Traži

Gem, set, hejt!

Gem, set, hejt!

O zavisti, hejtu i životu kakav bi trebao biti

Tekst: Tina Lončar


Fotografija: IMDB

Da su braća Grimm svoje bajke pisali u eri društvenih mreža, mudre bi pouke njihovih priča sasvim sigurno ostale iste, no radnja bi bila ponešto drugačija. Umjesto prema ispoliranom staklu antiknog zrcala, otrovne strelice svoje zavisti tašta bi Kraljica odapinjala pobožno buljeći u Snjeguljičin Instagram profil. Studiozno bi pratila sve njezine Storyje i nikad joj ne bi dala lajk, kolutala bi očima na svaki komentar "goriš bebo", svako srce i emotikon plamena, zamišljala bi kako joj "ignoriranjem" šalje neizravnu poruku da je bezveznjača premda bi se svaki Snjeguljičin selfie redovito provukao kroz dnevni red trash Olimpijade po inboxima.

"Da mi je znat' kaj ona radi solo s tim patuljcima", "Treba stalno nosi istu haljinu" i "Te trepavice joj izgledaju k'o tenda" bili bi samo neki od zajedljivih komentara kojima bi Kraljica u grupi svojih dokonih frendica ismijavala svoju "suparnicu". Snješku bi, u najmanju ruku, boljelo dupe za Kraljičine ispade. Znala bi dobra Snješka da ni s čime ne može ublažiti frustraciju gospođe Kraljice te da bi njezin jad i njezina nemoć pronašli kanal da zagade atmosferu čak i kada nje ne bi bilo. Toksičnu kišu nadrkanih i jalnih komentara prosipala bi tada po inspirativnim pričama o uspjehu na internetskim portalima, a agendu gađenja u inboxu popunila bi nekim drugim nedužnim licima, vječito tražeći nove žrtve da ih zavije otrovnim velom hejta... I živjela bi nesretno do kraja života.

Gem, set, hejt! (фото 1)

Da nema zavisti ne bi vjerojatno bilo niti jednog maestralnog Shakespeareovog djela, ne bi bilo niti Madame Bovary ni Ane Karenjine, internetski članci komentirali bi se u dramatično manjoj mjeri, kave ne bismo započinjali trač seansama, Instagram bismo posjećivali sporadično, a screenshot opcija na telefonima koristila bi se malo ili nikako. Jal, koji će mnogi okarakterizirati kao proizvod s pečatom "izvorno hrvatsko", emocija je koja oduvijek i svugdje prožima ljudsko biće. Otkako je čovjeka i neostvarenih želja, zavist ispunjava usta gorčinom i hipnotizira naše misli, gospodari našim umom kao marionetom tjerajući nas, tako prokleto često, da pokleknemo pred njezinim čarima i ponašamo se kao potpuni seronje.

Jesu li prosperitetnija, pravednija i uređenija društva slobodnija od grčevitog stiska zavisti teško je potvrditi ili negirati bez opsežnije analize, no osvrnete li se oko sebe vrlo brzo ćete shvatiti kako je "hrvatski jal" popularniji nacionalni sport od nogometa. Čak ni najinspirativnije životne priče ne mogu u "Zemlji s tisuću otoka" proći bez barem malo omalovažavanja, ni najplemenitija djela ne odobravaju se bez pokojeg škrgutanja zubima i siktanja, a gotovo se svakom uspjehu u trenu pronađe mana ne bi li se umanjio i učinio beznačajnim. Ne morate se niti spajati na svemogući nam internet.

Takvi zavidni i toksični uopće ne govorimo o drugima već samo i jedino - o sebi.

"Ne bi on ništa napravio da mu nije bilo ćaćine love" čut ćete kako komentira žiri mudraca s kvartovske klupice, "I ja bi' to mog'o da sam htio" pomislit će, gledajući telku, 40-godišnji sin jedinac kojem stara i dalje pere veš, a umorna majka konstatirat će "kako bi i ona ziher izgledala k'o Jennifer Lopez da ima osobnog trenera". Gem, set, hejt! Primjera je bezbroj. Svi bi nešto "mogli, al' neće". Svi bi bili Nobelovci kada bi im "okolnosti išle na ruku". Svi bi oni to nešto razvaljivali s lakoćom kad bi im se dalo, al neće. Nije im furka. Imaju pametnijeg posla. Jer lakše je ipak puštat' korijenje u fotelji, srat' po drugima i pitati se, u maniri Vojka V: "Je l' moguće da netko me sabotira?".

I kvragu, gotovo nitko od nas nije potpuno imun na zavist. Svi ju tu i tamo osjetimo. No, željeli mi to sebi priznati ili ne, traženjem olakotnih okolnosti zašto je netko uspio samo nastojimo pronaći opravdanja za svoje nesposobnosti i neuspjehe, a obezvređivanjem drugih nadamo se kako ćemo se osjećati barem malo, barem mrvicu bolje. No, osim što se tješimo i prebacujemo lopticu krivice, jedino što omalovažavanjem drugih postižemo jest da ne preuzimamo odgovornost za svoje neuspjehe, hodamo uokolo s bedžem "biti nesiguran je lako, pitaj me kako" i, naravno, radimo si očajnu samopromociju. Jer takvi zavidni i toksični uopće ne govorimo o drugima već samo i jedino - o sebi.
Gem, set, hejt! (фото 2)

Zavist nema apsolutno nikakve veze s našom "metom". Ona ima veze samo i jedino s nama i našim malim privatnim nezadovoljstvima i našim nesigurnostima, s time kako definiramo vrijednost i uspjeh, s našim osjećajem inferiornosti i iluzijom da ćemo, kada nadmašimo onoga kome zavidimo, konačno nešto vrijediti. Zavist čak nema niti veze s našim postignućima. Gladna i pohlepna kakva jest, ona će uvijek pronaći nekoga tko je uspješniji, uvijek će pronaći prijetnju, suparnika za utrku, nekoga za spuštanje i gađenje na trač seansama subotom ujutro i hejtanje na puš pauzama. Kao i svaka druga emocija, i zavist je prokleto osobna, tek puki odraz naših misli i način na koji poimamo svijet. Zavist je naš maleni, privatni kavez za torturu, a fikcija je njeno glavno oružje.

Ona će uvijek iskrojiti priču koju je najlakše mrziti. Uzet će samo komadiće scenarija koji joj odgovaraju i okrenuti je u svoju korist. Poput FBI agenta, zavist će pronaći sve skrivene mrlje i gadosti, sve olakotne okolnosti, a mnoge će, u nedostatku informacija, izmisliti. Samo kako bi pogladila svoj izmučeni ego. Zavist je uspoređivanje, a uspoređivanje je majka zajeba. Jer, na koncu konca, koliko god mi mislili da baratamo informacijama, mi o drugima i njihovim životnim borbama, uspjesima i nedaćama ustvari nemamo pojma, a čitav svijet samo je plašt iskrojen našom percepcijom, odraz naših misli, težnji, snova, nesigurnosti i neostvarenih želja. Kada zavidimo jedino što činimo jest da sami sebe umanjujemo. Kada bismo smatrali da smo vrijedni i da zaslužujemo, istinski bi nas boljelo dupe što drugi imaju, a ako bi nam netko i imponirao u njihovim uspjesima ne bismo vidjeli prijetnju nego nadahnuće.

Uvijek se iznenadim kada vidim koliko pedantno mnogi njeguju svoje tijelo, a koliko malo paze na svoje misli. Jedu zelenu magmu i kupuju organsku hranu, dižu najteže utege u benchu, poste kad je puni mjesec i šminkaju su, sve fino i površinski, a toliko rijetko brinu za higijenu svog uma. Toleriraju rasturenu unutrašnjost jer nju je lako prikriti kiselim smiješkom, no ono što često odaje nezadovoljstvo je način na koji pričaju o drugim ljudima.

Hejt je priznanje da smo inferiorni i u toj inferiornosti ugroženi

"Volim vidjeti sretne i uspješne ljude jer život je putovanje, a ne takmičenje", jedan je od najljepših komentara koje sam u posljednje vrijeme pročitala u bespućima virtualnih prostora. Ne bi li, s takvim mislima, svijet ipak bio ljepše mjesto? Zašto je toliko prokleto teško veseliti se tuđim uspjesima? I zašto se ne možemo suzdržati da jedni po drugima ne pljujemo? Zašto je toliki problem zapljeskati, onako iskreno i od srca? Dati high five i reći bravo? Ne bismo li, u kaljuži strašnih vijesti, u atmosferi beznađa koja nam neumorno titra nad glavama, trebali pohvaliti svaki iskorak i svaku iznimku? Ne bi li nam bilo bolje kada bismo uspjehe, što god oni bili, tretirali kao dijamante koji sjaje u mulju i daju nam nadu da je sve što naumimo ipak moguće ostvariti?

Gem, set, hejt! (фото 3)

Da, hejt na našim prostorima možda i jest nacionalni sport, no hejt nije niti ispušni ventil niti sredstvo zbližavanja. Hejt je priznanje da smo inferiorni i u toj inferiornosti ugroženi. Hejt je nezadovoljstvo i nemogućnost da se pokrenemo, kristalno jasni odraz naše frustracije, a oni kojima zavidimo upravo su oni kojima se najviše divimo. I zato zavist ne mora biti toksin koji nas navodi da se ponašamo kao šupci, ona može biti podstrek i alarm za buđenje koji će nam pomoći da dokučimo što ustvari želimo, čemu težimo i čega se plašimo. Tek ćemo tada shvatiti da tuđi uspjesi na umanjuju naše jer nikada niti nismo trčali isti maraton. A jedini ljudi koje ćemo viđati na svojoj stazi će biti oni koji će nas bodriti.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

Napišite komentar