Traži

Gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao čovjek?

Zar nismo svi jednaki?

Tekst: Ana Pavić


Fotografija: Pixsell

Bilo je kasno popodne i sve je smrdjelo na strah. Tata je ušao mami u sobu i rekao joj da se moramo spakirati, uzeti najnužnije i otići: „Sonja bit će sranja. Ne možete čekati. Autobus ide večeras. Uzmi djecu i krenite"

Mama je počela plakati, ja sam imala nekih 12 godina i iako sam bila dijete znala sam da od tog trenutka moj život više neće biti isti. Nema više igranja po parku s Asjom, skakanja po drveću ispred kuće dok se tata dere na mene da se spustim jer ću se polomiti i da nisam dečko, nema više bakine pite koju je valjala preko cijelog stola, nema škole, nema satova klavira, nema nas kao zajednice i obitelji. Moji prijatelji srpske nacionalnosti već su otišli iz grada. Jedan po jedan ih je bilo manje na igralištu. Srela bih tek nekog od roditelja koji su ozbiljnim tonom mom tati objašnjavali da nas makne iz grada.

Tu večer mama je skupila mene i tada 8-godišnjeg brata i jedan crveni kufer. Tata nas je odveo na autobus. Objasnili su nam da će autobus voziti bez svjetala kako nas ne bi vidjeli i pogodili. Autobus je bio pun unezvijerenih žena i uplakane djece. Odredište je bilo Makarska, neki hotel, ne sjećam mu se imena. Došli smo u pola noći, gladni, uplašeni, izgubljeni. Posjeli su nas sve u neku veliku halu.  Na televiziji su bili Daniela i Hamed u tad popularnoj emisiji Hit Depo. Igra života će htjeti da ću za Hameda raditi dobrih petnaest godina poslije. U tom trenutku taj prizor njega i Daniele bio mi je smirenje.


Od te večeri u Makarskoj počela je moja borba za život Za neki normalan život. Morate shvatiti, ja sam bila dijete iz solidne građanske obitelji kojoj nije falilo ptičjeg mlijeka. Nije stvar one stare: sad imaš, sad nemaš. Samo želim reći da to što je moja obitelj bila ugledna u Mostaru ništa nije značilo te večeri u Makarskoj, a ni ostalih 5 godina koliko nam je trebalo da napokon počnemo neki građanski normalan život u malom stanu u Splitu. Ugledna obitelj ne znači kriminalna obitelj. Nisu krali, ubijali i imali crne fondove kojima su nas mogli odmah prebaciti u neku drugu državu da se pravimo da je sve normalno i nastavimo dalje. Te večeri u Makarskoj, a i narednih 5 godina svi smo bili isti, u borbi za život, u borbi protiv predrasuda, oviseći o dobroti stranaca i nekih organizacija. Od svoje 12 do svoje 16 promijenila sam nekoliko škola, mjesta prebivanja pa čak i državu. Mama nam je uspjela srediti da odemo u Njemačku gdje sam imala neku rodbinu a i gdje su bili blagonakloni prema pridošlicama. Plakala sam ko kišna godina i molila je da nas ne vodi nigdje, da ne želim živjeti u stranoj zemlji zauvijek.


Koju godinu sam živjela u derutnom hotelu na jednom hrvatskom otoku sa stotinama ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine. Kad ste dijete i dođete u malu sredinu koja je hermetički zatvorena jako je teško. Neki su nas ljudi dočekali s dobrim duhom, shvaćajući da nam je teško i da nismo „na njihovoj zemlji" jer tu želimo biti, dok su nas neki gledali kao prljave divljake koji će im pokvariti djecu, opljačkati kuće dok su na spavanju.

Ja sam samo bila dijete koje je htjelo imati prijatelje, ići u školu, osjetiti se normalnom iako sam bila u totalno nenormalnoj situacijiGodinama sam nosila tuđu odjeću koju su mi dali drugi ljudi, jela sam tjesteninu i rižu svaki dan, i često u prolazu slušala svakojake komentare na „one u hotelu". Ponavljam, bilo je doista divnih ljudi i mojih vršnjaka s kojima sam se družila i koji su nas prihvatili. Znate kako ide, djeca znaju biti okrutna ali kad te prihvate i kad su iskrena onda ništa ne može parirati srčanosti kojom vas vole kao prijatelja.

Kad ste u toj izbjegličkoj poziciji, iako ste dijete, osjećate se jadno. Osjećate se kao građanin drugog reda a nije vam skroz jasno odakle taj osjećaj ide . Dječjom, naivnom logikom ista sam kao ti, pričam isti jezik kao ti, nosim istu odjeću, ok moja je pohabana i nije baš moja ali svejedno. Možda nemam sve uvjete za život kao ti ali ista sam. U čemu je problem? Nikada nismo puno kukali kao obitelj. I danas uvijek kažem da smo ostali živi što je najvažnije na svijetu. Po putu se dogodilo još puno ružnih stvari. Tatu su mi oteli, zatočili i naposljetku ubili. Pola familije se rasulo . Tuga se uvukla u svaku poru života. Svojoj mami, najhrabrijoj i najjačoj ženi na svijetu mogu zahvaliti da smo živi, zdravi u glavu i da smo ispali kakvi jesmo, uvjetima unatoč.

Posljednjih tjedan dana kao da opet u duši proživljavam tu izbjegličku situaciju Stegne me u prsima svaki put kad pogledam Dnevnik ili pročitam vijesti na portalima. Tisuće jadnih ljudi , protjeranih iz svojih domova, očajnih i preplašenih pobjeglo je s nadom za preživljavanje na nekom drugom mjestu. Slike djece, majki i očeva koji ih stišću u rukama s izrazom neizvjesnosti na licima proganjaju me već danima. Određene reakcije na ovaj izbjeglički val su sramotne. Sram me što sam čovjek, što udišem isti zrak s nekim ljudima.

Odakle sva ta mržnja i bijes?

Zar nismo na vlastitoj koži iskusili što znači biti prognan, osjećati se kao najniži oblik ljudskog postojanja, bez identiteta, bez vlastite kuće stišćući samo onu jednu torbu u koju smo utrpali nešto rublja i sliku obitelji? Zar tako lako zaboravljamo da se sve ovo sutra opet može dogoditi nama? Zar vi gospodo doista mislite da ti ljudi ne žele živjeti u svojoj zemlji, da njihova djeca ne žele pohađati svoje škole, igrati se na svojim igralištima, grliti svoje roditelje u toplini svoga doma, jednom postati kvalitetni mladi ljudi s budućnosti, svojom djecom i svojim snovima? Je li san svakog djeteta da putuje u trošnom čamcu preko mora da bi došao u zemlju u kojoj će ih dočekati suzavac?

Fotografija Daniela Ettera koja je obišla svijet


Neki dan na televiziji je prikazan kratak intervju s mladim Sirijcem. Dečko je student prve godine medicine. Drhtavim glasom je kazao da želi otići u Švedsku, educirati se dalje, pokušati napraviti nešto od sebe. Taj dečko nije došao pljačkati i krasti. Pobjegao je iz očaja i beznađa koje ga je zateklo ali sa snom da se neće predati i da će postati netko. Sutra taj dečko može operirati srce nekome iz vaše obitelji. Mislite da nije moguće? Itekako jeste . Život piše najčudnije priče. Moja je također jedna od njih. Da mi je netko rekao da će u 2015. godini ljudskost biti na staklenim nogama 12-godišnja Ana bi posumnjala. Ova današnja s 35 godina se boji. Boji se onog što vidi i onoga što predviđa za ovaj svijet.


Najlakše je svih proglasiti teroristima, udariti im pečat i vratiti ih na taj brod s kojeg su došli. Biti čovjek i shvatiti da među tim ljudima ima toliko djece koja nisu kriva što su rođena u ratnoj zoni i što trenutno na čelu nose oznaku „nepoželjni" očito je za neke puno teže. Dijete je dijete, čovjek je čovjek, i kada čovjeku treba pomoć treba pružiti ruku. Zar to nije poruka svih religija kojima se milijuni klanjanju i štuju ih? Ako to nismo u stanju onda nam džaba i pamet i tehnologija i sva čuda s kojima se kao suvremen svijet dičimo. Davno je moj djed rekao: "Ana nije bitno tko je što, nego gdje mu je srce". Moje srce je trenutno sa svima onima koji sjede po parkovima i nadaju se boljem sutra. Želim da im to sutra dođe.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor