Search

Drugima ćemo najviše pomoći tako što brinemo o sebi ili što je mentalna higijena u 21. stoljeću

Drugima ćemo najviše pomoći tako što brinemo o sebi ili što je mentalna higijena u 21. stoljeću

Razgovorali smo s ekipom koja stoji iza inicijative BoliMe

Tekst: Ema Glavina


Image: Matej Jurčević

Manja razilaženja možda postoje, ali stastistike uglavnom ukazuju na isto - jedna od sedam osoba u svijetu pati od nekog oblika mentalnog poremećaja ili je iskusila kakvu neugodnu anksioznu epizodu. Na današnji se dan u svijetu obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja, a njegova je svrha podizanje svijesti o problemima vezanima za mentalno zdravlje te pružanje prilike osobama, organizacijama i institucijama koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja da promoviraju svoj rad i u suradnji sa zajednicom rade na poboljšavanju uvjeta za pružanje odgovarajuće zaštite mentalog zdravlja.

No, baš kao što se problematici ove veličine i značaja nije dovoljno posvetiti jednom godišnje, tako nam nekako nije potrebna ni navedena statistika kako bismo znali da je situacija krajnje ozbiljna. Sve više poznatih osoba otvoreno progovara o svojim privatnim borbama s raznim psihičkim problemima, burnout sindrom je konačno i službeno prepoznat kao medicinska dijagnoza i na trenutak je lako pomisliti kako je ova tematika našla svoj put do mainstream diskursa. Živite li u SAD-u (i to ne svim dijelovima), ta bi tvrdnja i mogla stajati, ali u Hrvatskoj je situacija prilično drugačija. O mentalnom stanju mladih, konkretnim potezima, brigama i nadanjima popričali smo s nekolicinom mladih ljudi okupljenih oko inicijative BoliMe. Uviđajući potrebu i manjak sadržaja vezanih uz podršku mentalnom zdravlju mladih, redateljica Judita Gamulin, glumac Adrian Pezdirc, profesorica filozofije Marina Vitković i industrijska dizajnerica Draga Komparak, prije nekoliko su godina pokrenuli hvalvrijednu priču koja traje i danas, a o kojoj smo poželjeli doznati nešto više.

Mnogi su za vas već čuli, ali za one koji nisu - tko stoji iza inicijative BoliMe i s kojim je ciljem ona pokrenuta?

Adrian: Specifičnost kolektiva BoliMe je u tome što ne ulazi u područje mentalnog zdravlja iz struke (što nikako ne znači da smo nestručni!), nego iz svojih inicijalnih profesija: Adrian Pezdirc glumac je  ZKM-a, Marina Vitković profesorica je filozofije u II. gimnaziji, Judita Gamulin filmska je redateljica, Draga Komparak  produkt je dizajnerica. Iz naših se interakcija u promišljanju svijeta, života i čovjeka u kontekstu mentalnog zdravlja rađaju stvaralački, kreativni procesi koji rezultiraju kampanjama i programima koje smo obojali, vrlo iskreno i predano, prvenstveno onim što jesmo i što osjećamo, a onda i onim što znamo. Prošle su nam se godine pridružili i stručnjaci, a doista smo ih puno upoznali kroz ove procese od 2014. godine, da bismo nepogrešivo prepoznavanje imali s divnim psiholozima i psihoterapeutima Mirandom Novak i Mihaelom Kozinom, koji pored svojih obveza na fakultetu i školi, uvijek budu rado i u našim BoliMe trenutcima.

Adrian Pezdirc

Kako ste uopće došli na ideju pokretanja nečeg takvog? Je li sve skupa potaknuto kakvim osobnim iskustvima?

Marina: Od svih ikad postavljenih pitanja vezanih uz BoliMe ovo je najteže. Ne zato što nema odgovora, nego zato što on još uvijek boli. BoliMe je sjećanje na jedno divno mlado biće, jedan razred, jednu obitelj, jedno društvo, jedan svijet koji nikada više neće biti isti.

Kakve su bile neke prve reakcije okoline? Je li bilo onih koji su vam sugerirali da se ne biste trebali izlagati javnosti u tom smislu ili su vas svi podržavali?

Adrian: Iskreno, vodila nas je gola intuitivnost i bezumna strast da se sve ovo dogodi, od školskog hodnika 2014. godine do šire javnosti danas. Dobili smo nevjerojatnu podršku. Nevjerojatnu. Dirnulo nas je što su mnogi prepoznali našu misiju, viziju, smjer, ni ne znajući da smo stvorili taj BoliMe jezik kako bismo osobno naučili prihvaćati odlaske i nagovarali druge na ostanke. Treba, nažalost, isto tako reći i da su neki, ali srećom rijetki,  BoliMe vidjeli i kao dobar projekt, dobro pogođenu temu, atraktivnu, aktualnu, konkurentnu, zazidanu u zidove neke institucije u službi njezine vidljivosti i poduzetnosti, ali dijele nas galaksije, od takvih bježimo.

Pročitala sam da se vaše područje djelovanja s godinama širilo. Koja sad sve područja pokrivate? Isto tako, zanima me koliko je sve skupa izazovno održavati s neke financijske strane?

Marina: Točno tako, krenuli smo službeno 2015. s kampanjom Kad te boli, moraš reći preko društvenih mreža. Kad smo pustili van prvi video poigravajući se sa sretnim licima izvana i skrivenom unutarnjom tugom, buknulo je. Očekivali smo reakciju, ali toliku nismo. Bila je to prva javno zagovaračka kampanja ovakvog karaktera u Hrvatskoj, a provodimo je svake godine obilježavajući Svjetski dan mentalnoga zdravlja. Imali smo i krasne suradnje s mnogim udrugama koje se posvećeno bave sličnim temama već dugi niz godina. U edukativni dio ulazi naš preventivni projekt Osjećam. - mentalna higijena i emocionalna pismenost mladih koji se zasad provodi samo u zagrebačkim srednjim školama. On uključuje sve navedene elemente našeg jezika: interaktivnu instalaciju, video, predstavu „U mojoj glavi" Teatra Tirena, knjižicu i radionicu za učenike. Radimo predano na zagovaranju i razvoju edukativnih programa koji jačaju socijalno-emocionalne kompetencije mladih u obrazovnom sustavu.

Tu je i projekt Pričamo. koji posebno volimo, serijal koji pokušava u opuštenoj atmosferi normalizirati normalno - tko smo, što smo, zašto smo, kamo idemo i zašto nam malo ide pa ne ide, kako si možemo pomoći i kako nam drugi mogu pomoći, a sve iz različitih perspektiva, otvoreno i intimno. Ovo smo ljeto ostvarili lijepu suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama i za mlade pripremili trodnevnu radionicu Anatomija srama, bilo je toliko lijepo da pripremamo nastavak. Najveći je projekt Muzej empatije koji radimo u partnerstvu s Akademijom dramske umjetnosti, ali dug je put pred nama, najviše ekonomske prirode.

Kad smo kod toga, sve je ovo izazovno financijski, mi smo u ovome volonterski, često se sami financiramo, a ne bismo provodili Osjećam ni snimali Pričamo da nema bezuvjetne podrške Gradskog ureda za zdravstvo i doktorice Portolan Pajić koja vjeruje u ovo što radimo i ima povjerenje u naše izvedbe. Javljali smo se i privatnom sektoru, tiskali posebne knjižice kako bismo predstavili svoj rad i zatražili podršku za naše projekte, ali, nisu nas, nažalost, čuli. Našu vidljivost i angažman posebnim priznanjem nagradilo je i Hrvatsko dizajnersko društvo u kategoriji kritički koncept/inicijativa na jubilarnoj desetoj izložbi hrvatskog dizajna u MUO. Sve više razvijamo naš BoliMe jezik koji se najčešće sastoji od teksta, videa, izloška i izvedbe koji nastojimo spretno povezati s duhovnom situacijom vremena.

Danas je Svjetski dan mentalnog zdravlja, povodom kojeg planirate prikazati i jednu predstavu. Možete li nam reći nešto više o tome?

Adrian: Danas je premijera predstave Marta i sedam strahova prema tekstu Ivane Vuković, u režiji Natalije Manojlović, nastale u koprodukciji KUFER-a i KunstTeatra u suradnji s BoliMe. Pratimo odrastanje jedne prosječne dvadesetogodišnjakinje današnje generacije u formi suvremene bajke namijenjene, kako kaže podnaslov, „onima koji će odrasti odrastaju ili su odrasli". Kako smo baš ove godine posebnu pažnju posvetili studentskoj populaciji, odnosno mladima u dvadesetima, pozivamo ih na prve izvedbe 11., 12. i 18. studenoga u 20 sati u KunstTeatar (Dubovačka 1) s mogućnošću prijave na radionicu koja prati predstavu pod vodstvom naših terapeuta Mirande Novak i Mihaela Kozine.

Izašla vam je i nova epizoda web projekta Pričamo. Možete li nas pobliže upoznati s tim konceptom?

Judita: Tako je, taman da nastavimo priču o suradnji s KunstTeatrom i KUFER-om, 1. listopada snimali smo Pričamo. unplugged, bilo je to live snimanje u KunstTeatru, moramo reći punom do zadnjeg mjesta. Razgovarali su Adrian i doktor Hrvoje Handl, psihijatar i uz to akademski glumac, o samim osnovama našeg funkcioniranja, o millennialsima, perfekcionizmu, narcizmu, emocijama. Pljesak publike na kraju bio je dug, posebno iskustvo. Možete prvi dio razgovora pogledati baš danas na našem YouTube kanalu, vrijedan je gledanja.

Judita Gamulin

Od 2014. kad ste krenuli, pa do danas je prošlo otprilike pet godine. Primjećujete li da se u tom periodu nešto promijenilo po pitanju javne percepcije mentalnog zdravlja? Čini mi se da u američkim serijama oduvijek gledamo likove koji nonšalantno pričaju o odlascima psihijatru ili psihoterapeutu, dok je kod nas situacija dramatično drugačija.

Marina: Te 2014. mentalno zdravlje bilo je underground tema, stigmatizirana tema, rudarski se kopalo do informacija gdje potražiti pomoć i kako uopće njegovati svoje mentalno zdravlje. Sve je tada vrištalo od kampanja za pravilnu prehranu i redovitu tjelovježbu, u operativnom smislu, a strategije države vezane uz mentalno zdravlju postojale su samo deklarativno u obliku lijepog popisa onoga što treba činiti. Potpuno odvojeno tijelo i duh, a riječ je o neodvojivim sastavnicama cjelovitog zdravlja. Premalo znanja, informacija i senzibiliziranosti, to su naša početna zapažanja. U godinama koje su slijedile tema je postala prisutnija, ali i dalje je riječ o duboko stigmatiziranom području, zaista kao društvo imamo puno posla.

S druge strane, nedavno smo radili seriju članaka s nekim od pripadnika generacije Z, koja je došla iza millennialsa i rekli su nam da je većina njih u nekom trenutku života razgovorala s psihologom i da u tome vide ništa neobično. Je li konstruktivniji stav prema mentalnom zdravlju stvar generacija?

Marina: Riječ je o generaciji informacijskog preobilja koje ukida prostorno-vremenska ograničenja, svijet im je na dlanu. Posljedično, otvoreniji su, ali samo ako znaju dobro interpretirati sve to obilje koje im je dostupno. Iako na kognitivnoj razini imaju gotovo sve pokriveno, njihovo emocionalno i socijalno ne prati taj progres, moguće da je riječ o najvećem civilizacijskom raskoraku. Potražiti pomoć prvi je korak k boljem psihičkom zdravlju, oni su definitivno usvojili taj aspekt, važno je samo znati da je to prvi od tisuću koraka. U tom smo smislu optimistični jer mlađe generacije uviđaju važnost brige o sebi iako još uvijek vlada "mitološka slika" mentalnog zdravlja.

Što biste rekli, koje su neke od najvećih zabluda kad je u pitanju mentalno zdravlje?

Adrian: Definitivno izjednačavanje mentalnog zdravlja s mentalnom bolešću, Dakle, mentalno si zdrav ukoliko nemaš neku mentalnu bolest. Potpuno krivo i promašeno. Štoviše, bolje mentalno zdravlje može imati osoba koja ima mentalnu bolest koja je pod nadzorom od osobe koja nema mentalnu bolest, ali prolazi kroz izazovan životni period, poput gubitka bliske osobe, smrti, stradanja, a ne potraži pomoć i podrški bližnjih ili stručnih osoba. Riječ je o cijelom kontinuumu stanja i simptoma, u ovoj temi nedopustiva je crno-bijela percepcija.

Draga Komparak

Što svatko od nas može napraviti kako bi bio (relativno) siguran da vodi računa o mentalnoj higijeni?

Draga: Trenutno su opet, cijeli ovaj mjesec, u javnom prijevozu naši plakati o tome kako brinuti o svom mentalnom zdravlju. Ukratko: njegujte dobre odnose (budite prisutni, saslušajte druge, prepoznajte nezdrave odnose), razgovarajte o svojim osjećajima, brinite o svom tjelesnom zdravlju, radite nešto u čemu ste dobri (ne trebamo biti dobri u svemu, izgorjet ćemo!), pitajte druge za pomoć, radite na prihvaćanju sebe upravo takvima kakvima sada jeste i znajte da se sve neprestano mijenja.

Kako uopće prepoznati da nam treba pomoć? Gdje je ta granica između lošijeg dana/tjedna/mjeseca i situacije kojoj se treba ozbiljnije posvetiti? Uvjerena sam da bi većina nas puno prije reagirala i otišla liječniku zbog  sustavnih fizičkih simptoma poput, primjerice, glavobolje, nego zbog bilo kakvih psihičkih.

Marina: Kada sljedeći simptomi traju dulje od dva tjedna, učestali su i intenzivni i, najvažniji znak, kada počinju ometati našu svakodnevicu ili to primijetimo kod bliskih nam ljudi, potrebno je potražiti pomoć i podršku: socijalno povlačenje, promjene u apetitu i spavanju, autodestruktivne misli, pretjerana briga, izostajanje iz škole ili posla, učestale promjene raspoloženja, pretjerana upotreba alkohola ili droga. Sve je rješivo i za sve postoji rješenje, ne propustimo priliku pomoći sebi i drugima.

Mislite li da prosječan Hrvat, neovisno o dobi, uopće zna na kojim mjestima može potražiti pomoć? Ako ne zna, čija je to odgovornost?

Marina: Bojimo se da ne zna. Na prvoj je liniji prepoznavanja i pravovremenog liječenja uvijek primarna zdravstvena zaštita, tj. obiteljski liječnik kojem se prosječan čovjek obraća i kada zbog narušenog mentalnog zdravlja dođe do somatizacije pa bi njihovo prepoznavanje stanja i usmjeravanje osobe po daljnju pomoć bilo od velike važnosti. U podršci mentalnom zdravlju sudjeluju psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri. Ljudi ne znaju da postoje Službe za mentalno zdravlje u sklopu Zavoda za javno zdravstvo u svakoj županiji.

Marina Vitković

Naše je veliko pitanje i dalje - rade li zaista?! Ono što je zastrašujuće je da 80% svih hospitaliziranih zbog narušenog psihosocijalnog funkcioniranja dolazi kroz bolnički hitni prijem. Hitni prijem imao je dakako svoj razvojni put prije hospitalizacije. Posebna je tema privatna mogućnost pomoći, baza podataka psihoterapeuta i popis savjetovališta, sve još funkcionira po principu usmene predaje. Apel za temu mentalnog zdravlja uvijek ide javnom zdravstvu i po pitanju informiranja i po pitanju usmjeravanja građana.

Pamtite li neki poseban trenutak (ili više njih) vezan uz inicijativu u kojem ste bili najsretniji i u kojem ste pomislili da se sav vaš trud isplatio?

Adrian: Svaki put kad nam se ljudi jave sa zahvalom i podrškom onome što radimo. Nekada do ganuća. Kad nas se prepozna, pita, uključuje i angažira za projekte unapređenja mentalnog zdravlja šire zajednice, bilo medijski, bilo institucionalno, bilo izvaninstitucionalno. Kad općenito osvijestimo da je naše djelovanje važnije nego smo to mogli uopće zamisliti 2014.

Što vas je tijekom svih ovih godina najviše iznenadilo? Je li bilo situacija koje uopće niste očekivali?

Judita: Iznenađuje nas sve ove godine neosviještenost, nesuradnja, isključivost, politikanstvo i oportunizam onih koji donose nacionalne strategije i onih koji bi ih operativno trebali provoditi. Od zdravstva do obrazovanja. Najgora je opcija pristati na onu klasičnu rezignacijsku mantru - pa to je tako. Nama zasigurno nije.

Što je s vašim privatnim vremenom koje ulažete? Pretpostavljam da većina vas ima i službeni posao i da nije uvijek jednostavno balansirati sve aktivnosti. Kako to "hendlate"?

Marina: Uf, ovo je kompleksnije nego mislite. Svima nam je BoliMe prvenstveno sigurna osobna zona, nas povezuje dubok i poseban prijateljski odnos, to je puno više od brainstormanja i stvaranja novih projekata. Ovo nikada neće biti posao, nama je to zona smislenog življenja prepuna neobjašnjive čarolije iz koje proizlazi sve što radimo. Druga je stvar što je organizacijski sve toliko naraslo i što bismo htjeli stvoriti sigurno mjesto za pomoć i podršku u zajednici, a onda je to nužno prepustiti stručnjacima. Baš nas lovite u toj fazi kada moramo neke stvari prelomiti. Sve je još uvijek u našem kolektivu toliko krhko intimno i preosobno da je pitanje može li ikada sve ovo biti profesionalnije. I bi li to onda uopće bilo BoliMe.

Na kraju, moram vas pitati i da, kad biste javnosti trebali poslati samo jednu poruku vezanu uz pitanje mentalnog zdravlja, kako bi ona glasila?

Adrian: Brinite o sebi. Brinite o sebi. Brinite o sebi. Drugima ćemo najviše pomoći tako što brinemo o sebi, iako je na snazi često obrnuta paradigma.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više