Traži

Franić i Šekoranja su dizajnerski virtuozi čiji su rad zavoljeli baš svi!

Franić i Šekoranja su dizajnerski virtuozi čiji su rad zavoljeli baš svi!

Intervju s Deanom Franićem i Sašom Šekoranjom

Tekst: Latica Martinis Filković


Fotografija: Duško Vlaović

U posljednje vrijeme imali smo prilike na Büro 24/7 predstaviti, vidjeti i posjetiti jako puno prekrasnih i efektnih interijera čije uređenje potpisuje zagrebački Studio Franić Šekoranja. No, kako su se veliki kreativci Dean Franić i Saša Šekoranja prije nekoliko godina uopće odlučili udružiti, kako surađuju, kakav odnos imaju i stvaraju s klijentima, što vole, stilski njeguju i cijene, odlučili smo doznati od njih uživo iz prve ruke...

Nema interijera u gradu, u Hrvatskoj i regiji koji oni nisu radili, a da mediji o tome nisu instantno poželjeli pisati i objaviti… I ne pričam samo o privatnim kućama i vila, nego o javnim prostorima kao što su recimo najrecentniji dubrovački hotel Excelsior ili pak genijalno zagrebačko Kaptol Boutique kino. Tu su i neizostavni Hotel Adriatic u Rovinju te Hotel Kompas u Dubrovniku, kao i restoran te concept store Portrait u spomenutom najjužnijem hrvatskom gradu.

Naime, Dean Franić i Saša Šekoranja, za mene dizajnerski vizionari prepuni energije i ideja, danas između ostalog djeluju pod jedinstvenim imenom kao Studio Franić Šekoranja koji je osnovan 2011. godine, a do sada su radili na nizu zapaženih projekata u kontekstu uređenja interijera, za što su se kroz sve ove godine itekako specijalizirali, bilo samostalno ili u suradnji s arhitektonskim studijima.

Ne moram vam ni reći kako je u meni instantno proradio hype i veliko uzbuđenje kada sam dogovorila susret s njima dvojicom - uživo Činjenica je da njihov rad pratim i pišem o njemu već dulje vrijeme, ali nikako da o tome svemu i konačno porazgovaram sa samim autorima, no sada sam odlučila da je dosta i da je pravo vrijeme… Jasna je stvar kako smo se našli u najugodnijem i najdivnijem interijeru u gradu (što sam i potajno priželjkivala), u Šekoranjinoj galeriji i cvjećarnici na samom početku Dežmanovog prolaza.

Čim sam ušla u spomenuti prostor, preplavila me neka pozitivna kreativna energija. Ne zato što sam znala tko se krije iza njega nego zato što je djelovalo kao da sam ušla u neku posve drugu dimenziju. Prekrasan prostor osim svojim izloženim komadima i instalacijama bio je naglašen ambijentalnom glazbom u pozadini. Za sve su se pobrinuli, do najsitnijeg detalja, a to jako volim, cijenim i odmah zamjećujem. Iako sam se za intervju itekako pripremila, dodatna pitanja su mi se u glavi, ne bi li doznala što više o njima samo gomilala… Onog trena kad smo sjeli u galerijski lounge razgovor je krenuo sam od sebe. Divno! Ono što vam mogu odmah za početak mogu reći jest da su Franić i Šekoranja jako ugodni sugovornici, a ujedno i veliki stručnjaci na svom području što se itekako vidi u svemu što su do sada kreirali, prezentirali i ponosno potpisali… O čemu smo sve pričali i što su mi otkrili pročitajte u nastavku…

Djelujete kao Studio Franić Šekoranja od 2011. godine, na kojoj liniji ste se spojili, kako surađujete, nadopunjujete li se? Što je bila motivacija da osnujete studio?

Dean: Prije svega smo bili prvo prijatelji. Svatko je imao neke svoje projekte i onda smo jednostavno zaključili da bismo mogli funkcionirati i zajedno i tako je nastao studio Franić- Šekoranja.

Saša: To je bilo nekako vrlo spontano, ali je krenulo zapravo jako ozbiljno i pretvorilo se u jedan profesionalan studio koji je brzo počeo dobivati puno poslova. Sada smo čak u situaciji da moramo neke klijente i odbiti, što nije nimalo lako kada dođe netko tko stvarno želi tvoj rad i neugodno ti je reći ne. S druge strane, neke projekte niti ne prihvatimo kada osjetimo da nećemo pronaći zajednički jezik i misao. Oboje oduvijek volimo oscilirati u projektima, naši interijeri nisu jednaki, dapače, volimo raditi različite izričaje s nekim zajedničkim potpisom da se nešto naše u svemu tome ipak prepozna. Iz toga svega nastao je naš studio.

Radili ste puno interijera do sada, što rezidencijalnih, što javnih prostora; restorana, hotela, concept storeova. Posljednji su hotel Excelsior u Dubrovniku i zagrebačko Boutique kino u Kaptolu, koji projekt vam je recimo nekako bio najdraži ili prirastao k srcu, znam da je nezahvalno pitanje, ali sigurno ima neki zbog nečeg?

Dean: Okušali smo se u svemu što nam je bio izazov. Najveći je ipak onaj kad vam investitor vjeruje i da potpunu slobodu da se izrazite, a da pritom bude zadovoljna i jedna i druga strana. Sloboda je upravo ta koja vam daje mogućnost da se propitkujete i radite na sebi. To je najveći izazov, slobodno pristupiti pojedinom projektu. Vrsta interakcije, klijent, projekt i taj krug mi je izazov u biti.

Saša: Vrlo često se prilagođavamo, što ne znači da radimo kompromise protiv našeg uvjerenja i estetike. Nedavno smo imali prilike raditi na jednom projektu na kojem smo se obojica nekako vidjeli. I to je bilo nešto wow, nešto genijalno. Bilo je riječ o prostoru po mjeri čovjeka s centralnim bazenom, svjetlost je dolazila odozgora i sve to skupa nas je jako inspiriralo. Mi smo donijeli našu viziju pred investitora i oni su to pogledali ko’ mrtvu kokoš, ko’ mrtvo tele doslovno i rekli: kaj je ovo, mi to nećemo.

Dakle, ništa nije jednostavno u ovom poslu, a pogotovo ne rad na javnim projektima godinu dana unaprijed. Kreativni dio u svemu tome je 20 do 30%, a ovo ostalo je posao s kolegama u studiju. No, u svemu tome upravo je ta kreacija najveći izazov, kad se prepoznaš s klijentom koji naprosto uvažava tebe i ti njega. Problem su investitori koji žele sudjelovati u svakoj fazi, birati svaku nogu od stolca doslovno, a to je nemoguće jer je to stvar konteksta. Ti možeš najružniju stvar staviti u neki kontekst gdje ona postaje fantastična i obrnuto. Iskustvo i vizija prostora su ono zbog čega nas ljudi angažiraju da mi formiramo.

Imate vrlo karakterističan stil koji njegujete u svom izražaju, ja ga recimo uvijek mogu prepoznati. Spajate u biti nespojivo, ali to nikako ne izgleda tako, baš suprotno, kako biste ga vi opisali?

Dean: Jako smo zaokupljeni kontekstom, vremenom, stilom, investitorom i svime ostalim što čini prostor. Ono što bi se moglo reći jest da volimo harmoniju u kojoj postoji moment iznenađenja, bilo da su naši interijeri suvremeni ili klasični. To je ono što se kod nas može itekako prepoznati. Upravo to, nespojivi moment s nečim vrlo harmoničnim. I to je nekako osnovna značajka naših interijera, prema mom mišljenju. Detalji koji možda ne biste očekivali u kontekstu cjeline.

Kad radite na nekom projektu, tu je povezani krug investitora, arhitekata i vas kao dizajnera interijera, koliko je kompleksna ta komunikacija i kako odrađujete taj ne toliko privlačan dio posla, što je za vas u tom procesu bitno?

Dean: Dakle, ono što nam ide u prilog su renderi i ostali elementi koji nam odmah na početku mogu olakšati tu komunikaciju, ali ne u detalje. Ipak govorimo o nekom imaginarnom stanju projekta koji će se tek dogoditi, a gdje investitor jako teško povezuje sve te stvari, kao i arhitekt, ne zato što nije u mogućnosti, nego zato što je zaokupljen projektom na nekim posve drugim nivoima. Kada vidim da situacija izmiče kontroli, onda u takvim situacijama pokušamo prije svega uvjeriti investitora u to sve skupa, ali nekad se dogodi da to jednostavno nema smisla i da mi to nećemo moći nastaviti raditi ako se neke osnovne stavke ne ispoštuju. Smatram da u tom slučaju on na kraju sam neće biti zadovoljan, kao ni mi jer smo pristali na tako nešto, takav razvoj situacije. Pokušavamo u biti to riješiti argumentima iz prakse da se taj slučaj ipak riješi na način koji mi izvorno predlažemo ili da pristanemo na nekakav dogovor koji bi u konačnici mogao biti nešto iza čega bismo mi uopće mogli stajati.

Jeste li imali takva neugodna iskustva?

Dean: Jesmo, imali smo takva iskustva. Dogodilo se jednom kada smo popustili, a u konačnici shvatili da to nismo trebali učiniti. Ali, u 99 % slučajeva smo uspjeli uvjeriti investitora jer je zajednički cilj jednak, a taj je da projekt izgleda što bolje. Sada već imamo dovoljno iskustva i tehnika kako ih uvjeriti. U biti, u velikoj većini projekata smo jednostavno uspjeli u svojim nastojanjima.

Kako je bilo sa slučajevima gdje vam investitor da apsolutno povjerenju i doslovno dođe samo vidjeti final? Imate li možda tada tremu, jer mi se to čini isto kao svojevrsni pritisak i da su očekivanja tada još veća? Efekt iznenađenja?

Dean: Apsolutno, to stvara veliku tremu. Mi smo uvijek sami sebi najveći preispitivači, sami sebi morate postavljati ta pitanja, ali tu nam je olakšano da ta pitanja zapravo postavljamo jedan drugome. Svakako je jedna velika odgovornost jer je prije svega riječ o velikim investicijama. Takav oblik slobode upravo upućuje na to - veliku dozu odgovornosti.

Saša: Ne toliko tremu koliko samo preispitivanje. Poučeni iskustvom da ljudi mogu dijametralno suprotno razmišljati - minimalizam, moderno, čisto, ovo, ono… misle na nešto što je nama recimo barok… stvarno smo u tom smislu imali par situacija u nekim projektima da su ljudi na kraju bili u šoku. Najviše truda iziskuje recimo ideja da je prostor potpuno prazan na neki način, a da se u njega unese toplinu, da ostvarite taj vizualni dijalog s arhitektima, odnosno arhitekturom samog prostora. Ne želimo da kuće postanu spomenici, nego domovi.

Svi uvijek govore da se o ukusima ne raspravlja, ja mislim da je jako dobro raspravljati o ukusima i da je to potrebno, što vi mislite?

Dean: Ja mislim da se ukusi grade. Naš posao dizajniranja je proces. Točka interakcije gdje se investitor od one početne izgrađuje kroz proces u smislu početne ideje. Mi pokušavamo našu sliku prostora, bilo kojeg interijera, provesti kroz proces educiranja investitora i da se taj ukus uravnoteži na način na koji ga mi vidimo i smatramo da bi trebao biti.

Saša: ... ali, ne samo investitorov ukus, i mi se pritom mijenjamo. On je podložan promjenama i to je poželjno. Baš sam nedavno gledao Rafa Simonsa za Dior, klasične modele donosi recimo na moderan način, a uz to uzima Richtera, sam vrh umjetnosti i radi kompilaciju svega, daje potpis tome i to je ono što je najsličnije našem radu. Mijenjamo se i koristimo razne stvari te donosimo nešto u čemu je ljudima ugodno boraviti - kada govorim o privatnim vilama i kućama. A ako govorim o javnim prostorima, tu smo puno manje ograničeni, radimo neku vrstu teatra, scenografije. Dobar primjer je Boutique Kaptol kino gdje ljudi borave jedan ograničen broj sati i sve stvari su moguće i dozvoljene jer ne opterećuju kao u domu, gdje neka ekstravagantna stvar počne opterećivati s vremenom.

Vaš stil nekako podrazumijeva skupe komada namještaja kao i materijale, barem je takva percepcija, znači li to da su vaši klijenti po definiciji samo imućni ljudi ili je to pogrešan način gledanja? Je li novac glavni preduvjet za lijep izgled nekog interijera?

Saša: Potpisani komadi su nešto čemu ljudi vjeruju. Posebice u slučaju javnih prostora jer ti ne možeš otići na buvljak i kupiti stolce, oni jednostavno moraju po definiciji biti takvi. Primjer, sada radimo za jednu klijenticu, projekt kojem se neizmjerno veselimo i to nam je do sada ipak možda najdraži projekt u koji smo ušli jer ne kupujemo ništa potpisano.

Mi radimo te neke elemente, mi ih potpisujemo. Osim toga, uvažavamo njezino veliko povjerenje, a ona ima beskrajno puno stila i prepustila nam je sve. Da, čini mi se da će nam upravo taj projekt možda postati i najdraži, da se vratim na jedno od vaših prethodnih pitanja (smijeh). Ljudi su nekako uveli tu kolektivnu svijest da je za lijep interijer potrebno puno novca, no činjenica je da su naši klijenti u biti dobrostojeći jer nas plaćaju, ali estetika i lijep interijer ne moraju biti nužno skupi.

Dean: Nismo robovi toga. Veliki su projekti koje radimo i nekad su nam potrebni ti neki elementi i komadi, ali ne zbog potpisa nego jer su kvalitetno izvedeni. Primarno nam to ime ne znači ništa, nego samo dobar dizajn.

Kakva je percepcija profesije dizajnera interijera od strane klijenata, jer nekako sam stekla dojam da ljudi to gledaju kao: ajde ti malo dođi u naš prostor i reci gdje bi što trebalo, ovo ono… a zapravo je to puno kompleksniji i vrlo opsežan proces. Jeste li se susreli s time, traže li vas usluge takvog tipa, podcjenjuju li recimo vaš rad?

Saša: Kao i u svakom drugom poslu. Nekad ljudi često ne razmišljaju. Poput onoga, pa i ja mogu naslikati nešto kao Picasso. Izbjegavamo sve situacije iz svojevrsne usluge. Imao sam te neke slične situacije kada sam krenuo sa cvjećarnicom, svi su dolazili po malo cvijeća, kao da im dam malo cvijeća, onda sam prestao jer to je prije svega moj posao. Isto kao što profesionalnoj pjevačici kad ju vidiš ne kažeš: ajde sad malo zapjevaj, to ne ide tako, to je njezin posao. Drugo je ako nekome baš želiš nešto pokloniti, onda pokloniš, ali ne zato što te žica. Žiceri su najgori.

Dean: Pojam dizajna interijera danas se nekako rješava usput i to se nerijetko vidi odmah na prvu. Mi to ne rješavamo usput i iza toga stoji ozbiljan posao. Ljudi koji misle da je to nešto usput nam se niti ne obraćaju. Mi nismo adresa za takve stvari. Kad se vidi kakva je to u biti interakcija, koliko je to opsežan projekt, proces, koliko je tu nacrta iza jednog interijera, tek kad to sve skupa vide postane im približno jasno.

Bi li se moglo reći da ste vi onda ujedno i psiholozi?

Dean: Najgore, najteže je kad radite te projekte u kojima netko živi. Klijente frustriraju te međufaze jer ne mogu sagledati realnu i konačnu sliku i onda ih to jako frustrira, pa vam onda šalju fotografije s gradilišta i pitanja: što je ovo, čemu služi ovo i tako u etapama, to zna biti baš neugodno. To je i stresno. Da, jesmo, psiholozi smo u jednu ruku. Moramo biti!

Saša: Svakako, jer ljudi nas nekad znaju zvati u ponoć i govore: ja ležim u ovoj sobi, ona je siva, ja ću se ubiti, vi ste me doveli do toga… Onda ih mi moramo smirivati. Gledajte, mi smo radili brodove, hotele, restorane i nekako se naučiš kako stvari zapravo funkcioniraju, pa onda i ti sam nekako odeš u ekskluzivniji hotel da vidiš kako zapravo stvari stoje iz te perspektive. No, sve je to nekako ulaganje u posao koji mi plaćamo, da bismo mogli našim klijentima napraviti bolje stvari. I nije stvar u tome da samo odemo i pohvalimo se na društvenim mrežama, to je naša poslovna nadogradnja, ali i inspiracija.

Što vam je nekako najteže u vašem poslu, što biste voljeli izbjeći ili recimo jednom zauvijek riješiti? Što vas ili tko sputava?

Saša: Projekti u kojima te traže da daš sve od sebe, ali baš sve i onda te u konačnici prerežu za 1/5 budžeta. Takve stvari, gdje te skrate. To najviše frustrira kad svojoj ideji moraš podrezati krila i na kraju ne dobiti ono što si zamislio jer se nekome u nekoj fazi ne sviđa nešto pa smanji budžet ili promijeni ideju. Onda možda od one početne ideje i ostane nešto što je još uvijek dobro, ali ne onako kako smo u cijelosti zamislili.

To je onda za nas loše i neka vrsta kompromisa i nedovršenosti, jer taj naš projekt, općenito govorim, uključuje sve, do posljednjeg elementa, knjige na stolu... Ti s tim investitorom gradiš taj prostor i on postaje cjelovit, u smislu da tu kuhinju napraviš, ali ne da ju napraviš tehnički, nego da u njoj doista ispečeš kolač, da se kuhinja spoji s mirisom kolača i da to postane zapravo pravi dom.

Ovako iz iskustva, što mislite u čemu ljudi griješe pri uređenja svog doma, radnog prostora i slično?

Dean: Definitivno su problem trendovi. Posebice kod javnih prostora. Klijenti se istroše, ne mislim financijski, nego energetski na onome što finalni korisnik ne vidi. Ne uspiju prepoznati pravu vrijednost koju interijer može dati.

Saša: Trend, svakako trend, on je u zenitu mode, a trendovi se jako brzo mijenjaju. Ljudi onda uzmu neku stvar koja je sada najprisutnija, a koja će za pola godine biti izbrisana. To je greška.

Radite na puno polja, veliki ste kreativci, čini mi se da za vas nema stajanja, da uvijek nešto stvarate, dovoljno je samo za početak zaviriti u vaš izlog, no umara li vas vaša kreativnost nekada ili je to konstantna kojoj ste se prilagodili i u kojoj uživate?

Dean: To je konstanta, jer projekti su prisutni non stop. Dvadeset posto našeg posla je kreativnost. Ono što najviše vremena i energije oduzima jest progurati početnu ideju i da se ona stvarno realizira. Uvjeriti ljude, naći način da se to napravi kako treba, i na kraju da se prezentira kako treba da bi se vidjela sama poanta priče. To je nekako najteže. Umara proces stvaranja od kreacije i realizacije, ali kreativnost ne.

Saša: U tom procesu kreativnosti ima svega, no ono što je meni možda nekako najdraže jest proces međusobnog učenja, učenja o ljudima s naše strane i onaj dio gdje ih mi možemo educirati. Sviđa mi se generalno moment kad smo se pomakli konačno od Bukovca koji je bio zastupljen i došli do Knifera, pa tu smo puno godina prevalili. Često ljudi gledaju sve kroz novac i investiciju što je potpuno krivo, a ako tako gledaš na stvari, onda stvarno nemoj raditi to što ti zapravo inicijalno treba biti ugodno li lijepo, nego nešto što će ti se isključivo isplatiti.

Kako se odmarate kada možete, što pritom volite, kako punite baterije i upijate snagu za sve naredne izazove i projekte?

Dean: Kad se ne radi, opet se nekako kreativno radi. Uvijek su tu i prijatelji, izlasci, putovanja, vrlo klasično, ali jednim okom kreativno uvijek radimo.

Saša: Putovanja su u biti ta koja su tu i kao posao, i kao užitak. Spoj svega je jedan dobar rezultat za odmor.

A na čemu trenutno aktivno radite?

Dean: Pa, radimo intenzivno na hotelima na Hvaru te nekoliko privatnih objekata.

I za kraj, uvijek me zanimalo kako izgledaju vaši domovi, nisam ih nikada imala prilike vidjeti... Jesu li vaš domovi recimo kao neka kulisa u kojoj proces nikada nije u potpunosti završen i stalno je u nastajanju?

Saša: Dean recimo ima jako lijepo uređen dom, moj je kaos, moj se raspada, ja imam jednu pećnicu koja se raspada i Dean svaki put kad dođe kod mene kaže kako je to deprimirajuće (smijeh). Moj stan je u biti neka vrsta laboratorija gdje se stvari mijenjaju i stavljaju u kontekst. Ja šaram po zidovima, prolijevam po stvarima, mijenjam biljke, neki dan je ovaj konj koji stoji ovdje iza mene stajao kod mene doma, a sada je tu u galeriji (smijeh). Teško da bih živio u interijeru koji je napravljen do kraja, taj proces te tjera naprijed i veseli. Ja u stanu nemam niti jedan potpisan komad, sam ih sve potpisujem.

Dean: A joj, evo reći ću vam nešto po tom pitanju, najgore je kad vam dođu klijenti i kažu napravite kao što biste napravili sebi (smijeh). Moj se stan recimo stilski dosta razlikuje od onoga što se vidi u našem radu. To je prostor u kojem nekako uvijek eksperimentiram sam sa svojim stilom.

op.a. Sve fotografije u sklopu članka su interijeri s potpisom Studija Franić Šekoranja.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor