Traži

#ŽelimoPromjene ili priča o tome kako se nećemo maknuti s kauča?

#ŽelimoPromjene ili priča o tome kako se nećemo maknuti s kauča?

Društvene mreže kao adekvatno "oružje" za promjene


Fotografija: Unsplash,
Pexels

Živimo u vremenu kada se skoro sve svodi na stavljanje statusa ili postavljanje odgovarajućeg heštega ispod slike, no pitanje je koliko je to uopće produktivno i je li nas dovelo do postizanja ikakvih promjena. Čini se kako je mladež previše "oslonjena" na komfor virtualnog svijeta i ne vidi potrebu za poduzimanjem bilo kakvih akcija, kada je dovoljan samo klik na - dolazim. Ili?

Većina nas je svjesna koliko se sve promijenilo unazad 15-ak godina. Svi aspekti modernog društva su pod utjecajem nevjerojatnog tehnološkog rasta, koji se više ne može ni pratiti. Lako što imamo pametne telefone koji samo što ne počnu misliti umjesto nas, nego danas svjedočimo tome da čak možemo klonirati svoje kućne ljubimce. Tehnologija ide naprijed nezaustavljivom brzinom, a mi se još uvijek borimo sa "srednjovjekovnim" problemima. Rasna, nacionalna, vjerska i rodna diskriminacija. Zabrana osnovnih ljudskih prava zbog seksualne orijentacije. Zakoni koji nemaju apsolutnog smisla. Kao da se nismo maknuli s mrtve točke. Prije su se u borbi za ljudska prava, izmjene zakona i donošenje novih te usmjeravanje svijeta u boljem pravcu, rukovodstvo preuzimali mladi, koji bi na svaku nepravdu odmah izrazili svoje mišljenje i do promjena je dolazilo. Ne uvijek, ali stvari su se barem pomicale s mjesta. Sveopća javnost je barem bila upoznata s činjenicom da većini neke stvari ne odgovaraju i da žele promjene te ako do njih ne dođe, oni će napraviti sve da se one dogode. 

Jedna od najvećih promjena koja je zahvatila moderno društvo sigurno su društvene mreže. Od kada su se pojavili Facebook, Instagram, Twitter - sveto trojstvo društvenih mreža - promijenio se način života u gotovo svim sferama. Ne samo da smo dobili uvid u svakodnevicu svih ljudi ovoga svijeta, nego se u potpunosti promijenio pristup ekonomiji, pravu, umjetnosti. Kada se malo osvrnete i analizirate čak poduzetništvo, shvatite kako su društvene mreže postale glavna platforma za oglašavanje, plasiranje novih tvrtki, novih proizvoda i same mreže su postale idealno mjesto za formiranje konzumerističkog društva. Koliko dobro kontrolirate i formirate svoj imidž na društvenim mrežama, toliko ćete uspjeha imati na tržištu općenito. One tvrtke koje se nisu isprofilirale na Facebooku i Instagramu te koje nisu išle "u korak s vremenom" doživjele su velike neuspjehe i nisu se uspjele održati na tržištu. Međutim, društvene mreže postale su i alat kojim se pokušavaju potaknuti promjene u društvu. Pitanje je, koliko su kvalitetan alat

Vratimo vrijeme malo unazad. Sjetimo se onoga što je napisano na početku: rasna, nacionalna, vjerska, rodna diskriminacija. Svime navedenim smo okruženi i čini se kako za sve probleme unutar društva saznajemo upravo preko društvenih mreža jer većina izražava svoje mišljenje i svoja iskustva upravo putem njih. Ubrzo zatim se organiziraju prosvjedi, okupljanja ili bilo kakav aktivizam putem Facebooka, a ako je riječ o većem problemu (iako je teško uopće odrediti koji je problem teži od kojeg) u rekordnom roku se formiraju adekvatni heštegovi, koje svi koji imaju razvijenu savjest moraju staviti ispod fotografije, koju će objaviti na Instagramu ili staviti uz izjavu na Twitteru. Društvene mreže u tim trenucima nastanka i razvijanja nekoga problema, blago rečeno, "gore" i čini se kako ne možeš više posjetiti ni jednu, a da ti ne iskoči molba da potvrdiš svoj dolazak na prosvjed ili da ne vidiš neku sliku koja s pravim heštegom podupire cilj. 

Fraza koja točno opisuje ono što se često dogodi s ovakvim organiziranim događajima jest: "tresla se brda, rodio se miš". Sve uglavnom ostane na tome da se klikne "dolazim", a nitko se ne makne s kauča, fotelje, kreveta. A kamoli da izađe iz svoga doma. Čini se kako je mladež, koja je u prošlosti bila najaktivniji pokretač promjena, previše zaglavila u komforu virtualnog svijeta i razvila je letargiju, koja joj svako malo govori: "Ma, što ćeš izlaziti, ionako se neće ništa promijeniti, ostani doma i pogledaj još jednu epizodu serije". I tako je rezultat cijele kampanje takav da se na samom mjestu okupljanja pojavi stotinjak (ako i toliko) ljudi  i cijeli cilj se jednostavno raspline u san. Famozni heštegovi ulaze u zaborav i problem se ne rješava, nego se "stavi pod tapet" dok se ponovo ne dogodi neki veći incident, koji će ponovo zapaliti društvene mreže i započeti ponovo taj začarani krug koji se samo iznova reciklira i ne daje nikakva ploda

Da se ne bi sve prikazalo tako crno, postoje i pokreti koji urode plodom. Kao primjer uzmimo one koji su sada aktualni. Kao prvo, #MeToo pokret pokrenuo je cijelu lavinu promjena u svijetu show businessa, a najviše je potaknut upravo preko društvenih mreža. Svjedočimo masovnoj ispovijesti ljudi iz različitih sfera društva, koji progovaraju o svojim traumama koje su zadobili jer su jednom (ili više puta) bili seksualno zlostavljani. "Glave su počele padati" i brojni moćnici koji su godinama bili nedodirljivi, doživjeli su svoj kraj i za njih je priča napokon završena. Netko može sada istaknuti kako je ovo ipak pokret koji su na prvom mjestu potaknule holivudske zvijezde, koje imaju daleko veću moć nego "obični ljudi" te da je pokret uspio baš zato što su ljudi s publicitetom krenuli u njegovo rješavanje.

No, i za ovo postoji protuodgovor. Obratimo na trenutak pozornost na situaciju koja se sada zbiva u Americi, a vezana je uz kontrolu oružja. Tko je pokrenuo cijeli pokret? Mladi, naravno. Za one koji ne znaju, riječ je o skupini učenika koja je preživjela masovni oružani napad u srednjoj školi Marjory Stoneman Douglas, koja se nalazi u Parklandu u Floridi i u kojoj je poginulo 17 osoba. Učenici su se okupili upravo preko društvenih mreža i pokrenuli lavinu događaja, koji nisu ostali samo na heštegovima. No, oni su iskoristili moć društvenih mreža, pa tako na Instagramu i Twitteru možete vidjeti #GunReformNow i #NeverAgain. Bojkotirali su daljnji odlazak u školu, održali brojne demonstracije i pokret je iznjedrio i svoje vlastito lice u Emmi Gonzalez, biseksualnoj Kubanki, koja je svojim govorom upućenim Donaldu Trumpu emotivno dirnula mnoge. Nije sve ostalo na kliku na "dolazim" i heštegovi nisu bili samo "pucanj u prazno", nego su konkretne mjere poduzete i u stvarnom svijetu

Mladi ljudi, koji nemaju publicitet, koji ne idu protiv konkretnih osoba, okupili su se i krenuli u borbu za promjene. Ali, što to znači? Znači li to da svaki put nekome život mora biti ugrožen, izgubljen, netko mora biti seksualno zlostavljan da bi došlo do nekih promjena? Nadajmo se da ne. Vratimo se na društvene mreže. Ne može se osporiti da su one u ovim više - manje uspješnim pokretima odigrale veliku ulogu. Fotografijama, podrškom ili barem izražavanjem podrške donosimo nekakav doprinos cilju, pa čak i s tim pokretačkim heštegovima. Facebook, Instagram i Twitter idealne su platforme za širenje ideja i pozivanje ljudi na akciju. Ali su jednako tako i zamka virtualnog svijeta. Lako se "boriti" s kauča, dok gledamo film, čitamo knjigu, mazimo svog psa. 

Problem nastaje kada se konkretna akcija treba poduzeti, a tu su nas društvene mreže razmazile te učinile lijenima i letargičnima. Društvene mreže su došle kao svojevrsni alat koji pere savjest onima koji žele promjene, ali nemaju baš volje poduzimati nešto konkretno. Ljudi se osjećaju lakše kada kliknu da negdje dolaze, kada stave hešteg ili objave sliku jer znaju da nitko neće provjeravati jesu li stvarno bili. A opet je bitno da se izjasniš na svim mogućim kanalima jer ne želiš riskirati da te proglase indiferentnim. I time se stvara začarana kukuljica koja svih obavija i ne vodi nikamo. 

Situacija u Hrvatskoj je identična. Borimo se s nezaposlenošću, nepotizmom, općim nezadovoljstvom i opet sve ostaje na "lajanju" po fejsbucima i instagramima. Jedino konkretno poduzimanje nekakvih mjera za promjene dogodilo se kada je bila u pitanju kurikularna reforma, ali i tu smo ubrzo odustali. No, bar smo se pomaknuli centimetar u stvarni svijet. Zaključak je sljedeći: mlada generacija umjesto da prepozna kvalitetne mogućnosti koje im društvene mreže pružaju, uzima ono najgore od njih. Statusi, događanja, check-inovi i fotografije se koriste za uzimanje stava i tu sve počinje i završava. Društvene mreže bi nas trebale povezati i omogućiti nam da dođemo do ciljeva koje bismo voljeli ostvariti, a ne da su nam safety zona iz koje ćemo biti glasni i aktivni, a u stvarnom svijetu tihi i pasivni. Treba se pomiriti s činjenicom da jedan lajk neće nahraniti dijete u Africi niti spasiti pse u azilima. 

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više