I♥NY šalici i mandarinama, iz CD playera dopirala je klasična glazba. Ispričala se što imamo samo sat vremena jer je u velikoj gužvi s poslom i pitala bi li me smetalo da za vrijeme našeg razgovora "plete" lampu koju mora isporučiti arhitektici iz Los Angelesa. Prije nekoliko dana se vratila iz Europe i zato mi je njena prijateljica Tanja, koja joj zadnjih godinu dana pomaže u poslu, odgovorila na mail, budući da ona od količine posla naprosto ne stiže odgovarati na sve upite. "Nadam se da ti je brzo odgovorila", kaže.

Ana Kraš

Gdje je počela tvoja priča o uspjehu u svijetu dizajna? Jesi li oduvijek znala da to želiš raditi u životu?

Studirala sam na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu, na Odsjeku za dizajn namještaja i interijera. Za vrijeme studija sam mislila da sam napravila veliku grešku što nisam studirala arhitekturu, jer sam nju oduvijek najviše voljela. Danas više to ne mislim, jer realnost onoga što radiš kao arhitekt je nešto što ja ne bih mogla tolerirati. Problem s arhitekturom je taj što ne možeš samoinicijativno sagraditi zgradu. Teško je i s namještajem, i njegova je proizvodnja dosta komplicirana i skupa, ali je to toliko manje mjerilo. Kreativni rad u arhitekturi, a da bude opipljiv i samo tvoj, tako je mali postotak ljudi na svijetu koji to može postići. Najlakše je možda u tom smislu grafičkim dizajnerima, budući da je njima za rad potreban samo kompjuter.

Ja bih baš rekla da je, barem kod nas, upravo njima najteže. Vlasnik restorana će još i angažirati arhitekta za interijer, ali malo tko će angažirati grafičkog dizajnera da izdizajnira menu.

Tu si u pravu. U Americi je situacija ipak drugačija, na to sam mislila. Ali kada razmišljam o sredini u kojoj sam provela 26 godina, jasno mi je da, u zemlji koja je u stanju u kakvom je moja, nema prostora ni za što što nije esencijalno.

Na trenutak se spetljala oko riječi esencijalno, uz smiješak me pita kaže li se to tako. Odgovaram joj da i napominjem da još nije zaboravila materinji jezik.

Ne, nisam zaboravila, ali nekad se tako odvratno osjećam po tom pitanju. Sjećam se da bih kao klinka, kad bi netko došao iz inozemstva i kao zaboravio srpski, svaki put pomislila: "Bože, što se blamiraš!". Naravno da ga nisam zaboravila, više imam problem s internacionalnim riječima u našem jeziku, kad ih prevodim s engleskog, ne znam koji im je točno oblik.

Stolica Hug

U tvom životu važnu ulogu odigrao je međunarodni Sajam namještaja u Milanu. Kako su izgledali ti prvi koraci?

Prvi put sam na Salone del Mobile izlagala 2009. godine na zadnjoj godini studija i to nakon što sam pobijedila na natječaju u Srbiji, jer inače ne bih mogla platiti izložbeni prostor u Milanu. Izlagala sam stolicu Hug koja je bila moj diplomski rad. Našla sam se na tom sajmu bez imalo pojma o tome kako to izgleda i što takav sajam znači, budući da industrija namještaja kod nas gotovo da i ne postoji, niti sam ja imala ikoga u obitelji u toj branši. Ostala sam potpuno nijema pred upitima kupaca u kojem roku bih mogla isporučiti stolice. Kakve stolice, pa ja sam imala samo tu jednu stolicu! Ali tada sam stekla dojam kako stvari funkcioniraju. Iduće godine sam prijavila nekoliko svojih radova na anonimni natječaj na kojem su izabrani svi, pored još nekoliko radova kolega, i ponovo dobila priliku izlagati u Milanu. Tada sam prvi put izložila Bonbon lampe koje su izazvale ogroman interes. Bilo je to jedno vrlo intenzivno iskustvo za klinku poput mene, koje me natjeralo na razmišljanje o ozbiljnijem poslu. Počela sam sve više raditi, zvali su me s raznih strana za različite poslove, dosta tih poslova bilo je vezano uz fotografiju kojom se također bavim, i svi su bili negdje vani, većinom u Parizu, Berlinu i Milanu. Tako da sam prvih nekoliko godina radila diljem Europe, ali sam sve odrađivala iz Beograda gdje sam i dalje živjela. Zanimljivo je da me, za sve to vrijeme, u Srbiji nitko nikada nije angažirao za neki posao.

Bonbon lampe

Kako si na kraju završila u Americi?

To se dogodilo sasvim slučajno, nikad to nisam planirala. Ja inače u životu ne donosim velike odluke. Za jednog od mojih boravaka u Berlinu prijateljica koja je odselila u Los Angeles me pozvala da je posjetim i otišla sam s planom da ostanem 2 tjedna. Ali stvari su se odvile tako da sam ostala 2 godine. Nastavila sam raditi, ali ne toliko intenzivno, jer mi je trebalo dosta vremena da se adaptiram. Nakon L.A.-a sam preselila u New York i tek prije možda godinu i pol dana sam počela raditi punom parom i osjećati da sam se snašla i da zaista ovdje živim. Zbunim se još ponekad zbog čestih putovanja. Kad nakratko odeš iz nekog mjesta koje ti je novo, koje nije ono mjesto koje znaš od malih nogu i koje je tu, u tebi, izgubiš kontinuitet. Kad odem iz New Yorka na neko vrijeme, svaki put kad sletim, na trenutak se pitam što ja radim ovdje? Ali navikla sam se na to da mi je ovdje stan, studio, da živim ovdje. Iako to nisam planirala, nikad nisam željela živjeti u Americi. Zapravo nikad nisam željela živjeti nigdje posebno. Znala sam samo da nema smisla živjeti u Srbiji, budući da se tamo ne mogu baviti svojim poslom, ne zato što ne postoje ljudi koji bi voljeli to što ja radim, nego zato što je politička situacija stvorila sredinu u kojoj nema prostora ni za što što nije neophodno za život. Tako da sam negdje u sebi znala da ću otići, ali kako izabrati gdje? Ja volim razne gradove, svaki na svoj način, ali nisam mogla po ljepoti grada birati gdje bih živjela, jer je to na kraju najmanje važno. Moralo je neko mjesto dođi k meni, umjesto da ja biram njega.


Kako si se snašla u New Yorku?

New York kao izbor ima smisla, dobar je za mene. Nekako se sve skockalo kako treba, iako ga u početku nisam voljela. Što je povezano i s tim što sam prethodno bila u L.A.-u gdje mi se bilo teško prilagoditi, ali sam ga na kraju jako zavoljela. I baš kad sam tamo stala na svoje noge, preselila sam se ovdje. Već sam bila umorna od prilagodbi, iako je New York lakši u tom smislu. Sličniji je Beogradu, osim što je naravno mnogo kompleksniji i veći. Ali dinamika života i struktura grada je slična. Ipak, u početku mi je bio prebučan i preenergičan.

stolić Noodle


Čime te na kraju osvojio?

Upravo tom energijom, koja se ne može objasniti nekome tko je nije osjetio. I ljudima. Ljudi su ovdje fenomenalni. New York je zaista centar svijeta i puno posebnih, talentiranih ljudi u nekom periodu svog života završi ovdje. I poznanstva su spontanija nego na mnogim drugim mjestima. Nikada nisam imala loše iskustvo u smislu konkurencije, podmetanja, iako sam čula puno takvih priča. Doduše, ja živim u nekom svom mikrokozmosu. Pogledaj me, ovdje pod zemljom, onda dođem doma i tamo sam opet u svom nekom svijetu. Nemam taj neki normalan kontakt, nikad nisam radila u firmi, čak ni i s klijentima ne radim na klasičan način. Stvarno sam u tom smislu zaštićena od svih negativnih stvari koje se sigurno događaju, ali ja nasreću nemam pojma o njima.

Gdje živiš u New Yorku?

Živim na granici Lower East Sidea i China Towna. I to mi je najdraži kvart od svih u kojima sam dosad živjela. Volim taj autentični kineski šarm, za razliku od Kineza u Beogradu koji se "posrbe" pa u kineskom shopping centru više ne možeš naći kinesku stvar. Ja recimo kod Beograda obožavam njegovu vizualnu nedosljednost, anarhiju koja tamo vlada, u smislu da možeš obojiti fasadu zgrade u boju u koju želiš, pa ovdje malo zazidati, a tamo malo ostakliti i sve to izgleda kao neki kolaž. Da ne pričam o arhitektonskim stilovima koji su nasumce izmiješani, od komunizma i socijalizma, preko najružnije arhitekture 90-tih do high-tech nebodera pored kojeg stoji drvena kućica. Naravno da to govori o korumpiranosti grada, ali na vizualnom nivou je ta sloboda meni predivna i na sociološkom nivou fenomenalna jer smatram da bi svatko trebao imati pravo da oboji svoju terasu u boju u koju želi. Nema mnogo takvih gradova na svijetu. U svim gradovima u kojima sam bila, a da nisu takvi, u kojima sam osjetila savršen red i sklad, došlo mi je da se nakon pet minuta ubijem od dosade. New York, a pogotovo China Town ima taj vizualni nered i zato ga volim. Uživam gledati sve te boje, to kako se kineske gospođe odijevaju, te voćke, ta čuda iz mora koja u nijednom moru nisam vidjela, sve to djeluje na mene jako inspirativno.

Dream & Awake 2012.


Uspijevaš li živjeti na toj inspiraciji, isključivo od svog kreativnog rada?

U principu da. Nemam stalni posao pa da se dizajnom ili fotografijom bavim sa strane. Radim ponekad kao model, ali nisam u nekoj agenciji, nego ako me netko direktno pita i ja mislim da je ponuda prihvatljiva, odradim to. Ne volim baš taj posao, ali gledam na njega kao na kompenzaciju na koju pristajem da ne bih morala kompenzirati svoj rad. Da to ne radim vjerojatno bih morala raditi neke stvari koje ne osjećam vezano za svoj kreativni rad. Ovako tu imam potpunu slobodu da svoj posao radim u svom ritmu, a kompromis uvijek moraš negdje učiniti. Tako da sam zahvalna na tim kampanjama i nekako se nadam, koliko ima tih slika na ovome svijetu, i svaki dan dolaze nove, da će ih ljudi zaboraviti, možda ih neće ni vidjeti.

Moram te razočarati, u našim medijima često se pojavljuješ upravo u tom kontekstu.

Znam, ali ja to promatram kao neki posao gdje to nisam ja, nego sam ja neki karakter koji njima treba za kampanju. To je moja uloga, ja sam ta neka "djevojka" koja njima treba, a koja nisam ja. To 100% nisam ja. I onda mi bude smiješno kada objave reportažu o meni i poprate ju nekom od tih fotografija.

Ana Kraš

Vratimo se onda na ono što jesi ti. Pripremaš li neki novi projekt?

Ove godine me čeka baš puno posla. Dobila sam ponudu da dizajniram stolove za Matter, jedan super brand, koji mi se osobno jako dopada i za koji rade renomirani dizajneri poput studija Roman and Williams. Tako da sam baš počašćena tom suradnjom, budući da ja nisam ni blizu poznata kao dizajneri s kojima oni obično surađuju.

Na trenutak Ana prekida razgovor, dok obilazi oko lampe na kojoj radi i bira novu boju konca koju će koristiti. Pitam je kako nastaje Bonbon, stvara li iz glave ili ima pripremljene skice po kojima radi.

Nekad mi kupac kaže koje boje želi, nekad odredi samo tonsku skalu, ili naruči nešto slično nekoj postojećoj lampi. Ali u konačnici je svaka lampa jedinstvena i svaka nastaje iz glave. Ne mogu razmišljati unaprijed. Ali svjesna sam da će se to morati mijenjati, pogotovo zato što razmišljam o angažiranju nekoga tko bi mi pomagao u izradi.

stalak za odjeću Ksilofon

Kako izgleda tvoj radni dan?

Toliko putujem da mi se New York svodi isključivo na rad. Između putovanja dođem na maksimalno 2 tjedna u komadu i moj život ovdje izgleda tako da se probudim, dođem u studio oko 10 ujutro i radim do 7 navečer kada se zatvara dućan iznad, koji mi je ustupio prostor. Ponekad mi se dogodi da po cijeli dan niti ne izađem van, da ne znam je li dan bio sunčan ili je cijeli dan padala kiša.

Imaš li barem nekoga s kim dijeliš prostor?

Ne, sama sam. Živim sama, radim sama, volim biti sama.

Ti si došla u New York da budeš sama?!

Da, vjerojatno jedina na svijetu.

Gdje pronalaziš vrijeme za slikanje kojim se također baviš?

Sve se to događa paralelno, nikad nije jedna stvar aktualna. Uživam u slikanju i jako sam sretna što imam prostora i za to. Ljetos sam imala izložbu serije crteža "Mothers With Spoons and Relationships" u galeriji Ed. Varie, a trenutno radim na novim slikama. Pored njih pripremam ton karte za stolove koje sam spominjala, radim i na novim lampama, baš se puno toga događa paralelno. Valjda zato što sam bila gladna rada, pa sam ove godine malo preambiciozno prihvatila toliko poslova, kao da sam studio od deset ljudi, a ne ja sama.

Mothers With Spoons And Relationships

Ipak stekla sam dojam da sve radiš vrlo ležerno.

Uglavnom da, ali ponekad se i nerviram. Jutros sam recimo bila u užasnoj panici da neću sve stići. Ali na kraju sve ležerno odradim, jer mi ništa nije zabavnije od rada. Sada si tražim neki novi hobi, jer sam shvatila da radim ovdje kao konj cijeli dan i onda se kod kuće primim crtanja, što je također jedna vrsta mog rada. Nemam ništa što nema veze s radom, pa smišljam što bi to moglo biti. Možda nešto vezano uz glazbu, da s 30 godina počnem svirati violinu? Samo da se ne pretvori u posao, a sviranje bi sigurno ostalo potpuno beskorisno za osobu bez sluha poput mene.

Misliš li da bi ti teško palo da u nečemu ne ostvariš uspjeh?

Ja ni ne doživljavam da sam postigla neki veliki uspjeh. Kada sam se pojavila na Sajmu u Milanu bio mi je, kao što sam rekla, potpuni šok da su ljudi zainteresirani za stvari koje radim. Nisam tad imala pojma da će ove lampe postati toliko popularne, čak mi nisu bile ni omiljena stvar koju sam napravila. Najviše sam voljela stolicu Hug. Ali ispalo je da sam unazad 5 godina dobila oko 4 i pol tisuća zahtjeva za Bonbon lampe. Što mi je nezamislivo. I umjesto da mi bude drago, ja sam bila očajna jer nisam mogla organizirati toliku proizvodnju.

lampa Hive

Sada kad radiš na nečem novom razmišljaš li o tome da mora biti jednostavno za masovnu proizvodnju?

Uvijek razmišljam o tome, jer sam po prirodi praktična i ne zamišljam ništa skupo i luksuzno, nego uvijek razmišljam o materijalima koji su dostupni. I u startu razmišljam kako bih ja to napravila i princip izrade za sve što radim je prilično prost. Bonbon lampe nisu proste, jer su one ručni rad, ali princip izrade i materijali su jako jednostavni. One su specifične i ljudi ih doživljavaju kao nešto što je između umjetničkog djela i komada namještaja. Ali to je jedini moj proizvod tog tipa.

S obzirom na to koliko radiš vani, priželjkuješ li neki angažman "kod kuće"?

Da i nadam se da će se i to uskoro dogoditi. U pregovorima sam za neku suradnju u Srbiji, ali ne smijem još ništa otkrivati.

Što ti od Beograda nedostaje u New Yorku?

Beograd ima jaku alternativnu energiju, zbog nereda koji u njemu vlada. I ima baš puno talentiranih ljudi, i to je jedna od stvari koja mi je potpuno impresivna. Toliko sam navikla sam na to da su svi moji prijatelji jako talentirani umjetnici, da to nisam ni vrednovala sve ove godine. A nitko od njih ne živi od umjetnosti, nitko sebe ne zove umjetnikom, to je naprosto neka njihova strana s kojom se oni kao zezaju. I onda dođem u New York i vidim ljude koji su etablirani umjetnici koji žive kao bogovi od svoje umjetnosti, a nemaju ni pola talenta nijednog mog prijatelja tamo. To me najviše boli, boli me što naši ljudi ne mogu pristojno živjeti od svog rada i što praktički ne mogu ni raditi ono što bi željeli.

Ana Kraš

Planiraš li se jednog dana vratiti u Beograd?

Ne znam, ne mogu zamisliti da se vratim negdje gdje ne mogu raditi svoj posao. A ako ne mogu raditi, ne mogu ni živjeti. Možda jednog dana kad budem stara. Kako sam već rekla, nikad ne radim velike planove i ne znam gdje ću biti za koju godinu. Bit ću tamo gdje mogu raditi na najudobniji mogući način, a za mene to znači da ne moram pristajati na kompromise.

Udubljene u rad i priču malo smo ipak premašile dogovoreni termin. Kada je shvatila koliko je sati, Ana se na brzinu presvukla iz svog kombinezona i pod svjetlima Manhattana odjurila na novi sastanak.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više